Znate li gdje je Ginje? Vjerujem da vas većina ne zna. Da ne bi ovog rata, vjerovatno ni ja ne bih znao.Ali, kada god probeharaju jeribasme, ili se okite krupnim, sočnim plodovima, ja se sjetim jedne stare jeribasme na Ginju i čovjeka koji ih je neobično volio. Sjetim se i nekih jako dobrih ljudi koji su živjeli na Ginju i nadam se da i sada tamo žive. A Ginje je, baš kao i ova zemlja, nevelik ali lijep zaselak što se, poput ćutljivog stražara, izdiže na brdašcu iznad Dvora. Dvor je selo na području Kralupa, na visočkoj opštini, odmah iznad Buka.
Sredina je septembra 1992. godine i počinje prava ratna jesen. Stižemo u Dvor i putem mjesnog Kriznog štaba raspoređeni smo u kuće mještana. Naš domaćin, Muharem Zerdo, vodi nas u Ginje i smješta u svoju, zatim kuću svoje majke i kuće svojih rođaka i komšija. Polovina naše jedinice smještena je u Ginju, a ostali stotinjak metara dalje.
Ja sam, sa dvojicom svojih saboraca, smješten u kuću Muharemove majke, nane, kako su je svi zvali, pa smo i mi prihvatili taj nadimak. Nakon pozdravljanja i upoznavanja, nana odmah pravi raspored i to načinom koji me podsjetio na negdašnje begovice, koje su u kući imale autoritet i koje su ga znale koristiti. Nana i njena kćerka (koja je inače živjela u Budoželju, selu pored Vareša, ali se sa svoje dvoje djece, Melisom i Edisom, zadesila na Ginju), dakle, njih četvero u jednu sobu, a nama trojici ostale dvije. Pokušavamo protestirati protiv takvog rasporeda, ali bez uspjeha. Nanina riječ je zakon u kući. Iz ormara i škrinja iznosi se posteljina, vezena, ona koja se koristi u posebnim prilikama i za drage goste. Ovaj put protestiramo jače, ali ponovo bez rezultata. Nana je neumoljiva kao vrijeme.
I kafa je već gotova. Dolazi Muharem da vidi kako smo se smjestili. Razgovaramo uz kafu, dok Muharem neumorno pušačima savija cigare. Kasnije, tokom vremena koje smo proveli na Ginju, rijetko ga je tko vidio bez cigare u ustima. A i kafa se u kućama porodice Zerdo bez nas ispijala jedino onda kada smo bili na zadatku, pa i tada se pristavljala odmah po našem povratku.
Prvi naš doručak narednog dana završio je tako, što je nana pogledala šta smo dobili za jelo, prezrivo šmrknula i začas se pred nama našla šerpa kuhanog mlijeka, ogroman svježi domaći hljeb i veliki tanjur mladog sira sa pavlakom. Bili smo prijatno iznenađeni, ali smo se ipak malo nećkali, no nanin komentar je bio kratak: „To što ste vi dobili i nije hrana za muškarce…“. Repriza je bila za ručak. Umjesto neke kaše od riže i po četvrtinu crnog hljeba, pred nas su stavljene dvije tepsije još vruće pite i kiselo mlijeko. Na sva naša uvjeravanja da mi dobijamo svoje sljedovanje, da su vremena teška i da hrana treba i njima samima, nanin komentar je bio još kraći no ujutro: „Dok ima, ima za sve…“. Kada smo, kao zadnji argument, rekli da je grijehota bacati rižu koju smo dobili, nana je imala spreman odgovor: „Neće se baciti, poješće krava…“. I tada smo kapitulirali. Ne pred brojno i tehnički nadmoćnijim neprijateljem, nego pred neumoljivom voljom i neoborivom logikom jedne stare Bošnjakinje.
Od toga dana, sve češće su naši obroci završavali na jelovniku nanine krave, a mi smo jeli što i naši domaćini. Ne znam da li je ovakvim razvojem situacije bila zadovoljna nanina krava, ali mi sigurno jesmo. I, neka mi oproste moja sestra i moja nećakinja, koje prave odlične pite, čini mi se da boljih pita od onih sa Ginja nisam jeo ni prije ni poslije.
Čitavo područje Kralupa granatirano je skoro svakodnevno. Kretati se, naročito na otvorenim prostorima, bilo je rizično, ali je sadržavalo određenu dozu bosanskog prkosa. Posmatrali smo ljude oko nas. Bila je rana jesen i oni su, uprkos granatiranju, neumorno sakupljali ljetinu, pripremali njive za jesenju sjetvu, dovlačili drva iz šume. Da bismo se našim domaćinima kako – tako odužili za izuzetnu gostoljubivost, dogovorili smo se da im u slobodnom vremenu, između dva zadatka, pomognemo koliko možemo. Oko kuća naših domaćina bila je gomila izrezanih drva, pripremljenih za cijepanje. I mi smo se svojski prihvatili sjekira. Mada je nana bila protiv toga da mi radimo, ovaj put smo mi bili neumoljivi. Gomila iscijepanih i složenih drva u šupama rasla je iz sata u sat, sve dok šupe nisu bile pune gotovo do krova. Pred sumrak, okupljali bismo se ispod stare, krupne jeribasme i sladili se njenim plodovima. I čini mi se da ih nitko nije tako volio kao naš saborac, rahmetli Sakib Čatić. Mi ostali smo jednostavno jeli, kao što bi jeli i svako drugo voće, ali on je očigledno uživao.
A onda je došao 1. oktobar 1992. godine. Tog dana smo u cik zore, oko tri sata i 30 minuta, otišli na izvršenje borbenog zadatka. Proveli smo na zadatku gotovo cijeli dan i vratili se tek oko 16 sati. Od komande naše jedinice u Dvoru do Ginja vodi običan kolski put, ali postoji i prečica, potokom pa preko njiva i eto vas u Ginju za 5-6 minuta. I tom prečicom uputili su se rahmetli Sakib i još dvojica momaka, žureći na kafu. Tog dana nad Kralupima je vladao neki zlokoban mir, jer nije bilo granatiranja. Ali, na pola puta naše drugove sustigla je prva četnička granata ispaljena toga dana. Zastali su da od jednog mještanina prime orahe i granata je pala među njih. Zlobnom igrom sudbine, nitko nije ni ogreban osim rahmetli Sakiba, koji je pogođen gelerom u vrat. Uprkos tome što su mu saborci odmah priskočili u pomoć, pokušavali zaustaviti krvarenje, a onda ga trkom, bez obzira na granatiranje odnijeli do ambulante, izdahnuo im je gotovo na rukama.
Postoji dosta drugih razloga i detalja po kojima pamtim svoga saborca, šehida Sakiba Čatića. Ali, kad god probeharaju jeribasme ili dozriju njihovi plodovi, ja se sjetim rahmetli Sakiba, sjetim se nekih strašno dobrih ljudi, i sjetim se jedne stare, krupne jeribasme na Ginju.
(zapis Zlatomira Miculinića, borca-veterana kakanjske 329. brdske brigade, objavljeno u Monografiji “Kakanj u Odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992-1995. godina”)