Tužitelj Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH, nakon višemjesečne istrage koja je provedena u saradnji sa Državnom Agencijom za istrage i zaštitu-SIPA i MUP-om RS-a, jučer je podigao optužnicu protiv Nasera Orića i Sabahudina Muhića.
Tužilaštvo BiH će u istom kaznenom predmetu uputiti zahtjev Švicarskoj Konfederaciji, za izručenje osumnjičene Elfete Veseli, koja je osumnjičena da je tokom 1992. godine počinila kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva – ubistvo malodobnog dječaka srpske nacionalnosti, Slobodana Stojanovića.
Ko je zapravo Elfeta Veseli?
Elfeta Veseli rođena je 1960. godine u Albaniji, učestvovala je u ratu u Bosni u jednici kojom je komandovao Naser Orić u blizini Srebrenice. Elfeta je do rata živjela sa svojim ocem u Donjoj Kamenici (Republika Srpska) u blizini Vlasenice i Srebrenice.
Prema informacijama, nakon rata je emigrirala u Švicarsku zahvaljujući bratu Muhammadu Veseliju, gdje i danas živi.
Potresna priča o Slobodanu Stojanoviću: Dijete koga je ubila Elfeta Veseli
(Izvor: intermagazin.rs)
Imao je samo jedanaest godina kada su ga, jedne duboke junske noći 1992. godine, roditelji šapatom probudili i rukom mu dali znak da je vreme da krenu.
U zbeg. U beg pred smrću. Zoru nisu smeli da dočekaju u svojoj kući, u svom selu Donja Kamenica, u bratunačko-zvorničkom kraju. Razuzdano i krvoločno zlo se spremalo da u to svoje uobičajeno “radno vreme” dođe po njih. Kao što je prethodnih zora dolazilo po druge seljane srpske vere i nacije…
Iskradali su se na prstima, pognuti, u strahu da ne nagaze na neku granu i sve ostalo što od sebe zvuk daje. Plašili su se vlastitog kašlja… Čuo se samo pseći lavež, selo je čvrsto spavalo, i zlo u njemu.
Na tom putu između života i smrti, minuti su sati a metri kilometri, srce je u grlu a usta u stomaku…
Počelo je već da svanjiva kada su Stojanovići stigli na sigurno. Dočekaše ih raširene ruke, suze radosnice, toplo mleko… A onda sve nađača Slobodanov jauk: shvatio je da sa sobom nisu poveli njegovog psa miljenika. Ostao je vezan u dvorištu…
Dečak je bio neutešan, molio je roditelje da ga puste da se vrati po psa. Naravno, nije dolazilo u obzir da mu to dopuste, jer su se svojim očima uverili da zlo kojem su pobegli nema milosti ni za decu.
Slobodan je bio uporan, ali i njegovi roditelji još odlučniji. Te prve noći u sigurnosti, nisu oka sklopili slušajući njegove jecaje. Nije sebi mogao da oprosti što je izdao onoga ko ne bi njega nikada izdao.
A sutradan, pre doručka, dečak se iznenada zatrča prema napuštenoj kući. Po svoju kucu. Otac i majka su uzalud trčali za njim, nisu uspeli da ga sustignu i zaustave…
Utrčao je pravo u ruke onima koji su i po Donjoj Kamenici ubijali i uništavali sve srpsko…
Albanka Elfeta Veseli, iz istog sela, poznavala je Slobodana, naravno. Imala je tog dana pune 32 godine, ali i morbidnu potrebu da i ritualnim iživljavanjem nad 11-godišnjim komšijom “škijom” utoli mržnju. Dokazujući se pred lokalnim Alahovim ratnicima.
Zverski ga je mučila pred svima! Svukla je sa njega odeću i obuću, i uzela nož…
Kada su godinu dana kasnije iz zemlje izvadili Slobodanovo beživotno telo, prizor je bio užasan… Stomak mu je bio rasečen u obliku kvadrata, videli su se unutrašnji organi… Rasekotine po glavi… Noge polomljene…
Žena-monstrum tek na kraju je pucala iz neposredne blizine pravo u slepoočnicu: metak je prošao levu čeonu kost i izašao kroz desnu…
Njegovo ime je Slobodan Stojanović…
Njegova ljubav i odanost psu miljeniku, bila je jača od straha za vlastiti život… Jednako, kao i njegova griža savesti što je u brizi za vlastiti život, i svojoj i roditeljskoj, zaboravio vernu kucu…
Zverski je mučen i ubijen samo zato što je bio “škija”. A za komšije muslimane – “vlašče”.
Njegovo ime je Slobodan Stojanović…
Ime za ono najbolje u ljudskoj duši i srcu.