Ahmići 16. aprila 1993. – “Šta čekaš? Pucaj! Ubij ih!”

Autor: Admir Muhić

Da je prije dvadesetipet godina, proljetnog petka 16. aprila 1993. godine jedanaestogodišnja Alisa Zec ostala živa sada bi svojoj djeci pričala priče i igrala se sa njima u proljetnom koloritnom srednjobosanskom selu Ahmići u općini Vitez čiju ravnicu danas mnogi nazivaju Lašvanskom dolinom. Svojoj bi djeci pod bosanskim iscvjetalim beharom u Ahmićima pričala priče koje je njoj pričala njena majka Hajrija ranih osamdesetih godina kada se Alisa rodila. Vodila bi svoju djecu Alisa u mejtef kao što je nju babo Sabahudin vodio u ahmićku džamiju zajedno sa starijim bratom Adnanom i mlađom sestrom Melisom. Igrala bi se njena djeca lastike i “škole” na betonu iscrtavši školskom kredom one kvadratiće što smo ih mnogi osamdesetih godina crtali i nogom pomicali kamenu plohu po njima skakutavši na jednoj nozi. Adnan bi u radosti sa svojom djecom nosio zlatne medalje osvojene na raznim školskim takmičenjima dok bi Melisina djeca progovarala engleski jezik u bosanskim školama. A sve njih bi nana Hajrija i dedo Sabahudin gotivili i kod sebe ih podučavali mudrosti života iz vlastitog iskustva bosanskog čovjeka. Ali stvarnost je sasvim drugačija. Melisa sa porodicom sada živi u Americi. Adnan s dvije prekrasne djevojčice i suprugom Srebreničankom Emirom živi u Holandiji. Svi ostali ovog aprilskog obeharalog petka više nisu među živima.
Alisa je ubijena sa svega jedanaest svojih nevinih godina zajedno sa svojim roditeljima tok kobnog petka 16. aprila 1993. godine u Ahmićima ispred svoje kuće. Nemilosrdno su ih ubili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i specijalne postrojbe “Jokeri” koji su bili eskadroni smrti te lašvanske ravnice i pitoresknog sela Ahmići. Ti specijalci su zauvijek prekinuli snove male nevine Alise koja više ne miriše izbeharali cvijet ahmićke kruške nego kao nepomični svjedok podno šehidskog nišana svjedoči strašnom masakru civila, zločinu protiv čovječnosti, genocidu nad Bošnjacima. Svjedoči nišan da su Alisu, njenog babu Sabahudina, majku Hajriju i još 113 civila ubili na pravdi Boga samo zato što su bili muslimani, što su se drugačije zvali i što su se drugačije molili Bogu od pripadnika te zloglasne postrojbe.

Adnan Zec, stariji brat ubijene Alise tada je imao svega 13, a mlađa sestra Melisa samo 5,5 godina koji su čudom preživjeli okupani krvlju svojih roditelja. Sada Adnan i Melisa svojoj djeci kazuju o njihovoj tetki Alisi koju nikada neće upoznati, a samo će im uspomena ostati od tih istinitih priča i jedne jedine fotografije tetke Alise koja je tek nedavno pronađena kod školskih kolega s kojima je išla u isti razred. Alisin brat Adnan koji je bio zaštićeni svjedok haaškog Tužilaštva u postupku protiv izvršitelja genocida nad Bošnjacima u Ahmićima svjedoči šta se sve događalo na današnji dan prije dvadesetitri godine u rodnom selu Ahmići.

