Suprotstavljajući se agresorskoj armada – jedinicama JNA i paravojnim formacijama iz Srbije i Crne Gore, te oko 180 000 do zuba naoružanih udruženih pripadnika bivše JNA i kolaboracionističkih snaga SDS u RBiH, sa svim mogućim naoružanjem dopremljenim sa ratišta iz Slovenije i Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, svrstali su se u odbrambene redove oni koji su srcem branili svoju i čast svoje jedine domovine. Mada je ratno stanje u Bosni i Hercegovini (zahvaljujući opstrukcijama u rukovodstvu države) proglašeno tek 20. juna 1992. godine, od 8. aprila 1992. godine, nakon Odluke Predsjedništva RBiH o njegovom reorganizovanju, Štab Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine u cjelosti preuzima komandovanje postojećim jedinicama Teritorijalne odbrane, izuzimajući snage MUP-a. Aktivnosti integriranja svih patriotskih snaga u TO su okončane sa 15. aprilom, čime je ispoštovan rok koji je naložilo Predsjedništvo, “ a značaj ovoga je utolik veći, jer su u cijelosti odbačeni politički temelji na kojima je počivala ranija TO i bivša JNA”. (Vahid Hećo:Visoko u ratu 1992-1995.// Privredno – kulturni informator – Visoko, str. 33) Do tog datuma u Visokom je urađeno mnogo na organiziranju odbrane. Na dan proglašenja vanrednog stanja na općini, formiran je i postrojen Protivdiverzantski vod TO, “Tufina četa”.
Opštinski štab TO, u čijem je sastavu djelovao vod Patriotske lige, preformiran je 8. aprila, a rejonski štab TO Visoko dan kasnije. Slijedilo je formiranje rejonskih štabova TO Gračanica, Buci i Moštre, te općinske jedinice veze manevarske čete namijenjene za intervenciju na ugroženim dijelovima općine. 25. april 1992. godine je datum koji je značajan za odbranu grada iz više razloga. Naime, tog dana na Gradskom stadionu “Luke” postrojeni su Mješoviti artiljerijski division (u 10 sati) i 1. Odred TO Visoko (u 12 sati). Iako bez vojnih uniformi i potrebnog naoružanja, postrojeni pripadnici TO su odavali utisak ljudi spremnih da se bez straha suprotstave zlu. “Uplašili su se izgleda više Đurđevac i njegovi saradnici uključujući Jovu Bartulu, nego visočki patrioti. Vjerovatno pod neprekidnim psihološkim pritiskom, Kasarnu Ahmet Fetahagić prvo napušta artiljerijska jedinica s komandantom Jovom Bartulom, a potom i jedinica iz skladišta Majevica, ostavivši naoružanje i opremu Općinskom štabu TO Visoko.” (Rasim Delić : Visoko u odbrambeno – oslobodilačkom ratu) Istog dana u 16 sati izvršena je smotra novoformiranih jedinica u napuštenoj i demoliranoj kasarni i po prvi put u Bosni i Hercegovini odata je počast zastavi najmlađe međunarodno priznate države.
Kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini, rat je već u aprilu odnio prve žrtve. Prekinuta je nastava u svim školama, a zvuk sirene koja najavljuje opću opasnost zamjenio je školsko zvono. Školska 1991/92. godina okončana je po odluci Predsjedništva RBiH. Nažalost, neki učenici nisu dočekali početak nove školske godine, a prvi dani maja nagovijestili su sav užas rata. Odgovarajući na napad jedinica TO koje su pokušale osujetiti potpunu blokadu Sarajeva, fašističke jedinice SDS-a su 2. i 3. maja svoj napad usmjerile i ka užem području grada. “Za prvi okršaj sa agresorskim snagama 3. maja 1992., a u sklopu dejstava za deblokadu Sarajeva, Visoko i Breza su angažirali po odred TO. Podržavali su ih minobacači 120 mm sa svega 50 mina. Iako ova borbena aktivnost u cjelini nije uspjela, za Visoko je bila veoma značajna. Visočke jedinice TO su, umjesto da se brane, kao što je to bilo u svim krajevima BiH, prve izvele ofanzivna dejstva na agresorske snage. To je kod srpskog agresora stvorilo uvjerenje da su visočke jedinice dobro naoružane i opremljene, te do kraja rata nikad nije ozbiljnije ugrozio linije odbrane Armije RBiH na visočkom bojištu. Inicijativa je bila neprekidno na strain jedinica Armije, visočkih ili sa drugih prostora srednje Bosne, najčešće u sklopu nekog od brojnih pokušaja deblokade Sarajeva u periodu 1992-1995. godine.” (ibidem)
Uvjerenje da je Visoko dobro snadbjeveno oružjem zadržalo je sve vrijeme rata ali i poslije, čemu su uveliko doprinijeli sami Visočani. Naime, s naoružavanjem se počelo onda kad je rat, za dobro upućene, već bio izvjestan. Zahvaljujući prisustvu nekih čelnika SDA i Republičkog štaba TO iz Sarajeva, već početkom aprila u Visoko se dopremaju artiljerijska oruđa iz fabrike “Bratstvo” Novi Travnik. Već pomenuta vojna oprema i naoružanje naslijeđeno iz napuštenih kasarni upotpunjeni su u mjescu maju, tačnije 18. maja 1992. godine, kada je najavljen prolazak konvoja sa naoružanjem bivše JNA iz zeničke kasarne u pravcu Ilijaša. “I pored svih mjera osiguranja, donesena je odluka da se organizira zasjeda i zaustavi konvoj te da se oduzme određena količina tovara. Taj zadatak obavila je Manevarska četa MUP-a zaustavljajući konvoj u kanjonu između sela Donja Papratnica i Dobrinje. Iz konvoja je uzeta velika količina materijalno-tehničkih sredstava zajedno sa vozilima.”
