Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu je, nakon duge i iscrpne istrage i temeljite rasprave, donio presudu u predmetu o udruženoj zločinačkoj aktivnosti čelnika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne počinjenoj tokom agresije i rata u Bosni i Hercegovini.
(Akademik Muhamed Filipović – avaz)
Osuda, kao i svaka druga stvar u ljudskom životu, ima pristalice koji je pozdravljaju kao očekivanu i konačno izrečenu pravednu osudu za zločine aktera rata. Nju ni osudom pogođena strana, a tako se ponaša ne samo odbrana osuđenih, što je njeno pravo i dužnost, nego i veliki dio hrvatske političke javnosti ipak ne negira. Radi se o jednoj brutalnoj očiglednosti koja se, međutim, nastoji svesti na kategoriju individualnih zločina.
Pravda i istina
Osim onih koji priznaju zločine, ali ne i zajednički zločinački poduhvat izveden po nalozima Franje Tuđmana i njegovog Gaulajtera Hercegovine Gojka Šuška, presuda ima i oponente. Oni, kako je, također, uobičajeno, nastoje osporiti najdalekosežnije implikacije izrečene presude. A to je ocjena ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini kao udruženog zločinačkog poduhvata.
Istina, sve je to još samo, a to će i ostati, sudska, a to znači procesna istina, koja će kao i druge slične istine doživjeti još jednu procjenu u žalbenom postupku. Zato treba da ostavimo sudskoj praksi da o svemu kaže posljednju riječ pravde. Ali, historija može i mora, neovisno o sudu, da kaže punu ljudsku istinu o tome, i to mora biti rečeno s obje strane barijere koja dijeli žrtve i počinioce zločina.
Za nas je u ovom momentu važno nešto drugo. To nešto drugo je sama historija, naš život i ono što se zbivalo i što je za nas Bošnjake bilo krajnje iznenađujuće i poražavajuće iskustvo spoznaje o izopačenosti nacionalističkog uma jednog čovjeka i mnogih njegovih sljedbenika. Oni su bili obuzeti nacionalističkom groznicom stvaranja historije na kriminalan i nemoralan način. Stoga je važno da se prilikom razmatranja ove presude iz nje i iz izvođenja zaključaka iz naše zajedničke historije ne ponašamo euforično.
Tako su se ponašali oni koji su euforiju priredili i njome pokrili istinu da je masa zločina počinjena tokom akcije „Oluja“. A treba izvući ono što je smisao iskustva, to jest neophodni nivo zajedničke osude nacionalizma uopće (hrvatskog posebno), koji je u više navrata u dvadesetom stoljeću pokazao svoju opaku ćud i počinio ogromne zločine. On je pokazivao stalnu tendenciju za pripajanjem cijele (kroz NDH) ili dijela bosanske teritorije (preko Sporazuma Cvetković – Maček).
Očiti apetiti
Ponovilo se to i tokom nedavnog rata i agresije na našu zemlju. Sa njenim teškim posljedicama susrećemo se i danas. Ova osuda na njih, kao takva, ne može više utjecati, osim ako svi iz nje ne izvedemo odgovarajuće razumne zaključke.
Istina je sljedeća. Od samog početka svi lokalni nacionalizmi su pad komunizma doživjeli kao priliku da se sruši Jugoslavija i ostvare planovi o stvaranju svojih nacionalnih država i ostvarenju „vjekovnih snova o ujedinjavanju svih Srba ili svih Hrvata na njihovim historijskim teritorijima“. U datim okolnostima je ta ideja značila uništenje Bosne i Hercegovine kao države i podjelu njene teritorije između Srba i Hrvata.
Oni koji danas tvrde da je glasanje Hrvata za neovisnost Bosne i Hercegovine dokaz da Hrvatska i Franjo Tuđman nisu imali intenciju da dijele bosanske zemlje i stvaraju Veliku Hrvatsku, obmanjuju javnost i misle obmanuti i sud, zaboravljajući jednostavne i dokazane činjenice da bi, u slučaju da nije bilo referenduma, Bosna i Hercegovina ostala unutar sužene Jugoslavije i time nedohvatljiva za očite Tuđmanove apetite. Glasanje za neovisnost bila je nužna taktika da se postigne primarni uvjet za podjelu, a to je da Bosna i Hercegovina bude samostalna i kao takva napadnuta sa srpske strane.
Da je to bila politika Hrvatske, dokazuje činjenica da, iako je glasanje za neovisnost značilo i odluku da se brani cjelovita teritorija neovisne države, da su, odmah kad je uslijedio očekivani srpski napad na zemlju, Hrvati, po naređenju iz Zagreba, odbili da brane takvu cjelovitu zemlju. Oni su se povukli u Hercegovinu i objavili da će braniti samo „hrvatske zemlje“.
Štaviše, da bi pomogli Srbima da lakše zauzmu i dovrše podjelu zemlje, Hrvati iznenada i na cijeloj teritoriji napadaju snage Armije Bosne i Hercegovine zabijajući nož u leđa braniocima zemlje i Bošnjacima koji su masovno istrebljivani i protjerivani s ognjišta. Dalje, hrvatski predstavnici od početka međunarodnih pregovora o BiH odbijali su da budu dio jedinstvene državne delegacije Bosne i Hercegovine, nego su najkonkretnije sarađivali na ostvarenju planova o njenoj podjeli.
„Konačno rješenje“
Sve su to bili jasni znakovi težnje da se Bosna i Hercegovina podijeli i njen dio zatim priključi Hrvatskoj, da se eliminiraju svi tragovi postojanja Bošnjaka na tom prostoru, pa i svake uspomene na nas. Na određeni perfidan način traje to i danas, kada razumijemo šta je uopće zločin i šta je zločin kulturocida i kakvu on funkciju ima unutar apsolutnog genocida. Jer u Bosni nije počinjen samo genocid masovnog istrebljivanja Bošnjaka, nego i apsolutni genocid, tj. zatiranje svakog znaka njihovog postojanja na tom tlu.
Rušene su tada džamije, turbeta, medrese, biblioteke, arhivi, mijenjana imena gradova, ulica… Cijeli prostor je trebao biti očišćen od svake uspomene na nas i naše milenijsko postojanje na ovim prostorima. Bio je to pokušaj „konačnog rješenja“ tzv. muslimanskog pitanja.
Tragovi tog pokušaja su još prisutni. I to je ono što bi u ljudskom, humanom i demokratskom političkom smislu trebalo eliminirati iz našeg života. Stara je istina i izreka u Bosni koja glasi: „Jadan do kadije, još jadniji od kadije“.
Stvar, dakle, nije u presudi: stvar je u našem zajedničkom životu. A ako nas presuda u tome neće podržati, onda je ona samo besmislena osveta.