“Četvrtak, 15. april kao i svaki drugi dan za mene školarca. Otišao sam u školu u Vitez i poslije nastave se vratio kući. Proveo sam neko vrijeme igrajući se u školskom dvorištu koje mi je bilo nadomak kuće sa ostalim vršnjacima i kao po običaju prije akšamskog ezana bio sam kući. Za večerom sam čuo oca kako priča sa majkom da se izgleda nešto dešava, da komšije Hrvati odvoze u vozilima svoje porodice. Otišao sam spavati rano jer je trebalo i sutradan raniti u školu. Moje sestre također. Majka i otac su ostali još neko vrijeme sjediti i gledati televiziju. Jutro, petak, 16. april, cik zore. Sviće, a mene iz sna budi strašna pucnjava i roditelji koji zovu nas djecu da ustanemo i izlazimo iz soba. Onako iz sna kao da sanjam već pucaju prozori na kući od metaka. Uspjevamo izaći u hodnik. Roditelji izvode sestre i otac govori da sađemo sa sprata u prizemlje i sklonimo se iza stepeništa. Majka nas je držala skrivene iza sebe, malu sestru Melisu u naručiju, a sestru Alisu pod rukom. Otac je pokušavao kroz prozor da vidi šta se dešava. Napolju je izgledalo kao u filmovima. Neprestana pucnjava i detonacije su odjekivale. Otac je sišao do nas i rekao nam da idemo do komšijine kuće Zijada Ahmića i da vidimo šta se dešava. Prije nego smo krenuli majka se još jednom popela u kuću da bi ponijela nešto novca i zlata što smo imali. U tom trenutku smo začuli krik, ali na svu sreću majci nije ništa bilo. Metak je zapalio kuću i ona je pokušavala ugasiti. I dalje je pucalo na sve strane. Majka je prva istrčala sa setrom u naručju i došla do naše štale gdje se sklonila i čekala nas. Ja sam trčao za njom i nisam stajao kod naše štale nego produžio dalje trčati. Začuo sam rafal ispaljen u samoj blizini mene. Pao sam na travu i nekoliko sekundi se nisam smio podići jer, gdje god sam gledao letjeli su svjetleći metci u pravcu u kojem sam ja trčao. Uspio sam ustati i skloniti se iza obližnje kuće Nurije Ahmića odakle sam mogao vidjeti roditelje kako u krilima prekrivaju moje sestre. Otac mi je govorio da trčim dalje.

Nastavio sam dalje trčati nekih 50-ak metara do Zahirove kuće gdje sam ugledao vojnika u maskirnoj uniformi koji je stajao nad ubijenim Zahirom. Pogleda me i upita: “Gdje ces ti mali?” Reko sam: “Bježim! Puca!” On mi reče: “Bježi!” Tako sam nastavio trčati još nekih 20-ak metara do ulaza u dvorište Zijadove kuće gdje su stajala trojica vojnika iza ljetnje kuhinje i pucala prema gornjem selu. Od njih na par metara stajao je drugi vojnik pored ubijenog Husejna Ahmića na ulaznim vratima. Oni me upitaše: “Gdje ćeš?” Ja im kažem isto da bježim i de se puca. On mi reče nazad da se vratim. Okrenuo sam se i zakoračio nekoliko koraka da bih krenuo nazad i osjetio od rafala koji je ispaljen iza mene da su mi noge protrnule i pao sam na zemlju. Osjećajući toplinu koja se pojavljivala u mojim nogama znao sam da sam pogođen u noge. Nisam pokušavao ustati jer sam bio svjestan da bi to bilo kobno za mene. Gledao sam kako roditelji trče u mom pravcu, u pravcu Zahirove kuće. Otac je povikao: “Šta radite ljudi! Ubijte mene! Ostavite ženu i djecu.” Ovaj što je u mene pucao upitao je dubokim glasom vojnika koji je i dalje bio iznad Zahirovog tijela: “Šta čekaš? Pucaj! Ubij ih!” I tako tri puta: “Ubij ih! Ubij ih! Ubij ih!” Odjekula su dva rafala i moji roditelji su popadali zajedno sa sestrama nekoliko metara razdovjeni, otac sa setrom Alisom i majka sa sestrom Melisom. Gledao sam to izgubljeno. Nisam bio svjestan šta se desilo. I dalje je na sve strane neprestalno pucalo, a sitna kišica kao da je pokušavala da ugasi vatru koja ja buktala u svakom pravcu gdje mi je pogled mogao dosegnuti. U toku