(Vahid Hećo: Visoko u ratu 1992-1995.,str. 38)
“Najzad, ne manji značaj za vođenje odbrambeno-oslobodilačkog rata, imala je i izgradnja aerodroma. Prvi avion ultra-kratkog tipa, ŠTORH, kojim je pilotirao Sulejman Vranj, sletio je na aerodrom 19.10.1992. u 16,50 sati, preletjevši relaciju Rijeka – Visoko. Za Armiju smo tim preletom dobili prijeko potrebna sredstva veze. Nekoliko, također veoma opasnih letova Omera Kulića i njegovih kolega iz inostranstva do visočkog aerodrome tokom 1993 – 1994. osiguralo je armiji u tim sudbonosnim trenucima kritične vrste municije i repromaterijala.”
(Rasim Delić: Visoko u odbrambeno – oslobodilačkom ratu)
Stoga uopće ne čudi odluka da već u maju 1992. u Visokom bude locirana regionalna komanda Armije RBiH pod nazivom Štab Vrhovne komande – odsjek Visoko, sprva zamišljen kao podrška jedinicama na visočkom bojištu u ofanzivnim dejstvima ka Sarajevu. ”S obzirom da je djelovanje Predsjedništva RBiH i Glavnog štaba oružanih snaga BiH bilo onemogućeno iz opkoljenog Sarajeva, navedena komanda je uspješno nadomjestila njihovo odsustvo na terenu. Uspostavila je neposredan kontakt sa predstavnicima oko 80 općina sa teritorije RBiH pružajući im političke i vojne savjete i prijedloge, te konkretnu pomoć u naoružavanju, municiji i opremi za jedinice Armije na njihovim teritorijama.” (ibidem)
U toku godine logistički dio ove komande prerasta u Glavni logistički centar (GLOC) i kao jedini logistički centar na slobodnoj teritoriji obavlja zadatke vezane za snadbijevanje i opremanje svih jedinica Armije do kraja rata.
Od maja mjeseca 1992. godine do kraja 1995., od ukupno 11.235 vojno sposobnih stanovnika općine Visoko u Armiju BiH mobilisano je 8976 (ili 80%) Širenje ratnih dejstava zahtijevalo je reorganizaciju postojećih vojnih jedinica. Slijedilo je formiranje Drugog i Trećeg odreda, Posadnog bataljona specijalne policije, Udarnog odreda, dok su rejonski štabovi Gračanica, Buci i Moštre prerasli u mjesne odrede, a od ptipadnika voda Patriotske lige se formira Vod vojne policije. Ponovna reorganizacija jedinica, odnosno njihovo ukrupnjavanje radi lakšeg rukovođenja i komandovanja, uslijedila je u oktobru 1992. godine kada se, nakon transformisanja TO RBiH u Armiju Bosne i Hercegovine, “u okviru 1. korpusa formira 4. brdska brigade u čiji sastav ulaze 1., 2. i 3. Odred TO, Udarni odred, MAD, Protivoklopni vod i neke manje jedinice, dok ostale jedinice ostaju i dalje pod neposrednom komandom Općinskog štaba TO.” (Vahid Hećo: Visoko u ratu 1992-1995., str. 41)
Iz ovih operativnih jedinica formira se 302. mtbr, da bi se do kraja 1993. godine transformirala u 315. i 316. bbr.
