“Kada se pokazalo da na pojedinim linijama pružaju nepredviđeno žestok otpor srpskoj vojsci, Tuđman i Šušak su na posavski front poslali generala Slobodana Praljka koji se u Posavini istakao širenjem dezinformacija i rušenjem sistema obrane. Tu je ulogu odigrao „maestralno“ i za nadati je se da će i suci u Haagu (premda mu se nažalost ne sudi za tu izdaju) jednako maestralno presuditi ovom Šuškovom i Tuđmanvom trojanskom konju u Bosanskoj Posavini.
Velika je šteta što mu se u nizozemskom gradu nisu pridružila i ova dvojica njegovih nadređenih.” – intervju hrvatskog akademika i uglednog povjesničara Dušana Bilandžića Nacionalu 2012. godine.
Objava iz 11.06.2012.
Petar Jeleč: Dvadeset prešućivanih godina
Fra Petar Jeleč, teolog i povjesničar te profesor na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, u svom se komentaru objavljenom na portalu Tačno.net osvrnuo na prošlotjedni Nacionalov intervju s hrvatskim akademikom Dušanom Bilandžićem, koji je progovorio o suradnji s Franjom Tuđmanom i njegovoj ulozi u pokušaju podjele BiH. Tekst prenosimo u cijelosti:
Ovih dana televizija tzv. Republike Srpske svakodnevno emitira dokumentarce i emisije u kojima se slave „velike pobjede“ srpske vojske u Bosanskoj Posavini u oslobađanju koridora. U lipnju 1992., prije točno 20. godina počela je kalvarija posavskih Hrvata i Bošnjaka kada su srpske snage krenule u osvajanje Johovca, Foče, Komarice, Kotorskog, Cera, Modrana i dr. posavskih sela prema Derventi, Modriči, Bosanskom Brodu, Šamcu, Orašju… Ta, po svojoj četničkoj „hrabrosti“ inače nadaleko poznata „vojna sila“, iza sebe je ostavljala masakrirana i unakažena tijela staraca i starica koji se nisu stigli povući ili nisu htjeli otići iz svojih domova nadajući se da će im životu biti pošteđeni. Otpor agresoru kroz više su mjeseci pružali slabo naoružani i hrabri branitelji Bosanske Posavine koje je hrvatska politika zločinački prepustila samima sebi.
Izdaja Bosanske Posavine je najveća mrlja u povijesti hrvatske politike, događaj o kojemu u hrvatskoj historiografiji i medijima vlada potpuna šutnja. Tu i tamo je razbiju pojedini intervjui i svjedočenja samih aktera tih događaja. O izdaji o kojoj su još 1992. ispod glasa govorili pojedini posavski branitelji – a neki su zbog toga odležali i u zatvoru – poslije su svjedočili pojedini generali aktivno uključeni u ove događaje. O tomu su više puta javno i vrlo argumentirano govorili generali Antun Tus i Petar Stipetić. Ovih dana u Nacionalu je izišao neobično važan intervju hrvatskog akademika i uglednog povjesničara Dušana Bilandžića koji je hrabro progovorio o svojoj ulozi u pregovorima o podjeli Bosne i Hercegovine. On je naime bio dio Tuđmanovog hrvatskog pregovaračkog tima koji je sa srpskim kolegama trebao utvrđivati granice podjele pojedinih teritorija.
Bilandžić je u ovom intervjuu potvrdio Tuđmanov i Miloševićev sastanak u Karađorđevu i njihov dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine. Bilandžić tvrdi kako je Tuđman bio opsjednut podjelom Bosne i Hercegovine smatrajući kako će nakon toga on i Milošević biti saveznici i kako će se tim dogovorom pomoći Srbiji da se proširi pa time više neće biti razloga za sukobe između Srba i Hrvata. Da Bilandžić govori istinu potvrđuju i riječi samog Franje Tuđmana iz novogodišnjeg intervjua Slobodnoj Dalmaciji 1991/1992 u kojem je hrvatski predsjednik govorio o potrebi podjele Bosne i Hercegovine između Srba i Hrvata jer bi time prestali razlozi neprijateljstava među njima. Bilandžić ističe također prezir i nepoštovanje Tuđmana prema bošnjačkom narodu, koji je ponavljao kako Bošnjaci ne mogu ništa učiniti da pokvare dogovor koji on ima s Miloševićem.