dana su neprestalno prolazili vojnici pored mene u pravcu gornjeg djela sela. U neko doba uđe i u našu kuću 2-3 vojnika. Zadržaše se nekoliko minuta i izađoše. Nedugo potom poče izbijati gusti crni dim koji je za nekoliko sati progutao cjelu kuću. Nekada u toku dana sam se pokušao pomjeriti da nisam na sredini puta. Uspio sam otpuzati metar, dva. Kad je zapucalo oko mene ostao sam tako ležati i vjerovatno u komu pao od izgubljene krvi. Par puta sam pukušavao tiho kroz plač dozivati majku i babu nadajući se da će dati bilo kakav znak života. Trzaj, u neko doba noći tu pored mene na putu stajala je jedna grupa vojnika. Upravo su naručivali exploziv preko radiostanice da bi srušili munaru od džamije. Pričalo se još o tome kako napreduju na drugim stranama dokle su došli i slično. U međuvremenu je njih par pokušavalo da zapali štalu i garažu koja je tu pored puta bila, a jedina nije izgorila. Taj trzaj koji me probudio za trenutak mogao je postati koban. Jedan od njih je povikao: “Ovaj mali je živ. Diše!” U trnutku sam umro i samo čekao sljedeći rafal koji će moj život dokrajčiti. Najbliži do mene me praktično nabio nogom kao vreću i kroz smjeh rekao: “Vidiš da nije.” Poslije nekog vremena su se razišli i ja sam još pokušavao oslusnuti i vidjeti da više nikoga nema da bi pokušao ustati i skloniti se bar sa puta negdje u stranu. Oslanjajući se od otvorenu kapiju koja je bila pored uspio sam nekako da ustanem, ali odmah sam i pao jer mi se toliko mantalo u glavi da ništa nisam mogao vidjeti. Ponovo sam pokušao i nekako uspio ustati i zateturati prema zapaljenoj štali. Legao sam na zemlju da bi se malo od te vatre zagrijao i osušio pošto sam bio potpuno mokar. Opet sam zaspao ili u nesvjest pao. Samo znam da sam ponovo došao sebi od jake detonacije. Zaključio sam da nije mnogo prošlo vremena jer je još dogorjevala štala koja je prije toga gorjela. Odlučio sam pokušati ustati i ući u kuću koja je bila pored. Ona je već bila izgorena. Ušao sam u kuću, ali od toplote jedva sam uspijevao držati se za zidove. Krenuo sam stepeništem prema gornjem spratu i na pola stepeništa sam klonuo i ponovo pao u nesvjest. Kada sam došao sebi vidio sam pucketalu vatru i čuo pucnjavu na sve strane. Nisam mogao da to maknem ispred očiju dok nije svanulo. Tek kad se razvidnulo usudio sam se pomjeriti i sjesti. Tek tada sam vidio da sam pogođen u lijevu nogu u članku i u predjelu butine. Iako je ispod hlača izgledalo kao da je zaraslo malo sam nešto pokušavao da zavezem tj. da oslobodim ranu od hlača jer me mnogo vrijeđala zakorena odjeća koja je bila natopljena krvlju. Polahko sam ustao i popeo se na drugi sprat. Odmah sam krenuo prema prozoru koji je gledao prema mojim roditeljima. Pokušavao sam da ih zovem tihim glasom, ali je izgledalo kao da ne čuju. Gledao sam i nisam mogao da vidim svoju sestru Melisu koja je prvi dan ležala pored majke. Mislio sam da je ne vidim od hrpice dasaka koja je tu bila. Nisam se usuđivao izaći napolje. Dani su prolazili, a ja sam skoro cjeli dan provodio pored prozora i gledajući roditelje često se skrivajući satima kad bi neko od vojnika tuda naišao, ili neko patrolno vozilo. Hrvati su se vratili i živjeli tu kao da se ništa nije desilo. Neki od njih su imali i mitraljesko gnijezdo u dvorištu iz kojeg su povremeno pucali u pravcu gornjeg dijela sela. Nekada sam se usuđivao saći do donjeg sprata kuće da bih se napio vode koja je neprestalno tekla iz puknutih cijevi, a u međuvremenu sam našao i pekmeza u gornjem dijelu kuće koji sam povremeno jeo. Šesti dan sam tako sjedio i gledao nepomične roditelje kada se pojavio kamion pored moje kuće. Odmah sam se sklonio