Intervju: mr.sc. Hasib Mušinbegović “U srcu Bosne više neće biti rata”

HasibKnjiga1Krajem prošle godine u Zenici je svečano promovirana knjiga “Na razmeđu milenija”. Sigurnosne determinante demografskih promjena na prostoru srednje Bosne u periodu od 1992. do 2005. godine autora mr.sc. Hasiba Mušinbegovića. Razgovarali smo o početku i toku sukoba u srednjoj Bosni, njihovim rezultatima, demografskim promjenama koje su oni izazvali a, također, i ekskluzivno najavljujemo vrlo skoro izdavanje monografije o svim šehidima i poginulim borcima Armije RBiH od istog autora

Razgovarao: Saladin Kovačević – SAFF broj 336 /22. mart 2013.

Ova knjiga je preuređen i djelimično skraćen magistarski rad mr.sc. Hasiba Mušinbegovića. Ona je multidisciplinarnog karaktera u kojem se prožimaju sigurnost, ratna vještina, vojna historija i demografija. Vremenski period posmatran u ovom istraživanju odnosi se na 14 godina od 1992. do 2005., sa dva prepoznatljiva perioda: ratni i poslijeratni. Prostorni obuhvat odnosi se na dvadeset prijeratnih općina koje autor uvjetno definira kao srednja Bosna, a odnosi se na prostor prvobitne Bosne, odnosno općine Ilijaš, Vareš, Breza, Kakanj, Zenica, Žepče, Zavidovići, Maglaj te Fojnica, Kreševo, Kiseljak, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik proširen na Gornje Povrbasje, odnosno općine Gornji Vakuf, Bugojno, Donji Vakuf i Jajce. O kakvom poslu je riječ dovoljno je istaći da je npr. Savezni sekretarijat za narodnu odbranu u bivšoj Jugoslaviji imao čitave timove stručnjaka koji su radili slične studije o periodu Drugog svjetskog rata. Nažalost, kod nas još uvijek, zbog nepostojanja svijesti o njihovoj važnosti, ovakve poslove rade vrijedni pojedinci najčešće sa svojim skromnim sredstvima.
U knjizi tvrdite da je rat bio neminovan, da je raspad bivše Jugoslavije bio neminovan, da su uzrok rata aspiracije susjednih zemalja na prostore BiH. Postoje li još uvijek te aspiracije?

Mušinbegović: Devedesetih godina 20. stoljeća promjene u Evropi bile su neminovne, posebno u istočnoj i jugoistočnoj Evropi. Te promjene u tzv. socijalističkom lageru bile su sazrele da nastanu. U bivšoj Jugoslaviji one
su bile učinjene davno prije. Međutim, sve do tada u Evropi je bilo nezamislivo da se mijenjaju dotadašnje granice, a onda su se one počele mijenjati, npr. naročito ujedinjenjem mdvije Njemačke, pa još ostanak takve ujedinjene Njemačke u NATO paktu.
Sve su to bile krupne promjene. Na prostoru bivše SFRJ u to vrijeme također dolazi do promjena. Možda su one bile nužne ali do njih nije moralo doći ratom, pa i ako je došlo on nije morao biti onako krvav kao što je bio. Tako se na prostoru bivše Jugoslavije sve dešavalo u njegovom najekstremnijem obliku. Zašto je moralo doći do rata? Zašto nije moglo doći do mirnog razdruživanja? Zato što su postojale vjekovne pretenzije spram BiH, naročito njezine teritorijalne cjelokupnosti. One su bile izražene od strane velikosrpske ali i velikohrvatske politike koje su polagale svoje aspiracije prema prostoru BiH. Neki u cjelini, sa granicom do Karlobaga, koja je kasnije reducirana, a drugi na proširenu Hrvatsku – sa radikalne opcije “Hrvatska do Drine”. I jedni i drugi su devedesetih godina prošlog stoljeća pronašli kompromis i ujedinili se protiv BiH dogovorom Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu gdje su se, ustvari, dogovorili oko podjele BiH i teritorijalnog namirenja na račun BiH. Rat između Srbije i Hrvatske bio je dogovoren. Ali, pošto rat u BiH nije završen jasnim porazom ili pobjedom neke od strana onda su aspiracije ostale i dalje. Tako su važni akteri velikosrpske politike iz SANU rekli “ćeraćemo se još”. Tako se neprekidno, sada u miru, stalno promovira politika otcjepljenja entiteta RS. Dakle, zapostavlja se kontinuitet cjelovitosti i državnosti BiH, a stalno se potencira odvajanje i ujedinjenje sa Srbijom. Isto tako, održavanjem i jačanjem ostataka “hercegbosne” te uspostave trećeg entiteta, teži se separaciji, secesiji i prisajedinjenju Hrvatskoj, što je suština “HZ H-B”. To postoji i to je stalna prijetnja BiH, njezinoj cjelovitosti i njezinom međunarodnom subjektivitetu.

