Suze majki Srebrenice

Bolje da je nema
Nego da je ima
Ovakve
Kakva danas jeste
Naša Srebrenica

Ni mrtvo ni živo
U njoj
Boraviti ne može

Pod olovnim nebom
Od olova zrak
Niko još nikada
Nije naulčio
U pluća udisati

Iz nje bježi sve
Što ima noga
Su kojima može
I ima đe pobjeći

Iz nje bježi sve
I ono što niđe
Nego pod crnu zemlju
Nema pobjeći

Pravoslavci bježe
Pridošli i domaći

Muslimani bježe
Oni što mišljahu
da su se vratili
u svoju Srebrenicu

Koji je od njih
Živ nekako ostao
Otišao pa se vratio
Ni jedne jedite zime
Sa ljetom nije sastavio
Niti jednu jesen
Sa budućim proljećem
Nego je gledo
Da što prije opet
Iz Srebrenice
Umakne

Odavno više nema
Ni komšija katolika
Srebrenica bijaše
U davna doba
Prelijepo i milo
Stono mjesto
Njihove 
Plemenite udruge

Braća franjevci
Otišli su davno
Kao da su
U mudrosti svojoj 
Znali da će doći vrijeme
U kome više neće biti
Ni dobre Srebrenice
Ni u njojzi ljudi

Govore nam
Dvanaest godina nam govore
Kako je u Bosni 
Prestao rat
Uče nas
I pisane nam upute
O tome šalju
Kako je u našoj zemlji
Prestao rat
I kako više niko
Ne smije
Gledati
U prošlost

Zar oni
Uistinu vjeruju
Da smo živi mi
Koji ovdje stojimo
I sa ovog mjesta
Govorimo tako
Kao da stvarno jesmo živi

Zar misle da se zove zdravlje
Zar misle da se zove razum
Ono što je u nama preostalo
Od negdašnjeg našeg
Razuma i zdravlja ?

Zar ne vide
Zar ne čuju
Zar ne znaju
Da smo mi
Svi
Šta nas je preostalo
Mrtviji od svih naših mrtvih
I da ovdje, danas, njihovim glasom
Glasom naših mrtvih
Iz njihovijeh grla vrištimo
I njihovijem vriskom – govorimo

Ne date nam
Da u prošlost gledamo !
A mi u nju ne gledamo
Nego ona u nas gleda
Krvavijem očima

I kažete:
U budućnost gledajte !

A mi nju
Nikakvu i nigdje i nikako
Ne vidimo
Nit vidimo da ona
Ikakvijem okom
U nas gleda
A kamo li da nas vidi
I o nama brine

Nikakvu mi
Budućnost nemamo

Mi imamo sadašnjost
U koju se ljudskim okom 
Pogledati ne može

Mi isti
Od olova zrak
U našoj Srebrenici
Koje više nema
Dišemo sa onima
Čije su oči
Čije su ruke
Čije su duše
U krvi
Naših očeva
U krvi naše djece
Naših muževa
Naše braće
Naših sinova

Ogrezle

I samo se oni
Mogu radovati
Vašoj komandi
Da u prošlost ne gledamo

U šta mi to drugo
Osim u nju
Imamo gledati ?

Zar možete materi kazati
da ne gleda sina ?
Zar sestri možete
Komandu slati
Da ne gleda brata ?

Uzmite nam oči
Ali nas više nemojte tome učiti
Ne šaljite nam više
Takve savjete, upute i komande !

Možda i jeste
Kako vi velite
Prestao rat

Ali je nama
U našoj Srebrenici
Rat prestao maličuk
Prekodana
Dok se i same varakamo
Da jeste tako

Ali su nama 
Već dvanaest godina
I ljeti i zimi
Prekratki dani
A duge i preduge
Noći srebreničke

Čim se prvi sumrak javne
Mi svoje kapije gvožđem mandalimo
Da ne dođe
Da ne uđe
Onaj što je onomad
Došao i ušao
I sve nam naše
Milo i drago
Od života rastavio

A danas nam ko đoja
Mir u Srebrenici čuva

Kako da spava
Srebrenička majka ?
Čim oko sklopi
Eto rata na vrata
Eto onog trena
U kom je vidjela kako se
Pod četničkim nožem
Od vlastitog tijela rastavila
Glava njenog sina !

