Sjećanje na heroje – MEHMED ALAGIĆ

AlagicMMehmed Alagić (8. juli 1947 – 7. mart 2003)

MEHMED ALAGIĆ rođen je 08. 07. 1947. godine u Fajtovcima, općina Sanski Most.
Oficirsku karijeru u JNA završio je 1991. u činu potpukovnika.
Na dužnost komandanta Trećeg korpusa Armije RBiH postavljen je 01. 11. 1993. godine, a 26. 02. 1994. godine – na dužnost komandanta Sedmog korpusa Armije RBiH.

U čin brigadnog generala unaprijeđen je 15. aprila 1994. godine na dužnosti komandanta Sedmog korpusa Armije RBiH.
Odlikovan je Ordenom zlatnog grba s mačevima 1997. godine za doprinos dat na bojnom polju u borbi protiv neprijatelja u kojoj je izvršio djela u kojima je došlo do snažnog izražaja njegova komandantska i lična hrabrost.
Umro je 07. 03. 2003. godine i sahranjen u rodnim Fajtovcima, u turbetu podignutom kod Džamije generala Mehmeda Alagića.

MEHMED ALAGIĆ, od petero prvo dijete oca Redže i majke Fermane, rođen je 08. jula 1947. godine u selu Fajtovci općina Sanski Most. Ime je dobio po didu Mehmedu. Osnovnu školu je završio u Fajtovcima a gimnaziju u Sanskom Mostu. Bio je odličan matematičar. Potiče iz stroge, poštene ali siromašne poljoprivredne porodice, pa je nakon završetka gimnazije školovanje produžio na Vojnoj akademiji (1966.), prve dvije godine u Beogradu a zatim naradne dvije u Banja Luci, koju je završio 1970. godine (smijer oklopno-mehanizovane jedinice – OMJ). Službovao je u Kraljevu, Somboru, Banja Luci. U Banja Luci je bio predavač a kasnije i Načelnik Škole rezervnih oficira OMJ. Godine 1986., odličnim uspjehom završio je Komandno-štabnu visoku vojnu školu u Beogradu. Raspoređen je u garnizon u Rumi na dužnost komandanta oklopnog bataljona; u Subotici je obavljao dužnost oficira za operativne poslove u elitnoj (36.) mehanizovanoj brigadi; godine 1989. postavljen je na dužnost načelnika štaba jedne pješadijske brigade u Zrenjaninu, koja je bila u sastavu Novosadskog korpusa JNA. Tražio je prekomandu u Banja Luku ali je nije dobio, otišao je na šestomjesečno bolovanje. Već tada je uočavao da njeni visoki kadrovi JNA sigurno vode u narodnu izdaju. Napustio je ovaj garnizon JNA u Zrenjaninu, 27. 02. 1991., u činu potpukovnika, i nije se više u nju vračao. Nije zadobio povjerenje rukovodstva PL Bosanske Krajine, pa nije mogao ništa učiniti za odbranu Krajine. Tek 1995. je saznao da je tada PL imao dosta jednica, pa i naoružanja, ali jedinice (Ključa, Sanskog Mosta, Kotor Varoši, Prijedora, Bihaća) nisu bile uvezane. Moralo se od nečega živjeti, pa se počeo baviti trgovinom. Paravojne formacije SCA su ga uhapsile u Banja Luci, avgusta 1992. i zatvorile. Iz zatvora u Sanskom Mostu je puštan a onda je ilegalno, uz pomoć Jordanskog bataljona UMPROFOR-a, preko Bosanske Gradiške, prebačen u Zagreb. Vojna misija RBiH u Zagrebu, iz nekog razloga, nije ga željela uputiti na ratište u Bosnu (slali su ga u Posavinu u Orašje, što je on odbio). Sam je preduzeo određene mjere i došao u Bosni da se bori; došao je iz inostranstava u Travnik 13. 01. 1993. godine. Kao vojnik, priključio se 17. krajiškoj brdskoj brigadi na Visočkom bojištu. Ubrzo je postao Komandant operativne grupe “Bosanska Krajina”. Na toj dužnosti posebno se istakao u odbrani Travnika od napada HV/HVO, juna 1993. godine. Ta pobjeda je imala strateški značaj za odbranu srednje Bosne i Bosne i Hercegovine (čak je bila značajnija od Operacije Vlašić, stav je samog generala Alagića).
Na dužnost komandanta Trećeg korpusa Armije RBiH postavljen je 01. 11. 1993. godine, a 26. 02. 1994. godine – na dužnost komandanta Sedmog korpusa Armije RBiH. U čin brigadnog generala unaprijeđen je 15. 04. 1994. godine.
Nakon završetka Odbrambeno-oslobodilačkog rata, poslije rasformiranja Sedmog korpusa, demobilizirao se. Nije zatražio vojnu penziju, postao je Načelnik općine Sanski Most. Obnovio je svoj Sanski Most, vratio Krajišnike u Krajinu. U politici se nije ‘snašao’; morao je odstupiti s vlasti, a sud u Bihaću ga je čak i osudio na kaznu zatvora.

