Ismet Hadžić Mutevelija, ratni komandant: Nismo se borili za komad zemlje nego za BiH

Teritorijalna odbrana (TO) RBiH, kao prva legalna oružana snaga u BiH, početkom aprila 1992.godine dala je nemjerljiv doprinos u odbrani i time u formiranju Armije RBiH, koja 15. aprila obilježava svoju 25. godišnjicu osnivanja. To je bio i povod da smo porazgovarali sa Ismetom Hadžićem Mutevelijom, ratnim komandantom Dobrinjske brigade. Slučajno ili ne razgovor smo upriličili na Baščaršiji, uz kahvu u poznatoj prijeratnoj sarajevskoj kafani „Tunel“. Potsjetili smo komandanta i sada generala u penziji na naš neposredni povod vezan za godišnjicu Armije BiH pitajući ga – kako je doživljava. Ismet Hadžić koga od milja nazivaju Mutevelija odgovara:
-Dosta nas nije svjesno veličine toga dana i dana formiranja Armije RBiH. Neki i danas osporavaju, a neki ni ne reagiraju na takva osporavanja govoreći da je to takozvana Armija BiH. Međutim, to je institucija koja je zaštitila nas u Bosni od još većeg zla. Mislim da je tu ključnu ulogu odigrao rahmetli predsjednik Izetbegović sa svojom odlukom o formiranju TO i kasnije formiranjem korpusa i armije. I, ona je nikla iz pepela i, kako bi rahmetli predsjednik rekao- otpor Bosne čuo se do neba. Mnogi ljudi koji se bave tim strateškim pitanjima vojske nisu bili ni svjesni da mi možemo od mahalskih straža i od pojedinaca napraviti armiju koja da nije došla tamo gdje je došla, možda, danas ne bismo imali političkih problema.

Psihološka pobjeda

Zasigurno su ti prvi počeci, od prvih mahalskih straža, bili stihijski i neorganizirani…?
-Dosta ljudi bilo je nesvjesno stanja u kome smo se našli. Onaj ko se imalo bavio analitikom i ko je analizirao političko stanje mogao je osjetiti taj miris baruta u zraku. Mi koji smo živjeli na Dobrinji, gdje smo imali dodira sa njima mogli smo osjetiti njihovu agresivnost koja se ispoljavala u presretanju automobila, pretresanju i fizičkim napadima. U tom periodu ja sam bio u izvršnom odboru stranke SDA u kojoj smo osjetivši njihove namjere pripremali se za moguće udare. Takvo organiziranje kroz Patriotsku ligu i kroz angažiranje i okupljanje ljudi u slučaju da se nešto desi, mislim da je odigralo značajnu ulogu u Dobrinji. To se može jednostavno ilustrirati postavljanjem barikada. U Novom Gradu i Dobrinji nismo dozvolili srpskim snagama da postave barikade, jer smo ih zatvorili našima barikadama i time ih onemogućili da postave svoje barikade. Ujedno, tako smo po prvi put izašli i pokazali našu snagu. Nije ona bila velika, ali je na neki način pokazala drugoj strani da imamo želju i volju da se suprotstavimo toj sili koja je, zaista, bila velika, posebno na Dobrinji. Tek znam da je u decembru 1991.g. u tri lukavičke kasarne bilo stotinjak tenkova i transportera pristiglih iz Hrvatske i Sovenije. Mi smo posjedovali samo nekoliko automatskih i lovačkih pušaka i jedan ručni bacač. Ipak, kad smo im pokazali zube dalje nisu smjeli ići. To je bila naša psihološka pobjeda. Ne vojnička, već psihološka.
Tu je onaj patriotski osjećaj bio presudan?
-Da. Ljudi u Dobrinji tražili su izlaz iz situacije. Nisu imali drugog izlaza. Treba znati da su većinu stanovnika Dobrinje sačinjavali mladi i perspektivni ljudi koji su bili kadrovi sarajevskih firmi. Imali su, dakle, znanja i pameti. I, mogu reći da je ta pamet pobijedila svu tu budalaštinu i agresivnost koja je bila sa druge strane.
Ipak, jeste li imali potrebnog vojnog znanja?
-Pa ne u potpunosti. U okviru stranke mi smo najprije radili u džema’atima gdje smo u džamijama obučavali ljude. Krijući smo to radili. Dolazili bi ljudi na ikindiju i neprimijetno bi ostajali. Kroz tu školu je prošlo oko 200 ljudi. Vodilo se računa da ta obuka ne bude uočljiva. Od tog broja njih 20-ak je kasnije bilo u formacijama armije kao oklopnjaci. Imali su izuzetne rezultate bez obzira što je bio nedostatak materijalno-tehničkih sredstava.

