Hrvatsko vijeće obrane (skraćeno: HVO) je bilo oružana snaga i najviše izvršno i upravno tijelo Hrvatske Republike Herceg-Bosne te glavna oružana snaga Hrvata u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Osnovan je 8. aprila 1992. godine što se slavi kao Dan utemeljenja HVO-a. HVO je nakon Daytonskog mirovnog sporazuma definiran kao hrvatska komponenta Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, a nakon reforme obrane 2005. godine, transformiran je u 1. pješačku (gardijsku) pukovniju, jednu od tri pukovnije u okviru Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.
Izvršno i upravno tijelo
Hrvatsko vijeće obrane bilo je nositelj izvršne i upravne vlasti u Herceg-Bosni. U statutarnoj odluci, tu dužnost HVO je nosio privremeno do uspostave redovne izvršne i upravne vlasti i bilo je odgovorno Predsjedništvu Herceg-Bosne.
Na čelu Hrvatskog vijeća obrane bio je predsjednik, a ostalo vodstvo su činili dopredsjednici i tajnik HVO-a. Dužnosnici su mogli biti imenovani i smijenjeni po prijedlogu predsjednika HVO-a ili Predsjedništva Herceg-Bosne, dok je HVO imao isljučivu ovlast u imenovanju i smjeni tajnika.
Predsjednik HVO-a imao je obvezu rukovoditi djelovanjem HVO-a za kojeg je snosio odgovornost, osiguravati jedinstvo političkog i upravnog djelokruga HVO-a, ostvarivati suradnju s drugim tijelima i organizacijama Herceg-Bosne te usmjeravati djelovanje HVO-a kao cjeline i njegovih članova pojedinačno. U slučaju odsutnosti ili spriječenosti predsjednika u djelovanju određeno je da ga zamijeni dopredsjednik po određenju predsjednika. Predsjednik i članovi HVO-a uživali su imunitet.
HVO je imao ovlasti donositi uredbe, rješenja i zaključke kojima je uređivao gospodarske i druge odnose na području Herceg-Bosne. Zbog obavljanja određenih stručnih poslova u HVO-u su osnovana i tri stručna tijela:
– Komisija za propise,
– Komisija za obnovu i razvoj,
– Komisija za pretvorbu vlasništva i rekonstruiranje privrede.
Po potrebi je HVO mogao obrazovati i druga tijela.
Kao nositelj izvršne i upravne vlasti HVO je imao organizirane odjele u različitim segmentima:
– Odjel obrane,
– Odjel unutarnjih poslova,
– Odjel gospodarstva,
– Odjel financija,
– Odjel društvenih djelatnosti,
– Odjel pravosuđa i uprave.
HVO je imao ovlasti osnivati i druge odjele po potrebi. Na čelu odjela bio je predstojnik koji je imao ovlasti donositi pravne akte u okviru ovlasti odjela kojega je predstavljao. Odjeli su imali zadaću provoditi i primjenjivati opće pravne akte koji su vrijedili na području Herceg-Bosne. Imali su pravo dostavljati prijedloge u okviru svog djelokruga Hrvatskom vijeću obrane, a unutar svog djelokruga su donosili pravne akte i obavljali nadzor nad tijelima lokalne uprave te drugim tijelima koja su obavljala javnu vlast na području Herceg-Bosne.
Rat u Bosni i Hercegovini
Prvi znak rata u BiH bilo je uništenje naselja Ravno, u Istočnoj Hercegovini, nastanjenog Hrvatima, u srpskom okruženju, u novembru 1991. godine.
Obrana od srpskog agresora
Dana 18. novembra 1991. godine, hrvatsko političko vodstvo u Bosni i Hercegovini osniva Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu. Herceg-Bosna radi obrane Hrvata organizira Hrvatsko vijeće obrane (HVO) koji je službeno osnovan 8. aprila 1992. kao vrhovno tijelo obrane hrvatskog naroda u Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni i kao najviše izvršno i upravno tijelo Herceg-Bosne do uspostave redovite izvršne vlasti. HVO-u je prvenstveni cilj bio obrana većinskih hrvatskih područja u BiH od srpske agresije, a u tome je imao potporu u financijama i naoružanju od strane Hrvatske vojske.