Sve visočke jedinice, bilo da su djelovale samostalno ili udružene sa jedinicama sa područja drugih općina, pored toga što nisu dozvoljavale da se ugroze uspostavljene linije odbrane, učestvuju u borbenim dejstvima i na drugim bojištima. Ipak, prioritetni zadatak naših jedinica bio je deblokada Sarajeva, a pokušaja da se taj zadatak izvrši bilo je mnogo. Svaki novi pokušaj nailazio je na šestok odgovor agresora koji je, slijedeći svoj zločinaćki instinct, vatru sa bojišta prenosio na cijelo područje općine – što naseljenije, to bolje. Tokom 1992. godine stradala su 52 civila među kojima dvanaestero djece. Da visočko bojište nije bilo manje zahtjevno od drugih govore i podaci o poginulim borcima u prvoj ratnoj godini – sa područja općine Visoko poginula su 92 borca.
TV prijenos prijema Bosne i Hercegovine kao 183. članice Ujedinjenih nacija nije bilo moguće pratiti u cijelosti jer su do tog dana, 21. maja 1992. godine, agresori učinili sve da unište predajnike i onemoguće da istina o njihovim zločinima ode u svijet. Da se Visoko ne bi našlo u potpunoj informativnoj blokadi kao većina mjesta u BiH, potrudila se grupa entuzijasta pokrečući rad Televizije Visoko paralelno sa radom Radio – Visokog, uz tehničke uvjete koji se ne bi mogli nazvati ni minimalnim. To ih ipak nije spriječilo da, u vremenu kad se pravovremena informacija plaćala životom, ne urade sve što su znali kako bi Visočanima omogućili što normalnije organiziranje rada i života u ratnim uvjetima. Njima pripada i zasluga što je učenicima osnovnih i srednjih škola omogućeno praćenje nastave na daljinu.
Naime, kako su škole bile jedna od omiljenih mjesta neprijateljskih granata i kako je kretanje bilo odveć riskantno, donesena je odluka da se primijeni ovaj način praćenja nastave putem radio i TV signala. Uz nesebićno zalaganje svih prosvjetnih radnika s emitiranjem se počelo u novembru prve ratne godine. Kakve je rezultate mogao polučiti ovakav vid nastave manje je važno od činjenice da je njeno organiziranje za sve učenike, roditelje i nastavnike predstavljalo dodatni impuls da se istraje id a se i na taj način doprinese odbrani Bosne. Te ratne školske 1992/93. godine svoj rad prekinut 1936. god. Obnavlja i Medresa “Osman ef. Redžović”, a kao doprinos otporu s radom počinju i nove radiostanice: NABA, BOR i AB.
Osim vojno angažiranih, stanovnici općine su bili raspoređeni u jedinicama civilne zaštite ili na radnoj obavezi (ukupno 5700). “Civilni organi vlasti su, svjesni odgovornosti za funkcionisanje općine, Odlukom o funkcionisanju privrede i društvenih djelatnosti u ratu, stavili sve privredne kapacitete u funkciju odbrane. Pozicija predratne razvijenosti omogućila je da se početne ratne teškoće lakše podnose. Poduzete su hitne mjere na uklanjanju sirovina i gotovih proizvoda i njihov smještaj na sigurnije lokacije, nabavci i dopremanju optimalnih zaliha sirovina i pomoćnih materijala iz uvoza, organiziranju rada u poduzećima od značaja za život i odbranu. I pored veoma teških oštećenja privredni kapaciteti su bili u funkciji i nisu obustavljali proizvodnju. Zaposleni u njima su shvatili da i od njihovog doprinosa zavisi odbrana općine pa je takvo organiziranje industrijske, a posebno poljoprivredne proizvodnje pomoglo u preživljavanju stanovništva i dalo ogroman doprinos odbrani. Kako bi se stanovništvo prehranilo organiziranim aktivnostima povećane su sjetvene površine za više od 1200 hektara.” (Tarik Ahić: Organizacija civilnog života u gradu u vrijeme agresije)
Prvobitno nesnalaženje u nizu događaja koji su točak historije ponovo okrenuli u smjeru rata, zamijenjeno je nastojanjem da se život učini što podnošljivijim i pomogne onima kojima je pomoć bila neophocdna. Prve korake, još dok su naši mladići napuštali bivšu JNA širom Jugoslavije, učinili su radioamateri uspostavljajući pokidane veze. Tokom rata, Patriotski front žena je na sve načine pomagao našim borcima, od prikupljanja toplih odjevnih predmeta do pripremanja hrane. Prvi ispit humanosti Visočani su položili s najvišom ocjenom već u mjesecu maju. Naime, svima su još u očima slike 400 pretučenih Bratunčana koji su u Visoko stigli 16. maja 1992. god. U razmjeni za 15 srpskih obavještajaca. Pošto razmjena nije mogla biti obavljena u već u opkoljenom Sarajevu, učinjeno je to u Lješevu, a Bratunčani su prebačeni u Visoko. Duboko dirnuti njihovom nesrećom, Visočani su, odazivajući se na apel za pomoć, pružili ruku prijateljstva nesretnicima smještenim u KSC “Mladost”, što oni nisu zaboravili do danas, o čemu svjedoče i stalni kontakti i u godinama poslije rata. Dolazak ovih nesretnika i najveće skeptike je uvjerio da je cilj rata genocide nad Bošnjacima, a kao žalosna potvrda uslijedili su događaji jedan za drugim:
– u maju progon stanovnika iz sela Švrake kod Semizovca,
– masakr nad 22 Bošnjaka u selu Lješevo,
– u junu dolazak prognanika iz Višegrada.
