„Tuđman nudio Prevlaku i istočne Konavle za Neum, Alija je to odbio“

Julijana Antić Brautović, koja je prošle sedmice na Dubrovačkom sveučilištu okončala poslijediplomski studij “Povijest stanovništva” obranom doktorskog rada pod intrigantnim naslovom “Prevlaka i istočni dio Konavala u pregovorima o razmjeni teritorija između Hrvatske, Bosne i Hercegovine i SRJ od 1992. do 1996. godine”, tvrdi da je bivši hrvatski predsjednik „Franjo Tuđman „tražio Neum, a u zamjenu nudio Prevlaku i istočne Konavle“, prenosi „Slobodna Dalmacija“.

 

„Da. I to u vrlo ozbiljnoj igri, odnosno pune četiri godine se pregovaralo o razmjeni toga teritorija, čiji se opseg mijenjao ovisno o tijeku mirovnih pregovora u BiH. U praksi, to je značilo hrvatsko odricanje ili samo od vrha rta Oštro na Prevlaci, što je tražila Crna Gora, koja je tada sa Srbijom bila udružena u Saveznu Republiku Jugoslaviju, ili područja od rta Oštro do Molunta, što je trebao biti izlaz na more Republici Srpskoj, pa čak do Popovića, gdje su Muslimani (Bošnjaci, op. ur.) trebali dobiti izlaz na more. Da bi bilo jasnije, Molunat je udaljen osam kilometara od vrha Prevlake, a Popovići 20 kilometara. U zamjenu za dio Prevlake i općine Konavle, hrvatski državni vrh na čelu s Franjom Tuđmanom tražio je da Neum pripadne hrvatskoj republici u Bosni i Hercegovini, zatim sporazum o normalizaciji odnosa između Hrvatske i SR Jugoslavije, što je značilo međusobno priznanje u međunarodno priznatim granicama, odnosno uspostavu hrvatskog pravnog poretka na tada okupiranim područjima u Hrvatskoj te, konačno, dio teritorija u dubrovačkom zaleđu“, kazala je Antić Brautović.

Tuđman je, dodala je, mislio da će „osigurati Dubrovnik bude li kontrolirao zaleđe, vjerovao je da je s hrvatske pozicije bitno imati kontinuitet terena i smatrao je svako cijepanje terena na Neumu velikosrpskom politikom koja želi odvojiti Dubrovnik od ostatka Hrvatske“.

„Konačno, vjerovao je da se, riješi li srpsko pitanje u Hrvatskoj, vrlo lako pred hrvatskom javnošću može braniti odricanje od Prevlake. Pa, on u jednom trenutku kaže: “Tamo nema takoreć ni koza, a kamoli ljudi.” Drugi put, on i suradnici kažu da na prostoru Mikulića živi 665 ljudi“, dodala je hrvatska historičarka.

Na pitanje kako je sve počelo, Julijana Antić Brautović je objasnila:

„Još 12. oktobra 1991. godine, kada je Crna Gora poslala pismo Saboru u kojem traži pregovore o novom razgraničenju. Potom Hrvatska održava bilateralne sastanke o ovoj temi na kojima crnogorsku stranu predvodi Risto Vukčević, predsjednik Skupštine, dok su s hrvatske strane sudjelovali Franjo Tuđman, Hrvoje Šarinić, Zvonimir Šeparović, Hrvoje Kačić, Zvonimir Turk… Zanimljivo je da je sa sastanka održanog krajem oktobra 1991. godine Kačić poručio kako je Prevlaka dio paketa rješenja. Nekoliko mjeseci kasnije, nakon poznatog dogovora Radovana Karadžića i Mate Bobana u Grazu, crnogorski lider Momir Bulatović kaže da je Hrvatska zainteresirana za neke dijelove teritorija u zaleđu Dubrovnika i da će se u tom smjeru razvijati pregovori, pa se čini kao da su Hrvatska i Crna Gora već nešto dogovorile. Sintagma paket rješenja, odnosno cjelovito rješenje, protezat će se tijekom svih pregovora o razmjeni teritorija na krajnjem hrvatskom jugu“.

Ona je dalje navela da je svako rješenje do Daytona bilo podjela Bosne, te da je u „Daytonu je Bosna podijeljena, ali na dva dijela, ne na tri“.

Ističe da Tuđman i Milošević nisu sve mogli dogovoriti u Karađorđevu, te da su Bosnu svi htjeli dijeliti.

Na pitanje jesu li se Tuđman i Milošević mogli su dogovoriti o zajedničkom cilju, odgovorila je potvrdno.

„Da. Ne mislim da su njihove politike bile različite, bile su dosta slične, ali nisu mogli razgraničiti svoje interese u BiH i svoje interese u Hrvatskoj. Uostalom, Franjo Tuđman je javno govorio da BiH može biti konfederalizirana ili podijeljena, da trećeg rješenja nema“, napomenula je.

Objasnila je i šta se nudilo bosanskohercegovačkim pregovaračima.

„Muslimanima, a ja govorim Muslimani jer se naziv Bošnjaci za bosanske muslimane službeno koristi od 1994. godine, nudile su se različite opcije izlaza na more u zamjenu za Neum. Nuđen im je koridor od područja oko Stoca, koje je 1992. godine kontrolirala Armija BiH, do Konavala, no smatrali su to preskupim rješenjem koje bi ih koštalo milijardu i pol dolara. Zapravo, Alija Izetbegović je cijelo vrijeme inzistirao na Neumu jer je smatrao da je to suvereni teritorij u njegovoj državi, a Tuđmanu je svako rješenje bilo bolje od cijepanja hrvatskog državnog teritorija kod Neuma. On je Neum smatrao hrvatskim državnim teritorijem, njemu su Hrvati u Bosni i Hercegovini bili isto što i Hrvati u Hrvatskoj. Onda je Muslimanima ponudio drugo rješenje – pristup moru na poluotoku Pelješcu, preko puta luke Ploče. Taj je pristup moru za Muslimane uključivao i 99-godišnji najam postrojenja u luci Ploče. Zapravo, svi su prijedlozi uključivali i 99-godišnji najam lučkih postrojenja u luci Ploče. Dakle, riječ je o pristupu preko puta luke Ploče u dužini od sedam kilometara, na samom vrhu poluotoka Pelješca, istočno od Lovišta i sjeverno od Vignja, prema Trpnju, kilometar širine. Nudilo se da se tu naprave nekakvi turistički kompleksi. Međutim, Izetbegović nije pristao“, tvrdi historičarka.

Otkrila je da se odustalo od predaje Prevlake, jer rahmetli Alija Izetbegović „nije pristajao na razmjene teritorija“.

„Osim toga, tu su i zbivanja u Daytonu. Tuđman je izbivao s tamošnje konferencije jer su u Hrvatskoj bili izbori. Od 21 dana konferencije, u Daytonu je bio svega deset dana. Mate Granić je vodio pregovarački tim i sporazum o razmjeni Prevlake nije potpisao. Momir Bulatović tvrdi da je Granić to odradio s Amerikancima, s Richardom Holbrookeom. Čini mi se da je netko Amerikance upozorio da bi predaja Prevlake tadašnjoj Jugoslaviji značila mogućnost ruskog iskrcavanja u Bokokotorskom zaljevu. I da zbog interesa NATO-a taj sporazum nije potpisan s Jugoslavijom. Poslije je i Tuđman govorio da je svojim prijateljima Amerikancima rekao kako to više nije samo hrvatska stvar, nego pitanje pozicije NATO-a“, zaključila je Julijana Antić Brautović.

ins.ba