Dana 18. septembra 1991. godine, počinje obrana od agresije u Bosni i Hercegovini. Hrvati i Bošnjaci od 20. septembra 1991. godine počinju formirati seoske postrojbe HVO-a, a usporedno počinje formiranje i bolje opremljenih i pokretnijih vojnih postrojbi. Upravo te postrojbe spriječavaju daljnje napredovanje JNA i VRS-a. Jedinice HVO-a se bolje naoružavaju te se pokreću planovi za oslobodilačke akcije.
Dana 10. aprila 1992. godine, nadmoćniji srpski agresor zauzima Kupres, a tijekom spomenute bitke poginulo je ili nestalo 160 hrvatskih vojnika. Od 13. do 23. aprila 1992. godine, uspješno je obranjeno Livno. Dana 23. aprila 1992. godine oslobođena je čapljinska vojarna, prva vojarna u BiH oslobođena od srpskog agresora. U junu 1992. godine kreće operacija oslobađanja doline rijeke Neretve poznatija kao Operacija Lipanjske zore. Operacija je počela 7. juna 1992. godine oslobođenjem desne obale rijeke Neretve. 14. juna 1992. godine počinje se oslobađati i lijeva obala Neretve, a akcija završava 26. juna kada je srpsko-crnogorski agresor odbačen na visove Veleža. Hrvatsko vijeće obrane sada kontrolira dolinu Neretve, zapadnu Hercegovinu, Livno i manji dio Livanjskog polja, prostor Srednje Bosne i dio Bosanske Posavine oko Orašja.
Zbog sve većeg jačanja Herceg-Bosne, HVO dolazi u sukob sa HOS-om koji je bio lojalan predsjedništvu BiH. Nakon ubojstva zapovjednika HOS-a general-bojnika Blaža Kraljevića, od pripadnika Kažnjeničke bojne, jedinice HVO-a, HOS se počeo raspadati da bi početkom 1993. kao organizacija prestao postojati, a njegovi pripadnici su većinom prešli u redove HVO-a. Odnosi između HVO-a i Armije BiH postaju sve zategnutiji.
Bošnjačko-hrvatski sukob
Krajem 1992. i početkom 1993. godine dolazi do većih sukoba Bošnjaka i Hrvata na područjima Hercegovine: Mostar, Jablanica, Prozor-Rama, Konjic, u dolini rijeke Lašve: Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača, u dolini gornjeg toka rijeke Vrbas: Uskoplje, Bugojno, u dolini rijeke Lepenice: Kreševo, Kiseljak, Fojnica, na područjima Bosne: Kakanj, Vareš, Maglaj, Zenica, Zavidovići i Žepče.
Bošnjačko-hrvatski sukob počinje 23. studenog 1992. godine. Armija BiH je napala HVO u Novom Travniku i okolnim selima. Ciljevi napada su bili: zapovjedinštvo HVO-a i ratna bolnica te benzinska crpka. Za tih borbi ranjeno je 16, a poginulo 8 vojnika HVO-a. Napadnuti su predsjednik i zapovjednik HVO-a Jajce, a tri dana prije, ubijen je zapovjednik, a teško ranjen načelnik HVO-a Travnik. Sukob se dogodio i u Uskoplju, gdje je Armija BiH za cilj imala zauzeti prometnicu Bugojno-Uskoplje. U Prozor-Rami, Armija BiH postavlja uličnu barikadu kod zgrade stare pošte, nastaje pucnjava koja se rasplamsava u otvoreni sukob, koji je potrajao više od pola dana. Navedeni lokalni sukobi završeni su potpunim porazom lokalnih bošnjačkih snaga, koje su ipak postigle svoj glavni cilj – prekinuti pomoć Jajcu koje je trpilo najžešće udare srpskih snaga.
Od 20. do 30. siječnja 1993., mnogobrojnija Armija Bosne i Hercegovine napada Hrvate u Busovači. Najžešći napad je bio na selo Kaćune. Uspjevši zauzeti spomenuto selo, Armija BiH je podijelila snage HVO-a u središnjoj Bosni na dvije enklave, jednu u dolini Lašve, drugu u dolini Lepenice. Najveće gubitke tijekom napada na Busovaču, Bošnjaci su imali preko planinskog masiva Hum-Kula, gdje su na dobro pripremljenim zaprekama HVO-a ginuli u valovima. Krajem siječnja, Bošnjaci suočeni sa ogromnim gubicima prekidaju borbe sa HVO-om, praktično priznajući privremeni poraz ideje o zauzimanju središnje Bosne.
U ratnom sukobu između HVO-a i Armije BiH na području općine Gornji Vakuf-Uskoplje bošnjačke oružane snage upiru sve snage da osvoje prometnicu Bugojno – Uskoplje i spoje se kod Jablanice s pravcima prema Sarajevu i Mostaru. Sve veće napetosti dovode do pravog ratnog okršaja u noći 10. i 11. siječnja 1993. godine. U tom sukobu vojnici Armije BiH počinili su ratni zločin nad 13 hrvatskih civila i 8 zarobljenih vojnika HVO-a, a prognano je 7.000 Hrvata. Na ovaj napad Armije BiH, uskopski HVO je snažno odgovorio te je zadržao jednu polovicu grada.
Dana 25. siječnja 1993. godine, Armija Bosne i Hercegovine napada Hrvate u Kiseljaku i zauzima sela oko Bilalovca u sjevernom dijelu općine, no ne uspijeva osvojiti svoj glavni cilj, raskrižje prema Fojnici nedaleko od Gomionice, jakog uporišta hrvatskih snaga. Postrojbe HVO-a, nepripremljene na napad dojučerašnjih saveznika, sređuju i osnažuju svoje redove te dva dana poslije izvode protunapad, ukopavajući se na novim položajima.
Do sukoba između Armije BiH i HVO-a na području konjičke općine dolazi u ožujku 1993. Neočekivan napad Armije BiH na područje Konjica imao je za posljedicu da su bošnjačke snage bez većih gubitaka ovladale cijelom općinom Konjic uvodeći tako bošnjačku vlast, provodeći nakon toga teror i zločin nad Hrvatima Konjica. HVO gubi kontrolu nad općinom, a 9.000 Hrvata je protjerano.
Sukobi između HVO-a i Armije BiH u Jablanici počinju u travnju 1993. godine. Nakon ubojstva jednog pripadnika HVO-a, napetosti između Armije BiH i HVO-a prerastaju u otvoreni ratni sukob. U gradu je nesnosan život za Hrvate, oni gladuju, gube radna mjesta, otimaju im stanove, pljačkaju ih i stalno ponižavaju. HVO se povlači u hrvatska sela, a stanovništvo bježi.
Dana 9. svibnja 1993. godine nakon povratka sa smjene, koju su Bošnjaci i Hrvati zajednički održavali na crti prema Srbima, brojnim Hrvatima je bilo oduzeto oružje, a nakon toga su smješteni u zarobljeničke logore. Dolazi do žestokih sukoba između HVO i Armije BiH, u kojima bošnjačka vojska pokušava zauzeti čitav Mostar. Dana 19. svibnja 1993. godine, jedinice Armije BiH smještene u zapadnom dijelu grada Mostara pokrenule su drugu veliku ofenzivu. Vode se žestoke borbe, koje su trajale dva dana, nakon čega su svi sumnjivi civili i vojnici zatvoreni u zarobljeničke logore.
Armija BiH napada travničke Hrvate, 8. lipnja 1993. godine. Nadmoćnije postrojbe Armije BiH napale su postrojbe HVO-a i u idućih nekoliko dana potisnuli su ih na plato Vlašića koji je bio pod nadzorom srpskih paravojnih postrojbi. Samo toga dana ubijeno je i poginulo 137 pripadnika HVO-a i hrvatskih civila. Do kraja rata ukupno je poginulo i ubijeno 427 branitelja i 124 hrvatska civila Travnika. Prognano je blizu 20.000 Hrvata, a njihovi domovi i gospodarski objekti su opljačkani i u najvećoj mjeri uništeni.