Kada dolazi do sukoba u srednjoj Bosni?

Mušinbegović: Hegemonističke pretenzije iz susjednih zemalja prema prostoru BiH izazvale su sukobe kako bi ostvarili svoje ciljeve. One su oslonac našle u takvim istim politikama koje su formirali u Bosni i Hercegovini, kroz odgovarajuća politička tijela koja su formirali u BiH kao što je HDZ i SDS. Ove političke partije u BiH su u svom okrilju formirale paravojne formacije koje su izvršavale vojne zadatke. Do sukoba je moralo doći jer su oni bili rezultat dogovora njihovih lidera. Neovisno od toga što Bošnjaci 1992. godine nisu željeli sukob, nisu ga tražili, morali su ga prihvatiti.
Sukobi u srednjoj Bosni su se odlagali koliko god su mogli dalje. Međunarodnim priznanjem države BiH, više nije trebalo ni oklijevati, jer ono više nije bilo ugroženo i nakon međunarodnog priznanja počele su se donositi odluke o mobilizaciji tamo gdje je to bilo neophodno. Ali do tada su već hegemonistički projekti bili završili svoje formiranje, nastala je tzv. Srpska republika BiH i Hrvatska zajednica Herceg Bosna. Sukobi u srednjoj Bosni su bili vrlo važni. Ostali dijelovi države su do tada već bili pali pod agresorsku vlast. U tih dvadesetak općina koje sam uzeo uvjetno kao srednju Bosnu, a uzeo sam gornjovrbasku regiju do Jajca i prostor od Ilijaša i Vareša pa sve do Maglaja, rješavala se sudbina cijele BiH, jer srednja Bosna – to je srce Bosne. I ako tu agresor pobijedi onda više nema Bosne. Godina 1992. bila je raščišćavanje sa snagama bivše JNA, njihovo presretanje i razoružavanje; a bila je to i godina glavnih sukoba Teritorijalne odbrane sa srbocrnogorskim agresorom na prostoru Vlašića i Komara gdje su formirane paravojne formacije koje su se onda u maju uključile u jedinice agresorske srpske vojske. A JNA je imala 94.000 vojnika u maju 1992. u BiH. Kad se tobože povukla, a povuklo se samo 14.000, ostavila je 80.000 naoružanih vojnika sa punom opremom i naoružanjem koji su samo presvukli uniformu. Ovo je vrijeme kada su podijeljeni Zavidovići, okupiran gotovo cijeli Maglaj, skoro cijela ilijaška općina, vareška… slobodno je ostalo samo nekoliko općina koje su imale svoje odriješene snage, a to je i vrijeme kada se Hrvatsko vijeće obrane dobrano separiralo od svih sukoba sa SCA i samo čekalo svoju šansu. U 1992. godini bih posebno izdvojio pobjedu na Gostovićkom bojištu kod Zavidovića gdje je oslobođeno oko 100 km2 prije osnivanja 3. korpusa Armije RBiH. Već u januaru 1993. godine počinju sukobi sa HVO-om u Gornjem Vakufu, Novom Travniku a kasnije u Travniku i Bugojnu. Prije toga (u aprilu) su bile razoružane dvije brigade HVO-a u Zenici. Zatim u aprilu dolazi do bitnih sukoba u Vitezu, Novom Travniku, dijelom u Kiseljaku. Taktika HVO-a je bila tamo gdje možeš pobijediti – idi na sukobe a tamo gdje ne možeš – pregovaraj. Zatim je došlo do sukoba u kakanjskoj općini, posebno na prostoru Kraljeve Sutjeske gdje je došlo do značajne pobjede Armije RBiH, ali smo izgubili Žepče od udruženog agresora (i SCA i HVO) a i Maglaj je doveden u potpuno okruženje. Rahmetli general Mehmed Alagić mi je rekao da je od strateškog značaja bilo oslobađanje Travnika od snaga HV i HVO-a. Njegovim oslobađanjem stvari su se pokrenule od centra prema periferiji.