Ma o kome da je riječ, psihologiju komandantovog odlučivanja uvijek je bilo teško spoznati. Fenomenom zvanim MEHMED ALAGIĆ – nauka će se tek baviti. To je Čovjek, koji je svoju ulogu sjajno odigrao u BH ratnoj povijesti, presudno uticao na njene tokove i zaslužio da mu se ime nađe visoko na ljestvici “Ko je ko u Bošnjaka”.
Orden-zalatnog-grba-macevimaTo je bio čovo dobrog a čvrstog karaktera, uporno istrajnog i razumno nestrpljivog temperamenta sa sretnim spojem energičnog i staloženog.
Kod sebe je izgradio i na estetičan način njegovao i promovirao općeljudske, općedruštvene, nacionalne i vjerske vrijednosti.
Rano je prepoznao državotvornu ideju zvanu “Bosna”, a kad je ona njime potpuno ovladala, onda ju je promovirao i borio se za nju i u svakodnevnom i državničkom poslu.
U radu – predan poslu do kraja, bio je neumoran, uporan i inventivan. Nije žalio saradnike a još manje sebe (obolio je od srca).
Bio je otvoren prema znanju i progresu uopće, potpuno okrenut budućnosti. I sam visoko obrazovan, nije se bojao okružiti obrazovanim i sposobnim starješinama koji su i također bili visoki vojni autoriteti. Naprotiv – tragao je za njima. Znao je pokrenuti njihove sposobnosti, kontrolirati ih i usmjeriti ka ostvarenju jedinstvenog cilja. Njegovi pomoćnici su prije toga bili ili komandanti brigade (općinskog štaba) ili operativne grupe.
Po ukupnom svom biću to je bio čovjek integrista, sklon da uvezuje, povezuje, hrpa. Uvezivao je logistički bosnjačku dijasporu Evrope i njen patriotski naboj stavio u funkciju uspjesne oružane borbe. Uvezivao je krajiške pokidane veze, neutralizirao krajiški parikularizam, spajao Bosansku Krajinu i srednju Bosnu.
U radu s ljudima uopće, u Komandi 7. korpusa Armije RBiH, u radu s potčinjenima – međuljudske odnose je gradio na tri ključna principa – biti strog, odmjeren i pravičan.