Mobilizirajuća uloga vjere

Pretpostavljam da ste i vi učestvovali u toj pripremi. Da li je vaš nadimak Mutevelija upravo iz tog perioda?
-Otprilike. Po mom dolasku na Dobrinju, gdje sam eto sa suprugom dobio kadrovski stan, rahmetli Ismet ef. Žiga insistirao je da napravimo izbornu skupštinu i izbor mutevelije. Shodno mojoj struci ja sam se prijavio u građevinski odbor kako bismo obnovili džamiju koja je bila mala i minijaturna. A, nju su prije za 17 dana sa džematlijama izgradili Žiga, h. Sokolović i h. Tvrtković. Mi smo imali naprosto potrebu da poslije demokratskih izbora sagradimo veću džamiju pošto je i stanovništvo više od 50% bilo muslimansko. Na toj izbornoj skupštini bio sam izabran za muteveliju čime sam bio zatečen. Kasnije na konstituirajućoj sjednici u sarajevskom medžlisu kojim je predsjedavao rahmetli Behmen bio sam najmlađi mutevelija sa svojih 35 godina života. Ostali su svi bili daleko stariji od mene i kao da su se pitali- šta će ovaj mali ovdje. I, eto, danas kad me neko zovne Mutevelija nekako mi je taj nadimak ostao i, mogu reći, godi mi.
Koliko je vjera igrala ulogu u tim ratnim danima?
-Kod nas su većinom ljudi koji su krenuli u odbranu bili ljudi iz džamije. Dakle, vjernici. I, bez obzira što je stranka SDA imala svoju organizaciju, mi u džematima na Dorinji smo imali svoju organizaciju, gdje smo na početku ramazana i rata već radili na bezbjednosti u džamiji plašeći se da nam neko ne bi ubacio bombu. Organizacija je bila izvanredna što se tiče našeg džemata. Ne mogu reći da i u drugim džematima koji su okruživali Dobrinju nije bilo tako. Ljudi su se dobro organizirali i u dobroj ilegali i bezbjedonosno su odrađivali posao može se reći kao profesionalci. Bili su maksimalno odgovorni. I po pitanju naoružanja ova grupa ljudi oko džamije je radila na tome i stalno podsticala ljude na potrebu naoružanja. Mi smo imali 30-ak automatskih pušaka, jedan ručni bacač i ostalo su bile lovačke puške.
U tim ratnim danima kada je bilo najteže?
-Dobrinja je tada prolazila kroz nekoliko segmenata i u ovisnosti od onoga što su četnici provodili. Prvo su pokušali propagiranjem da nema rata i da treba ostati u Jugoslaviji. Onda su nas 2.maja zastvorili i stavili nam barikade. Izveli su četnike i transportere na Mojmilu da bi 13. maja pokušali da nas isele. U toj nakanio, hvala Bogu, nisu uspjeli. Izašlo je nešto oko 3.500 uglavnom žena i djece dok su muškarci ostali. Da je bilo suprotno Dobrinju ne bi imao ko da brani. I negdje 26. juna kada nam je nestalo municije i materijalno-tehničkih sredstava bilo je izuzetno teško. Možda je to bio i dan D. Ključnu ulogu imao je rahmetli predsjednik Alija Izetbegović koji je poslao dvadesetak momaka sa dosta municije i protuoklopnim sredstvima kako bi nam pomogli. Agresor je bio ubijeđen da mi nemamo više municije. U jutro kada si krenuli na nas itekako su bili iznenađeni.

Cijeli intervju čitajte u “Preporodu”