Rijeka izbjeglih, napaćenih ljudi slila se u Visoko, tako da je u periodu od 1992.do 1995. godine općina Visoko imala oko 14.500 više stanovnika koje je trebalo zbrinuti, u čemu se i uspijevalo uz velike napore. “Prvobitno samoinicijativno i, može se slobodno reći, stihijno i masovno pomaganje pridošlim izbjeglicama tokom 1992 godine vrlo brzo je zamijenjeno djelovanjem Direkcije za raseljena i prognana lica Vlade RBiH, koja je bila regulisana zakonom na državnom nivou, a djelovala je pri Općini Visoko putem Ureda. Zadatrak tog ureda je bio prevashodno zakonsko regulisanje statusa izbjeglica, razmjena podataka sa republičkim organima, te aktivno učešće u radu Koordinacionog općinskoh odbora za humanitarnu pomoć.” (Senad J. Hodović: Rad Ureda za raseljena i prognana lica u Visokom)
Zbog sigurnosti smještaj je organizovan u vangradskim školama i mjesnim domovima kulture, a veliko razumijevanje i suosjećanje pokazali su i mještani primajući u svoje domove cijele porodice, iako u ratnim uvjetima nisu mogli zadovoljiti ni svoje potrebe. Stoga se nametnula obaveza obezbjeđivanja neophodnih namirnica i za domaće stanovništvo. Tamo gdje je bilo uvjeta, organizirane su javne kuhinje, u čemu su svesrdnu pomoć pružali Dobrotvorno društvo Merhamet i Organizacija Crvenog križa. “Pred kraj 1992. godine otpočela je dolaziti humanitarna pomoć u hrani, obući, odjeći, lijekovima i drugim potrepštinama. Najveći udio u tome imao je Međunarodni Crveni križ iz Ženeve.”
(Sead Zečević: Aktivnosti Crvenog križa Visoko 1991-1999.)
Neophodnu podršku pri obezbjeđivanju humanitarne pomoći davo je i Koordinacioni općinski odbor za humanitarnu pomoč, kao i radne organizacije (Zvijezda, Vispak, IGM, Vitex, KTK, Velepromet, Kovina…). Olakšavajuću okolnost u snabdijevanju, kako općine Visoko tako i 50 drugih općina, na samom početku rata predstavljala je i sretna okolnost da se u Arnautovićima nalazio magacin materijalnih rezervi (MATREZ) koji, za veliko čudo, nije bio ispražnjen prije rata.
Dok se civilni život organizirao i prilagođavao ratnoj svakodnevnici, naši boric u uspješnim akcijama oslobađaju liniju Rezervoar – Mala kota, napreduju u pravcu Čelina i djelomično deblokiraju put Visoko – Buci – Kiseljak. Akcije: Vratnica – Dobranjsko brdo – Višegrad, s.Vlajčići, s.Grad, s.Vela, Pijesci, akcije su u kojima su naši borci sticali svoja prva ratna iskustva i koje su uskoro ostale iza njih, jer već krajem decembra, združenim napadom jedinica OG Istok, izvršen je još jedan pokušaj deblokade Sarajeva.
Po prvi put, kao pomoč drugim jedinicama, iz sastava 4. bbr na igmansko – trnovsko bojište upućen je Udarni odred.
Godina 1993. je godina koja će u višestoljetnoj historiji Visokog ostati zapamćena kao jedna od najtežih. Zategnutost odnosa između Armije Bi Hi Hrvatskog vijeća odbrane dosegla je kulminaciju, a u januaru je već došlo i do prvih otvorenih sukoba. Uspostavljena je nova linija odbrane, tako da je prvobitnih 20 kilometara visočkog bojišta produženo za još više od 30. Visoko je i ovaj put primilo nesretnike iz pravca Kiseljaka koji su morali napustiti svoje domove.