U julu mjesecu 1993., sjajnu pobjedu nad HVO-om su samostalno odnijele bugojanske jedinice. One su od 17. do 29. jula 1993. oslobodile teritoriju Bugojna od najjače brigade HVO-a to je bila 104. brigada “Eugen Kvaternik”. Možda se tada mogao osloboditi i cijeli Gornji Vakuf ali nije bilo spremnosti za eksploataciju uspjeha. Zadnja uspješna operacija snaga Armije RBiH protiv HVO-a u ovoj godini bilo je oslobođenje Vareša. Praktično sa ovom pobjedom integriran je prostor i uspostavljene sigurne veze sa 2. korpusom Armije RBiH preko Vareša, a sa druge strane sa Sarajevom i Fojnicom. Tako je gotovo cijela srednja Bosna bila oslobođena i neprijateljske snage su bile svedene na dvije enklave u lašvanskoj dolini. Prva je obuhvatala dio Novog Travnika, Vitez i Busovaču, a druga Kiseljak i Kreševo, te jedan manji dio općine Fojnica. Na to je bila svedena dominacija HVO-a u lašvanskoj i bosanskoj dolini, te izoliranu enklavu Žepče povezanu sa srpskim snagama sa prostora Teslića. U martu 1994. godine dolazi do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma i prekida sukoba sa HVOom, dolazi do formiranja tobožnje Vojske Federacije BiH i Zajedničkog štaba Armija RBiH i HVO-a. Ali nigdje od tada ne učestvuje HVO u borbi protiv zajedničkog agresora. Čak se devet mjeseci bojovnici HVO-a relaksiraju; njihov zapovjednik, general Milivoj Petković, u razgovoru sa generalom Mladićem izjavio je – “Metka nismo ispalili jedan na drugog”. HVO se uključuje u borbu protiv SCA tek u oktobru i novembru 1994. godine, prilikom oslobađanja Kupresa, kada ih je general Alagić pozvao da ‘osvjetlaju obraz hrvatskog naroda’ jer su upravo na tom prostoru 1992. godine hrvatske snage doživjele katastrofalan poraz. Već u februaru 1995. godine poduzeta je Vlašićka operacija (bio je uspješan upad na Galicu); u ponovljenom pokušaju, u martu 1995. – ostvarila je potpuni uspjeh. Armija RBiH u to vrijeme preuzima strategijsku inicijativu od agresora i od tog trenutka agresor stalno uzmiče na bojištima i doživljava mnogobrojne poraze i trpi gubitke. Na kraju je, prilikom završnih operacija 7. korpus iz srednje Bosne prebacio na prostor sjeverozapadne Bosne, na prostor Bosanske krajine, oko 10.000 boraca i tako doprinio oslobođenju značajnih prostora u Krajini. U to vrijeme je rat u srednjoj Bosni već bio jenjao nakon oslobođenja Jajca. Time je značajan prostor vraćen pod kontrolu legalnih organa i to je dalo osnovu za kreiranje Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Kakvi su rezultati rata u srednjoj Bosni?