i kroz čošak prozora gledao šta se dešava. Nešto su unosili u kamion. Nisam mogao dobro vidjeti šta. Ostao sam tu skriven pored prozora iza nagojelog kauča, mjesta inače gdje sam noći provodio. Ubrzo sam začuo kako se kamion približava kući gdje sam bio skriven. Pokušao sam se što bolje sakriti i ostati nepomjeren. Po zvuku koraka sam samo naslutio da je neko ušao u kuću i samo sa vrata pregledao sobe. Poslije nekog vremena kada sam bio siguran da se ništa ne čuje izašao sam i vidio da mojih roditelja nema, da su ih pokupili u taj kamion i odvukli. Naredne dane sam provodio gledajući na sve strane, razmišljajući gdje da krenem. Pošto nisam mogao hodati nisam se smio upustiti da krenem prema gornjem dijelu sela ili još gdje dalje, a komšijama Hrvatima da priđem nisam ni razmišaljo. Osmi dan negdje u podnevnim satima sam vidio UN-ove transportere u brdima iznad sela. Poslije nekog vremena transporteri su se spustili na nekih trista metara od mene i zaustavili. Kada sam vidio da su se transporteri ugasili i da su vojnici otvorili kupole i razgledali i slikali jednostavno sam izašao iz kuće i polahko teturajući, držeći se uz ogradu i pužeći krenuo prema njima. Uspio sam doći do pola puta, do dijela gdje su me mogli dobro vidjeti kao i ja njih. Poviknuo sam: “Help! Help me!” Kada sam vidio da su se okrenuli još sam jednom poviknuo i pao u travu u nadi da me ne vide komsije Hrvati koji su bili inače ispred svojih kuća. Začuo sam da se UN-ovi transporteri pale i da se zvuk gubi i kao prvo sam pomislio da odlaze i već razmišljao šta ću i gdje sad. Gdje da se sakrijem! Zvuk koji je nestajao bio je samo prividan jer su se ubrzo transporteri pojavili pored mene. Sa svih strana su zaštitili i pružili prvu medicinsku pomoć. Kako nije bilo prevodioca uspio sam se nekako sporazumjeti sa njima da će me voziti u bolnicu u Travnik. Dolaskom u bolnicu sam vidio da sam bio potpuno crn u licu od gareži kuće. U bolnici mi je ukazana neophodna pomoć i uspio sam uz pomoć telefona obavijestiti neke članove rodbine da sam preživio. U toku mog boravka u bolnici doznao sam da je moja sestra Melisa moguće živa i da se nalazi u logoru u Dubravici. Poslije sedmicu dana sam uspio biti prebačen kod dede i nene na području Novog Travnika gdje smo onda uz pomoć međunarodnih oraganizacija uspjeli moju šestogodišnju sestru izvući iz logora. Sestra mi je potom ispričala da je onog trenutka kada je majka pogođena povukla je sa sobom na zemlju i da se sestra tek poslije sutradan iz nesvjesti probudila i da je sjedila pored majke dozivajući je da se probudi, i da su taj dan naišli hrvatski vojnici tj. Džokeri koji su je odveli u logor u Dubravicu gdje su bili i ostali zarobljeni stanovnici Ahmića.”

Da je Alisa ostala živa danas bi se sa svojom djecom u Ahmićima igrala, ali jedanaestogodišnje Alise više nema. Ubili su je. Nema ni njenih roditelja kao ni još 113 civila iz Ahmića, ali ima istina i ima ljudi koji pronose istinu o tom događaju i dok je svijeta i vijeka pronosit će je gdje god bili i šta god radili. Sve s jednim ciljem, da se ne ponovi! Pune dvadesetitri godine je od toga dana kada je izvršen zločin nad nevinom Alisom i njenim roditeljima. Alisa neće biti zaboravljena. Ahmići se neće zaboraviti. To potvrđuje i Elvedin Kermo, predsjednik Udruženja “16. april” koji se snažno bori protiv zaborava u svakom pogledu i u svom radu ohrabruje Adnana Zeca kao i mnoge koji su svjedoci strašnog zločina i masakra civila u Ahmićima da ne posustaju u iznošenju istine bez obzira gdje bili i šta radili. Jer dokle se istina bude iznosila jedanaestogodišnja Alisa neće biti zaboravljena, Ahmići se neće zaboraviti.