Samo joj se ponekad
Od hiljadu u nesanici
Proučenih Jasina
Smiluje dragi Bog

A san kad joj
Na oči spusti 
Ona u snu sastavlja
Glavu sa tijelom
Nesahranjenog sina

Kako da živimo sadašnjost ?
Kako da u prošlost ne gledamo ?

Naša jedna sestra ima
Pa grob sebi napravila
Od jednog sarajevskog stana

U Sarajevu živi
A Sarajeva
Ni vidjela nije

Prozora ne otvara
Kroz njih pogledati ne smije
A kamo li da smije
Na ulicu izići

Četvero je djece izgubila
Iz groba ne izlazi
Nego veli
Ako bi na ulici
Kakvo momče il djevojče srela
Pa joj koje od njih
Na koje od njenih zaličilo
Srce bi joj prslo
U četiri stotine 
Krvavih komada

Je li to Mir ?
Da li tako prestaje Rat ?

Kad zašuti željezno oružje
A do neba vrišti materino srce ?

Kad zlikovac
Promijeni košulju
Pa u njoj
Pred našim kućama
Pod našim pendžerima
U našoj Srebrenici
Čuva naš mir ?

Vama jeste vaša
A nama naša prošlost
Nikako nije prošla
Niti će proći
Dok olovno nebo
Od srebra Srebrenicu
Našu prekriva
Dok pod njenim 
Od olova nebom 
Olovni zrak
I olovne zalogaje
Dišemo i gutamo
S onima što jesu
Promijenili košulju
A srce pod košuljom
I u srcu mržnju
Niti su mijenjali
Niti kane mijenjati
Vama vaša jeste
nama nije
naša prošlost prošla

Nemojte nas vraćati
Nemojte nas vraćati
U takvu i tu
Od olova Srebrenicu

Nego barem na tren jedan
Pogledajte gdje vam se
U dušama
Po knjigama 
Zagubilo zrno 
Istine i Pravde

Ako u svom srcu
Barem jedno jedino
Od Istine i Pravde
Zrno pronađete

Od dobra i srebra
Srebrenu i dobru 
Ljepoticu Srebrenicu
Srebrenici vratite !

Mrvu Pravde
I zrnce Istine
U sebi nađite
Srebrenicu –
Srebrenici vratite !

I mi ćemo se
Uz Božiju pomoć
Što žive što mrtve
Odmah u nju vratiti

Neka se
Uz Božiju pomoć
Sastave i smire
Sve
Od svijeh vremena
Srebreničke duše

I duše ove naše
Žalosne i mrtve

Sa živim dušama
Svih naših mrtvih

Abdulah Sidran (11.7.2007)

Knjiga Suze majki Srebrenice izdata je (2009.) na tri jezika: bosanskom, engleskom i arapskom, te sa sigurnošću možemo reći da je knjiga namjenjena čitavoj porodici.

Kroz plač, suze i bol majki Srebrenice pristupamo spoznaji istine koja se desila u jednom trenutku ljudskog bitisanja dok je savjest Evrope, ali i cijelog svijeta spavala. Kroz samo par dana desila se tragedija od koje se sam kosmos tresao, mjerena planetarnim razmjerama i naknadno obilježena jedino mogućim imenom GENOCID.

A onda se mislilo, od nekih valjda nadalo i očekivalo, da će protok vremena i trava zaborava prekriti, kako to obično biva u krhkom ljudskom pamćenju, stvarnost zločina koji se poput lavine sručio na hiljade nedužnih Božijih stvorenja.

Zapravo pojavom poeme akademika Abdulaha Sidrana Suze majki Srebrenice mi se na određen način budimo iz bunila, umivamo i zalivamo cvijet nade, života i opomene, a sve kako bi istinski pojmili da je ljubav majke, makar i suzom iskazana, ona jedina iskrena i nepatvorena ljubav koja nas uvijek i iznova vraća da je čitamo, shvaćamo i razumijemo u vremenu koje svjedočimo.

Kroz neizostavno posjedovanje ove knjige, obimom nevelike kao da je sam autor znao da nam u posvemašnoj žurbi življenja knjiga naprosto klizi iz ruku, te uz dužan pijetet i tiho učenje dova/molitvi za duše koje nađoše smiraj u vječnosti, te uz na neki način biblijsko i opetovano iščitavanje i razumijevanje stihova ove poeme, pokušajmo i mi, sa svoje strane, pronaći vlastiti smiraj u vrtlogu vremena i vlastitog života.