Novonastala situacija iziskavala je ponovo reorganiziranje jedinica. Visočka brigade je transformirana u 302. motorizovanu brigade u sastavu 3. korpusa zbog otežanih komunikacija sa komandom 1. korpusa, a u njenom sastavu su se našle slijedeće jedinice: “1. mtb sastavljena od Prvog odreda i Odreda Visočica; 2. mtb sastavljen od Trećeg odreda i Odreda Gračanica. Udarni odred se transformira u izviđačku četu, a od jedinica MAD-a formiraju se Haubički division, Mješoviti protivoklopni division i MB čete koje ulaze u sastav mtb. Ostale jedinice se također transformiraju i formacijski ulaze u sastav 302. mtbr, a one koje su ostale pod kontrolom Štaba TO transformiraju se u protivdiverzantske odrede.” (Vahid Hećo: Visoko u ratu 1992-1995., str. 43) Reorganizirane i u sadejstvu sa 17. krajiškom, visočke jedinice su onemogućile zauzimanje Fojnice i u žestokim borbama osujetile ideju o stvaranju Herceg- Bosne, a pomažući izmještenoj komandi kiseljačkih jedinica u Bilalovcu, pod svoju kontrolu su stavili plinaru u Klokotima bez koje bi namjenska proizvodnja za ratne potrebe bila nemoguća. Osnažene i s već stečenim iskustvom, velik doprinos naše jedinice nastavljaju da pružaju i na bojištima susjednih općina Ilijaš (Nabožić, s.Višnjica i s.Korita) i Kakanj (s.Veliki Trnovci i s.Bištrani). Dio Haubičkog artiljerijskog diviziona daje podršku snagama 2. i 3. korpusa na vlašičkom i maglajskom bojištu, a “Lasta”, novoformirana jedinica MUP-a jačine čete, učestvuje u svim borbenim aktivnostima sa jedinicama Prvog korpusa.
Nesumnjiv doprinos naše jedinice su dale u oslobašanju Vareša tokom novembra, zadajući još jedan udarac velikohrvatskim idejama o stvaranju paradržavne tvorevine Herceg-Bosne.
Neprestano preuzimajući inicijativu, iako već s minimalnim zalihama municije, i dalje se uspješno planiraju i organizuju akcije: s.Kuti, s.Gomionica, s. Zbilje, s.Kazagići, Butumove njive – Orahovo, s.Badnje,s.Šošnje – Veliki Trnovci – s.Bulčići, Stogić, Baskije, s.Šikulja.
U svakoj od akcija, ma kako dobro bila isplanirana i kakav njen ishod da je bio, žrtve su bile neminovne. U 1993. godini Visoko je ostalo bez svoja 103 borca. Taj broj bi, nesumnjivo, bio veći da nije bilo pravovremene pomoći ranjenim borcima, čemu veliko priznanje treba odati svim zaposlenim u Domu zdravlja, odnosno Ratnoj bolnici Visoko koja je počela djelovati kao takva 1993. godine. U periodu od 3. maja 1992. do 31. decembra 1996. godine, prema statističkim podacima koji su uredno vođeni, Ratna bolnica je zbrinula ukupno 5.137 pacijenata, od toga 4.121 pripadnika oružanih snaga i 1.016 civila. O efikasnosti zbrinjavanja ranjeni boraca govori i podatak da je prosječno vrijeme od ranjavanja do dolaska u Ratnu bolnicu Visoko 104,23 minute kod teških ranjavanja, a uzmu li se u obzir činjenice da su naši borci djelovali na mnogim bojištima id a su putne komunikacije, improvizirane i dobrim dijelom prokrčene u ratu, bile pod stalnom vatrom, onda ovaj podatak ukazuje na sinhronizirano djelovanje svih službi. Neophodne lijekove, sanitetski materijal i hranu za potrebe Ratne bolnice al ii cjelokupnog stanovništva općine Visoko obezbjeđivalo je niz humanitarnih organizacija: IGASA, Iranska humanitarna organizacija, TWRA, Merci Internacional, Solidarites, CRS, Medica, UNHCR… Svojim djelovanjem omogućavali su, koliko su to prilike dozvoljavale, da se obezbijede solidne količine hrane, lijekova i sanitetskog materijala, sredstava za higijenu, proizvodnju i podjelu hljeba i ogrijeva. “Ali ipak, bilo je nešto što nam nisu mogli dostaviti, posebno ne u količinama koje su svakodnevno bile potrebne, a to je najvažniji, najdragocjeniji i nezamjenjiv materijal – ljudska krv. Stoga je dobrovoljno darivanje krvi dobilo posebnu dimenziju i značaj u ratu, mada ni do rata nije bilo strano Visočanima. Kako Dom zdravlja u Visokom nije imao razvijen odjel transfuziologije, akcije darivanja krvi su organizirane u Zenici. U situaciji kad je is am odlazakl bio rizik zbog neprestanih artiljerijskih dejstava, Visočani su dali preko 5.500 doza i time spasili stotine života.” (Senad J. Hodović: Dobrovoljno davalaštvo krvi – prilog monografiji)