Mušinbegović: Precizne podatke sam naveo svojoj knjizi. U srednjoj Bosni u ovom periodu su se desile krupne demografske promjene. Pratio sam ih kroz više područja. Direktne promjene koje su nastale su vojni i civilni gubici kao posljedice direktnih vojnih sukoba. Pošto je ovdje bio organiziran oružani otpor agresoru ovi gubici su tim značajniji zato što su nastali najčešće kao rezultat direktnih vojnih sukoba. Više je kod nas stradalo stanovništva na logorskim žicama nego u direktnim borbama. Kamo sreće da smo se mogli boriti, bilo bi mnogo manje žrtava. Bosanska krajina je završila u logorima, istočna Bosna je satjerana u enklave i pobijena bez mnogo šansi da se bori, izuzev Goražda. U sred njoj Bosni je organiziran oružani otpor i time su značajniji gubici koji su nastali. Brojno su veći gubici nastali na prostoru Pounja, Podrinja zato što tamo nije bilo šanse za borbu. Zato je u srednjoj Bosni oko 12.000 ukupno stradalih pripadnika svih strana. Armija RBiH je imala najviše stradalih zato što su njezini pripadnici ratovali protiv dva agresora. Demografske promjene možemo pratiti kroz brojnost stanovništva, njegovu rasprostranjenost, migracije stanovništva; zatim, kao posljedica sukoba je i nova administrativna podjela teritorije BiH, promijenjene su i granice nekih općina iz 1991. godine, uvode se kantoni, formiraju dva entiteta. Dolazi do promjene u strukturi stanovništva jer je sada stanovništvo sa sela stjerano u gradove. Dolazi do promjena u obrazovnom sistemu, nastaju dvije škole pod jednim krovom. Dolazi do nacionalnog razdvajanja od obdaništa do fakulteta i akademija. Tu su i one skrivene demografske promjene u privredi. Bez obzira što fabrike nisu srušene one su zatvorene a radnici mobilizirani i poslani na front, kasnije je društvena imovina zakonom pretvorena u državnu a ona je onda privatizirana i prodata ili bolje reći predata svojim političkim kadrovima, koji, nakon rata nemaju interesa da se bave razvijanjem privrede nego je njima samo važno da je to njihovo. Tako su fabrike stradale i radnici ostali bez posla i na onim prostorima gdje agresor nikad nije došao. Sve su to krupne posljedica na društvenom planu. Svi traže i očekuju pomoć, prestalo se razmišljati o radu, o značaju poljoprivrede; sada se očekuje drugi način života. Ali nema ni uslova za povratak jer se sad entiteti ne mogu dogovoriti oko zdravstvene i socijalne pomoći kao i drugih pitanja.

Kakva je demografska perspektiva srednje Bosne?

Mušinbegović: Stanovništvo srednje Bosne je pretrpjelo najveće promjene na nacionalnoj osnovi. Oko 104.000 Srba iz srednje Bosne je ‘u manjku’ u odnosu na popis iz 1991. godine. Njihova udruženja navode da je taj broj mnogo veći nego što se može pratiti prema izdatim ličnim kartama. Tako npr. od 10.000 Srba iz Visokog koji nisu pretrpjeli nikakva stradanja danas ih u Visokom ima 256. Negdje oko 50.000 Hrvata je manje i njihov broj stalno opada. Stalno su u dilemi otići ili ostati, hoće li biti države “hercegbosne” ili je neće biti. A kako Hrvatska, kao njihova obećana zemlja, nudi bolje uslove – Hrvati i dan-danas odlaze tamo. Bošnjaka je 42.000 više u odnosu na popis iz 1991. godine. Mnogi su tu osnovali novi dom ali je dosta i onih koji nemaju uslova za povratak. Nažalost, sve je manje želje za povratak i on sve više jenjava iz godine u godinu. Znači, povratak sve više doima završenim; imovina je vraćena ali stanovništvo nije vraćeno i može se reći da je sada zacementirana ta novonastala situacija. Hrvati su najveći gubitnici jer su većina samo u Kiseljaku, Kreševu, Vitezu i Žepču.
Često me pitaju, na promocijama mojih knjiga, posebno kad odem u inostranstvo, hoće li biti ponovo rata u Bosni?
Ja im kažem – rata neće biti; u srednjoj Bosni ga sigurno više neće biti! U srednjoj Bosni više neće biti sukoba jer ih sada nema ko započeti. Nema ekstremne SDS stranke koja bi imala oslonac u srpskom stanovništvu, nema ni HDZ više toliki upliv kakav je imao ranije; ni 1992. godine nisu mogli sami bez srpskog agresora.
Bošnjaci, koji su sada u većini, neće otpočeti sukobe; ne mogu i ne smiju; a nisu ni 1992. godine Bošnjaci rat započeli. Zato je srednja Bosna sigurna što se tiče ratnih sukoba a, ne zaboravimo, ona je srce Bosne i iz tog srca se treba širiti takva tendencija i na sve ostale njezine dijelove. Zato smatram da je pobjeda legitimnih demokratskih snaga u srednjoj Bosni šansa za cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Prilikom pripreme za ovaj intervju rekli ste da već u pripremi imate drugu knjigu. O čemu se radi?