Zbog takvog svog psiho-fizičkog sklopa osobina, nije za nepovjerovati da je imao i protivnika koji su se njegovom konceptu odupirali, ali jedva da je imao i jednog istinskog neprijatelja, osim u agresorskim redovima. Čak su mu se i oni divili, zavidili mu i plašili ga se.
Kao vojnika, starješinu, komandanta – krasila ga je osobina da ima urođenu ‘komandantsku žicu. Rođen je da komanduje, da bude prvi. Za manje od godinu dana, od običnog vojnika postao je komandant korpusa.
Posjedovao je dokazanu ličnu i komandantsku hrabrost. Da je većina naših ratnih komandanata imala takvu komandantsku hrabrost, inventivnost da osmisli budući boj, predvidi njegov tok i ishod – imali bismo mnogo više slobodne Bosne. Četnika se nikad nije bojao. Uvijek ih je gledao ‘odozgo’ i dijelio im ratne lekcije. Izbjegavali su ‘zametati kavgu’ s njim. Sretni su bili, ali takvi periodi su bili rijetki i kratkotrajni, da on ne preduzima borbene aktivnosti prema njima. Svoje kvalitete dokazivao je na njihovim porazima (Travnik, Kupres, Vlašić, Donji Vakuf, …).
Vjerovatno je u glavi komandanta Alagića ostalo jos mnogo dobrih i izvodivih ideja, namjera i planova za bitke koje, zbog nasilnog završetka rata, nisu ugledale svjetlost dana.
Upozoravao je svoje komandante (1995.) da će rat za Bošnjake biti kratak, da neće biti dovoljno vremena da se izvrše svi zadaci koji stoje pred Armijom RBiH i da se oslobodi još uvijek nesrazmjerno velik dio okupirane Bosne. Tražio je od njih da stalno skraćuju vrijeme priprema za nove bitke. S druge strane, tražio je temeljitost i potpunost izvedenih priprema, kako bi uspjeh bio siguran, a žrtve što manje. Naročito mnogo je posvećivao pažnje na značaj vatrenog sistema i koncentraciju vatre i borbenih sredstava na uskom dijelu fronta sa prednjeg kraja radi sigurnog probijanja (‘progaranja’) neprijateljske linije. Svaki novi poraz u borbi sa 7. korpusom, za neprijatelja je bio i novo gorko iskustvo da je primijenjen nov taktički postupak na koji nisu imali spreman odgovor. Upornost koju je komandant Alagić ispoljavao u izvodenju borbe, nisu voljeli ni njegovi potčinjeni, iako su se s tim morali miriti. Iscrpljivao je neprijatelja do krajnih granica. U našoj armijskoj praksi bio se uvriježio manir, kad nešto ‘klapimo’, odmah se na medijima pohvalimo i vratimo u svoj grad da slavimo. Alagic to nije dozvoljavo.
U motiviranju ljudi za borbu, imao je svoj system – znao je ljude saslušati, znao im je govoriti i znao im je zapovjedati. Znao je kako govoriti sa muftijama, kako sa političarima, kako sa vojnicima, a kako sa komandantima. Ali svi oni, kod njega su najviše cijenili što zna održati datu riječ.
Može se slobodno reći da je komandant Alagić svojim stilom rukovođenja i komandovanja u 7. korpusu Armije RBiH stvorio optimalne pretpostavke: za izvodenje najviših oblika borbenih djejstava – oslobodilačkih operacija, za brzu primjenu manevra jedinicama na bojištu ali i šire; za eliminiranje svih ostataka ‘domobranštine’ u jedinicama. Oslobađao je srednju Bosnu da bi što prije stigao u Bosansku Krajinu, a preko Krajine u Istočnu Bosnu. Kada su se za to stvorili uvjeti (septembar ’95.) pola 7. korpusa je prebacio u Bosansku Krajinu i tako pokazao da je i Krajina – Bosna, što su mnogi bili zaboravili.
Ko pod komandom generala Alagića nije ratovao, nije u potpunosti mogao spoznati njegovu ličnost. Ona se tek nazire kroz broj izvedenih borbi, bojeva i operacija, te kroz borbene rezultate 7. korpusa, iskazane kroz broj oslobođenih gradova i kvadratnih kilometara. Manje su znani rezultati postignuti na planu jačanja kvaliteta i čvrstine vojne organizacije i humanističke dimenzije ratovanja, mada je nepotrebno bio optužen za ratne zločine koji su se dogodili u njegovoj zoni odgovornosti, od strane onih koji nisu bili pod njegovom komandom, na koje on nije mogao uticati. Učio je potčinjene da se mogu postizati pobjede a da se ne vrši etničko čisčenje, da se ne čine zločini. Neprijateljski vojnici su se rado predavali jedinicama 7. korpusa, jer su znali da će brzo biti razmijenjeni.
Iako je bio u situaciji da mnoge odluke donosi sam, kao dobar starješina, uvijek je poštovao subordinaciju.
Za godinu i po dana svoga postojanja, pod komandom generala Alagića, 7. korpus Armije RBiH ni pedlja teritorije nije izgubio, a oslobodio je oko dvije hiljade kvadratnih kilometara okupirane teritorije.
Zadovoljni njime kao svojim komandantom, što je jedinstven primjer u armijskoj praksi da mlađi predlažu starijeg za priznanje, starješine Komande i komandanti brigada 7. korpusa, predložili su pretpostavljenoj Komandi, da mu za izuzetan doprinos u oslobadanju okupirane teritorije dodijeli odlikovanje “Orden slobode”. Ratno Predsjednistvo Republike Bosne i Hercegovine je prijedlog usvojilo i brigadnom generalu Mehmedu Alagiću, 1997., dodijelilo “Orden zlatnog grba sa mačevima”.
Neka je veliki rahmet velikom komandantu i čovjeku, generalu Mehmedu Alagiću.

www.magazinplus.eu / veterani.ba/  /hasib-musinbegovic.com

Lični činovi brigadnog generala Mehmeda Alagića iz kolekcije kolekcionara ratnih artefakat i suvenira –  Elvir D.

AlagicCinoci.1jpg