Organizacija koja ni do danas nije zaboravila stradanje bošnjačkog naroda je “Kuvajtski generalni komitet” (objedinjuje više humanitarnih organizacija) i svojim poklonima i danas pomaže djecu šehidskih porodica. Briga o šehidskim porodicama, mada nije izostajala, ipak je zasluživala veću pažnju. Za njihova prava od Osnivačke skupštine koja je održana 23. oktobra 1993. godine do danas zalaže se Organizacija porodica šehida i palih boraca “Visoko 92”. Od grupe koja je pokušavala da ostvari osnovna prava i brojala svega tridesetak članova, ova Organizacija je već na II skupštini održanoj 14. novembra 1997. godine brojala 725 članova. Svojim zalaganjem njeni članovi su uspjeli dobiti respektabilno mjesto u društvu, što ova populacija i zaslužuje.
Već pomenutim podacima o broju poginulih boraca u 1993. godini treba dodati i broj 41 koji se odnosi na civilne žrtve rata, među njima i petnaestero djece, što govori o intenzitetu napada kojim su stanovnici općine bili izloženi.
Svi koji su rat proživjeli u Bosni i Hercegovini, tačnije na teritoriji koju je branila Armija BiH od srpskih i hrvatskih ekstremista, znaju kako se živjelo:
– bez osnovnih životnih namirnica, uz stalni rast cijena koje je diktiralo crno tržište zahvaljujući humanitarnoj pomoći koja je čudnim putevima dolazila u ruke ratnih profitera i svih onih koji su ličnu korist ostvarivali na nevolji drugih;
– bez mogućnosti komuniciranja sa svijetom koji je ostao gluh na insistiranje da se napadnutom narodu pomogne ukidanjem embarga na oružje i pruži šansa da se odbrani.
U decembru 1993. godine 302. mtb prelati iz Trećeg u novoformirani Šesti korpus Armije BiH, da bi nedugo nakon toga bila transformirana u 315. i 316. bbr. Samo e želja da se istraje u postavljenom cilju i inat silni bosanski mogao održati moral boraca koji sun a linije odbrane odlazili gladni is a nekoliko metaka. U svom Memorandumu 1993. Holbruk je zabilježio: “Važan ralog što bosanski Muslimani opstaju jeste što počinju dobijati značajne pošiljke oružja iz islamskih zemalja, očito ii z Irana…Dolaze preko Hrvatske, uz hrvatsko saučesništvo…Četiri su ključne tačke u vezi sa ovim ne tako tajnim pošiljkama Muslimanima:
– prvo, Hrvati, koji ne žele dopustiti Muslimanima da suviše ojačaju, nisu im dopustili da ukljuše teško oružje ili artiljeriju;
– drugo, svaka pošiljka s oružjem ima “hrvatsku taksu na oružje”, to jest, Hrvati odvajaju dio oružja za svoju vojsku i za HVO u Bosni i Hercegovini;
– treće, sada postoji čvrst dokaz da se mali ali sve veći broj “boraca za slobodu” ili mudžahedina priključuje bosanskim snagama iako, kao štp se moglo očekivati, strogi fundamentalisti sa Srednjeg istoka i popustljivi sekularni Muslimani u Bosni ne razumiju jedni druge niti se dobro slažu;
– na kraju, te pošiljke će se nastaviti – i povećati se.”
(Richard Holbrooke: Završiti rat, str.49.)
Da zlo čovjek nikada ne prihvata, ali da se navikne nositi s njim, dokazuje i ratna 1994. godina. Početak godine karakterišu osljabljeni napadi pripadnika HVO, a 23. februara potpisan je i Sporazum o prekidu neprijateljstva između Armije Bi Hi HVO koji je i ispoštovan. To nikako ne znači da su odnosi postali prijateljski, pogotovo za izbjegle Kiseljačane koji su još dugo čekali da se vrate u svoje domove, ali je, što za porodice poginulih nije nikakva utjeha, evidentno smanjenje civilnih žrtava – ukupno 10, od toga troje djece.