Mušinbegović: Kada smo, 1. decembra prošle godine u Zenici, povodom dvadeset godina od osnivanja 3. korpusa Armije RBiH, imali promociju ove moje knjige (a 3. korpus je imao zonu odgovornosti u srednjoj Bosni koja se prostirala kroz gotovo sve ove općine koje sam posmatrao u svom radu), profesori koji su knjigu promovirali, prof. dr. Izet Beridan i prof. dr. Ćamil Huseinbašić, potencirali su da zadržim svoj pogled na srednjoj Bosni po svim ovim demografskim obilježjima koja sam analizirao i da pratim da li se ostvaruju demografske tendencije koje sam pretpostavio. To će biti jedna od oblasti koju ću pratiti.
Nastavio sam nakon završetka ove knjige artikuliranje jednog projekta koji već duže vrijeme radim a to je prikupljanje podataka o poginulim pripadnicima Armije RBiH; želim objaviti monografiju. Taj posao sam, zajedno sa još dvojicom koautora priveo kraju i knjiga se već našla u štampariji.
Naslov knjige je 33.055 za državu Bosnu i Hercegovinu a u njoj su predstavljeni svi poginuli pripadnici Armije RBiH sa podacima kao što su prezime, ime oca, ime, matični broj, općina rođenja, općina stanovanja, datum pogibije i odjel odbrane gdje se vodio u evidenciji, tako da će svako onaj ko to bude htio moći provjeriti te podatke. Ovaj broj 33.055 je broj koji sam utvrdio, zapravo tim borcima (osobama) je priznat status poginulog borca. To je svojevrsni spomenik tim borcima jer oni nisu poginuli zbog neke avanture, sigurno nisu poginuli uzalud. Trebamo biti ponosni na njih kao što su majke šehida ponosne na svoje sinove. One su ponosne jer njihovi sinovi nisu išli preko Drine ili preko Une porobljavati ili ubijati druge ljude nego su branili svoj život, svoj opstanak, svoj toprak, svoju državu –Republiku Bosnu i Hercegovinu. Braneći to odbranili su i univerzalne ljudske vrijednosti.

Kratka biografija

Hasib Mušinbegović rođen je 1. marta 1952. godine u Visokom gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Završio je Vojnu akademiju kopnene vojske i Visoku vojnu političku školu u Beogradu. Službovao je nekoliko mjeseci u Zadru, a zatim sve ostalo vrijeme u Sarajevu. Za svoj rad u JNA odlikovan je sa više ordena i medalja. JNA je napustio 15. aprila 1992. godine, u činu potpukovnika. U Odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992.-1995. bio je na komandnim dužnostima u više garnizona i korpusa Armije R BiH. U mirnodopskom periodu obavljao je više značajnih dužnosti u Zajedničkoj komandi Vojske FBiH i Ministarstvu odbrane.
Do sada je objavio knjige: Operacija Vlašić, Monografija zlatni ljiljani i odlikovani pripadnici Armije RBiH 1992. – 1995. godine, Drugi korpus slobodi pjeva, Sloboda 7. korpusa, Armija ljiljana 2. korpusa, Bedr i u Bosni i Boj odbrana Bugojna 1993.