Najzanimljiviji dio Bilandžićeva intervjua odnosi se svakako na Bosansku Posavinu i ovdje ga treba doslovno citirati:
„Kakve su bile pozicije u razgovorima o Bosanskoj Posavini? Tamo je živio velik broj Hrvata?
Bilandžić: Srpskoj sam strani govorio da je u Posavini većinsko hrvatsko i muslimansko stanovništvo. U tom području centar srpstva samo je banjolučka regija, a to može imati eventualno tek status Nagorno Karabaha u Azerbejdžanu. Pitao sam ih kako misle uspostaviti vezu između Srbije i Banje Luke bez Posavine. Tada su mi Kosta Mihajlović i Smilja Avramov rekli: ‘Naši predsjednici Tuđman i Milošević su se već dogovorili da Posavina pripadne Srbima”. Još nije bilo ni Radovana Karadžića, ni Ratka Mladića. Potom je 6. svibnja 1992. izašao i onaj Sporazum Karadžić-Boban sa sastanka u Grazu, a Večernji list je tim povodom objavio da više nema nikakvih sporova između Hrvatske i Srbije, te da je pitanje Posavine riješeno. Sporno je ostalo samo malo područje istočno od Dubrovnika.
Ali u Bosanskoj Posavini Hrvati i Srbi su ratovali?
To je bio najveći apsurd. Milošević i Tuđman su organizirali te oružane borbe za Bosansku Posavinu. Tada sam razmišljao: zašto dopuštaš da u Posavini ginu vojnici kad je ona već bila predana Srbiji. Tuđman mi je tada nešto spetljao u smislu da treba glumiti da je to dobiveno borbom. Jednom prilikom je čak i rekao da se ne smije steći dojam da je Posavina predana bez borbe.“
Braniteljima lika i djela Franje Tuđmana i negatorima izdaje bosanske Posavine uvijek bi ostao jedan jedini argument koji bi papagajski ponavljali govoreći: „ako je Posavina izdana, zašto su se onda u njoj vodile borbe?“. Dušan Bilandžić ovdje nudi zastrašujući odgovor: Tuđman i Milošević su dogovorili sukobe u ovom kraju kako javnost ne bi uvidjela da je Posavina predana bez borbe! Jedini koji nisu fingirali borbe i koji nisu znali da su izdani bili su hrabri branitelji Bosanske Posavine iza kojih su ostale tisuće uplakanih majki, očeva, braće, sestara i malodobne djece, te potpuno opustošeni domovi i crkve. Kada se pokazalo da na pojedinim linijama pružaju nepredviđeno žestok otpor srpskoj vojsci, Tuđman i Šušak su na posavski front poslali generala Slobodana Praljka koji se u Posavini istakao širenjem dezinformacija i rušenjem sistema obrane. Tu je ulogu odigrao „maestralno“ i za nadati je se da će i suci u Haagu (premda mu se nažalost ne sudi za tu izdaju) jednako maestralno presuditi ovom Šuškovom i Tuđmanvom trojanskom konju u Bosanskoj Posavini. Velika je šteta što mu se u nizozemskom gradu nisu pridružila i ova dvojica njegovih nadređenih.
Spominjanje Bosanske Posavine i njezine sudbine izaziva veliku ljutnju kod pojedinih herceg-bosanskih medija i „nezavisnih intelektualaca“ jer smatraju da se time nepotrebno remeti savez koji je hrvatska politika u Bosni i Hercegovini uspostavila s Miloradom Dodikom. Savezništvo traje neprestano od 1992. g., a sudeći prema politici koju vode Dragan Čović u Bosni i Hercegovini i Ivo Josipović u Zagrebu nema nijednog valjanog razloga za sumnju da će se tako nešto i dalje nastaviti. Nešto bi se moglo promijeniti jedino ako bi hrvatski predsjednik Ivo Josipović – koji je inače poznat po svojoj „hrabrosti i dosljednosti“ – prozvao Milorada Dodika makar zbog podrške bombardiranju Zagreba i opstruiranju povratka posavskih Hrvata! No u tom slučaju ne bi imao kome u Banja Luci svirati svoje klavirske skladbe, a to bi za njega i prijatelja mu Borisa Tadića ipak bio prevelik gubitak!
Autor: Petar Jeleč
Preneseno s portala Tačno.net