Nakon potpisivanja ovog Sporazuma zone odgovornosti su se smanjile i dolazi do gašenja Šestog korpusa. Visočke jedinice ulaze u sastav 1. korpusa, da bi u maju zajedno sa brigadama iz Kiseljaka i Fojnice formirali Operativnu grupu 2. Januarske uspjehe izviđačko-diverzantskih četa iz tri visočke brigade pri pomoći olovskim braniteljima u odbrani Kruševa, slijedile su uspješne akcije OG-3 vođene u maju i junu na vareško – ilijaškom bojištu, a zatim i na oslobađanju Velikog i Malog Huma, s.Žišci, s.Brda, Rokoča te zauzimanju Moševačkog brda.
“Zbog potreba koje je iziskivao oslobodilački pohod jedinica 1. korpusa u svim brigadama se provodi transformacija sa ciljem stvaranja manevarskih bataljona unutar brigade, a na uštrb jedinica odbrambenog karaktera. Transformiranje i formiranje manevarskih bataljona izvršeno je u hodu, a završeno je u julu 1994. godine” (Vahid Hećo: Visoko u ratu 1992-1995.,str.47.)
Visočke jedinice su pomoć pružile i na jednom od najžeščih bojišta – Vozućoj, i to vremenu od maja 1994. pa sve do aprila 1995. godine. Kako bi oslabile borbenu moć agresora na Crnoriječkoj visoravni, združene jedinice visočkih brigade zajedno s četom MUP-a “Lasta” izvršile su napad na liniji Kopači – Zajezda – Kuti, a nedugo zatim i na liniji s.Vrela. dugotrajne i iscrpljujuče borbe vođene su u oktobru i novembru na Čemerskoj planini i Crnoriječkoj visoravni uz bilježenje novih pobjeda i oslobađanja velikog dijela zaposjednute teritorije.
Svu radost zbog uspjeha na bojištima pratila je tuga za stradalim saborcima – njih 69 je dalo svoje živote u ratnoj 1994. godini.
Ne postoji način na koji bi se mogao nadoknaditi gubitak za porodice stradalih, ali se, na inicijativu SDA, osnivanjem “Fatme” – Asocijacije za brigu o djeci šehida i palih boraca, u maju mjesecu 1994. godine pokušava pomoći porodicama u odgoju i obrazovanju najmlađih. Slijedeći Codex norm ii pravila ponašanja koordinatori su nesebičnim radom u prvoj godini svog djelovanja obuhvatili djecu školskog uzrasta – njih 1.260, imajući neprestano “pred očima našu djecu, ali ne kao gladnu, bosu, siromašnu, kako puno pješače do škole, nego kao odrasle obrazovane ljude koji dostojanstveno koračaju našom planetom i u prvim redovima one koji se bore da naučna dostignuća budu usmjerena za dobrobit čovječanstva, a ne za njegovo uništavanje.” (Samija B.: Rad Fatme)
Sivilo ratnih dana te godine razbijala su kulturno – sportska događanja. Naime, “svi članovi Teatra Total su u Visokom i daju svoj doprinos odbrani zemlje, prije svega na radnim i vojnim zadacima a uz to i na kulturnom planu. Pored učešća njegovih članova u raznim kulturnim priredbama i programima, Total realizuje i dva velika teatarska projekta ponikla iz bogate kulturne i historijske baštine bošnjačkog naroda: Hasanaginica Alije Isakovića i Husein kapetan beg Gradaščević po tekstu Fuada Tabaka.” (M. Jesenko : Od diletantizma do mogućeg profesionalizma)
Ljubiteljima sporta ugodno iznenađenje priredili su šlanovi NK “Bosna” koji su sa okupljanjem počeli još 1993. godine, da bi na Prvom državnom prvenstvu u 1994. osvojili 3. mjesto.
Kraj godine je označilo još jedno,ovaj put četveromjesečno, primirje od kojeg se nije očekivalo mnogo kao i od brojnih dotad dogovorenih.
Primirje 1994. na 1995. godinu (…) koje je počelo 31. decembra 1994., Armija RBiH je veoma dobro iskoristila. Strvorila je manevarske sastave u svim većim jedinicama Armije RBiH, u svim korpusima i divizijama. Sa tim manevarskim sastavima (…), kad već nije došlo do mirnog političkog rješenja za situaciju u Bosni i Hercegovini, Armija RBiH je preuzela prvo operativnu, a zatim i stratešku inicijativu na ratištu”
(Rasim D.: Čast je braniti Bosnu)
Sve brigade iz Visokog i Olova su ušle u sastav novoformirane 16. divizije KoV, umjesto dotadašnjih operativnih grupa 1. i 2.
