Kad je 25. maja 1993. godine osnovan Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, teško da je bilo onih koji su predviđali da će privođenja i suđenja optuženih za teške ratne zločine potrajati dvije decenije.
Misija tribunala, međutim, još nije završena, iako su se sve osobe protiv kojih je podignuta optužnica našle pred licem međunarodne pravde.
Izrečene su presude 134 optuženih, 24 čekaju izricanje prvostepene presude ili odluku žalbenog vijeća, a posljednjoj trojici – Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću i Goranu Hadžiću – upravo se sudi. Da bi se okončalo tih 27 preostalih postupaka biće potrebno još nekoliko godina rada Haškog tribunala.
Sud je utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocidTaj bilans na prvi pogled nije impresivan. Međutim, valja imati na umu da je tužilaštvo Haškog tribunala usredotočilo svoje istrage i podizalo optužnice uglavnom protiv najodgovornijih za izbijanje ratova i međunacionalnih sukoba, u kojima su počinjena masovna ubistva i progoni, mučenja u logorima, silovanja, porobljavanja i druga nasilja. Zato su podignute optužnice i u sudnice dovedeni šefovi država i vlada, najviše vojne ličnosti, ministri i drugi visoki, politički, vojni i policijski funkcioneri u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i na Kosovu.
Među onima koji su već osuđeni i protiv kojih se još vodi postupak, prema zvaničnim podacima Haškog tribunala, najviše je Srba, ali, kako se dalje navodi, “osuđujuće presude su izrečene Hrvatima, Bošnjacima i kosovskim Albancima za zločine počinjene protiv Srba i pripadnika drugih nacionalnosti (…) pošto su sve strane u sukobima počinile zločine”.
Meta oštrik kritika
Uslijed tih okolnosti Tribunal je gotovo svih 20 godina svog postojanja bio meta oštrih kritika i teških optužbi za pristranost i podložnost političkim pritiscima. Mora se priznati da su i za distanciranog posmatrača neke od odluka sudija žalbenog vijeća – posebno serija oslobađajućih presuda nakon prvostepenih osuda na višegodišnje kazne – izazivale, najblaže rečeno, iznenađenje i skepsu.
Uprkos svim kontroverzama i nezadovoljstvima, ne može se osporiti da je Haški tribunal dvije decenije bio institucija od ogromnog i višestrukog značaja. Bez njega ne bi bilo prikupljeno toliko materijalnih podataka o ratovima na tlu bivše Jugoslavije, niko od najodgovornijih aktera rata ne bi bio izveden pred lice pravde, ne bi bilo utvrđeno niz neospornih činjenica.
U Haškom tribunalu je najviše Srba
U svojoj dvadesetogodišnjoj istoriji Tribunal je doprinio da se suočimo sa nedavnom prošlošću, omogućio je žrtvama da se iskažu pred licem svjetske javnosti, da se u nizu presuda postigne pravda, da ne dopusti da se zločini poriču ili umanjuju, i da se u istoriju međunarodnog prava i istoriju Evrope ubilježi da je na tlu bivše Jugoslavije – u Srebrenici u julu 1992. godine – “van svake razumne sumnje” počinjen genocid.
Neosporan istorijski značaj
Dokazi o tome nalaze se u arhivi Haškog tribunala i biće na raspolaganju svima kojima je do istorijske istine stalo. Za dvadeset godina postojanja, službe tribunala su sabrale, obradile i arhivirale devet miliona dokumenata, koji će, uz transkripte i video zapise svih suđenja, u godinama i decenijama koje dolaze biti od neprocjenjivog značaja za dalja bespoštedna suočavanja sa prošlošću i utvrđivanje činjenica u pisanju istorije ratova u bivšoj Jugoslaviji.
Da bi se objektivno počela pisati takva istorija biće neophodna prilična vremenska distanca. Vremenska distanca biće potrebna i za realnu, pravednu i naučno zasnovanu ocjenu onog što je postigao Haški tribunal. O dvadesetogodišnjici njegovog postojanja pošteno je reći da, uz sve što bi mu se moglo prebaciti, njegova uloga i značaj su istorijski i međunarodnopravno neosporni i od epohalnog značaja.
Autor: Dževad Sabljaković
Odgovorni urednik: Mehmed Smajić
dw.de