Svoj ratni put 321. bbr jednim dijelom nastavlja u manevarskoj 146. lahkoj brigade uz manevarske bataljone sve tri brigade, dok se preostali dijelovi njenih jedinica prekomanduju u visočke brigade 135. i 136. bbr (nekadašnje 315. i 316. bbr) preuzimajući kompletnu liniju odbrane na visočkom i dijelom na vareško – ilijaškom bojištu. Početkom juna 1995. god. 146. lbr upućena je na Treskavicu i učestvuje u akcijama na oslobađanju Peštera i Kožljena te na odbrani objekata Malo vratlo i Surdup.
Ne bez straha se očekivala akcija koja se pripremala s ciljem konačne deblokade glavnog grada. “Sarajevska operacija”, kako je nazvana, planirana je s posebnim težištem na treskavičkom i visočkom bojištu i u dužini od stotinu kilometara. Visočke jedinice 135. bbr i 136. bbr u ovoj operaciji su pridate pod komandu 7. korpusa, dok je 146. lbr upućena na vareško bojište i komandu 16. divizije. Operacija na visočkom bojištu počela je 15. juna 1995. godine jedan sat poslije ponoći. Trajala je sve do polovine augusta i, mada dobro pripremljena, svi pokušaji da ona uspije i da se izvrši proboj neprijateljskih linija ostali su bez uspjeha. Izvođenje ove operacije je uvjerilo sve one koji su posumnjali u odlučnost Visočana da deblokiraju Sarajevo i dokazala tvrdnje da je linija oko Visokog jedna od najutvrđenijih na bosanskohercegovačkom ratištu, te da se agresija dugo i brižljivo pripremala uz nezaobilaznu pomoć naših dojučerašnjih komšija koji su dobili i prave informacije o početku akcije, spremno odgovorivši ponovnim rušenjem mosta na dijelu autoputa u Čekrčićima, a potom i nebrojenim granatama i modificiranim aviobombama po užem gradskom jezgru kojim su broj stradalih civila u 1995. godini povećali na 24, uključujući i osmero djece.
Prestanak napada na visočkom dijelu ratišta nije usporilo niti obeshrabrilo naše jedinice da se bore za svoju domovinu. U sadejstvu sa jedinicama 1.,5. i 7. korpusa nastavili su oslobodilački pohod kao već prekaljeni borci, učestvujući u ponovnim akcijama na Crnoriječkoj visoravni, Čemerskoj planini, Treskavici i Vlašičkom platou, a na bojištima u Bosanskoj krajini njihova borbena gotovost je došla do potpunog izražaja.
Kada je već bilo izvjesno da će jedinice Armije RBiH proširiti slobodni teritorij napredujući prema Banja Luci, umiješala se međunarodna zajednica insistirajući na prekidu ratnih dejstava i dogovaranju oko primirja. “I ovo primirje od 12. oktobra 1995. godine (…) je direktno išlo na štetu Armije RBiH i njenih napora da se oslobode okupirane teritorije Republike Bosne i Hercegovine. Zapravo, to primirje je trebalo da po određenju međunarodne zajednice garantira status kvo, in e dozvoli do kraja poraz srbijansko – crnogorskog agresora!”(Rasim D.:Čast je braniti Bosnu)
“Zato su pobjede postignute tokom godine, osigurale dvije najznačajnije tekovine odbrambenog rata, a to su odbrana cjelovitosti Bosne i Hercegovine i odbrana njenog naroda od uništenja” (Rasim Delić)
oslabljene za 50 svojih boraca stradalih u završnoj godini rata, visočke jedinice su od potpisivanja Dejtonskog sporazuma 21. oktobra 1995. godine i razdvajanja snaga na linijama odbrane preformirane, a borci dobrim dijelom demobilizirani, izuzev onih koji su prema odredbama Sporazuma ušli u profesionalni sastav Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.
Ratno stanje u Bosni i Hercegovini ukinuto je 22. decembra 1995. godine.
“A mom narodu kažem da ovo možda nije pravedan mir, ali je pravedniji nego nastavak rata. U situaciji kakva jeste i u svijetu kakav jeste, bolji mir nije mogao biti postignut. Bog je naš svjedok da smo učinili sve što je u našoj moći kako bi bio umanjen razmjer nepravde za naš narod i našu zemlju”. ( Alija Izetbegović – Iz govora nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma)