Najteži trenutak bio mi je kada sam našao koščice tek rođene bebe u Srebrenici

amorMasovicAmor Mašović, član Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH, nedavno je obilježio dvije decenije rada na pronalasku žrtava iz agresije na našu državu.

Njegov rad i požrtvovanost prepoznaju mnogi, a za porodice nestalih on je više od direktora Instituta, za njih je on jedina nada da će konačno i nakon 21 godine od početka agresije na BiH pronaći one za kojim se i danas traga. On u intervjuu za „Dnevni avaz“ govori o tome šta za njega znači 11. juli i otkriva koji mu je najteži trenutak bio u karijeri.

– Nekako baš u ovo vrijeme počeo sam kao član tadašnje državne komisije raditi na razmjeni ratnih zarobljenika, tijela poginulih i evidenciji nestalih čije su porodice putem dopisa ili telefona, dok su još radili, prijavljivali te nestanke. Već u drugoj polovini avgusta 1992. godine upisao sam prva imena nestalih. Nažalost, za nekima iz tog perioda još tragamo.

Za koliko se tijela još traga u BiH, a koliko ih je za 21 godinu pronađeno i identificirano?

– Više od 22.500 tijela je pronađeno i oko 20.000 je identifikovano. Mnoge porodice su  smirene, ali, nažalost, tragamo za još oko 8.000 nestalih. Porodice nestalih, praktično, ne znaju ništa o sudbini svojih najmilijih, vrlo rijetko znaju ko ih je odveo i ko je odgovoran za smrt. Naravno, oni znaju ko su organizatori kada su u pitanju Bošnjaci. To su, uglavnom, generali i političari, koji danas, uglavnom, odgovaraju za zločine u 20 do 30 općina u BiH, ne samo za Srebrenicu. No, oni direktni izvršioci koji su ubijali oružjem, ostali su nepoznati. Nesrazmjeran je broj pronađenih žrtava s brojem procesuiranih direktno odgovornih zločinaca. Broj osuđenih za ratne zločine simboličan je u odnosu na ukupan broj žrtava.

Ubijani civili

Nažalost, nakon 21 godnu od početka agresije na BiH neki ne žele prihvatiti listu nestalih, koja zaista nije mala. Hoće li se u skorije vrijeme ovakav stav promijeniti?

– Ta lista polako isplivava na površinu i ja sam uvjeren da će ona u skorije vrijeme u najvećem svom dijelu biti jasna. Ona je, zapravo, vidljiva već duži niz godina. Međutim, neki ljudi koji su nepovjerljivi ili indoktrinirani još nisu spremni da se suoče s tim. Za nekoliko godina, mislim, sve će biti jasno, nakon što se završi centralna evidencija nestalih. To će biti svojevrsna slika uzroka i karaktera i posljedica onoga što se desilo. Bit će jasno ko su najmnogobrojnije žrtve. Kakav je njihov status, jesu li to vojnici koji su ginuli na ratištu ili civili koji su ubijani u svojim selima i gradovima. Bit će sve jasno, iako će i tada biti onih koji će htjeti to osporavati. I sada postoje oni koji se, naprosto, rugaju žrtvama, koji su u to involvirani. Ti koji najviše znaju zapravo su najnespremniji da to priznaju.

Već 21 godinu direktno radite na pronalasku nestalih. Koji je Vama kao profesionalcu, ali i čovjeku koji je suprug i otac, bio najteži trenutak tokom karijere?

– Čovjek sebi postavlja pitanje! Zapravo, ne znam šta da kažem. Do prije dvije godine mislio sam da su ti najteži trenuci prestali. Mislio sam da nema ništa gore od onoga što sam prije vidio, djecu, civile, ljude s povezima na očima i lisicama na rukama. Ljude u kamenolomima, u bunarima, jezerima, tijela svezana na drva i spaljena  te polivena krečom. Onda sam se suočio direktno s pronalaskom bebe koja je u vrijeme smrti bila samo nekoliko sati stara. Lično sam radio na prikupljanju posmrtnih ostataka te tek rođene bebe, čije su koščice bile poput iglica. Radi se o bebi koja je najmlađa žrtva u Srebrenici, koju smo našli u najlon-kesi. To je stravično, pa njene nogice i rukice bile su duge samo nekoliko centimetara. Da nije bilo te kese, sigurno je da je nikada ne bismo ni pronašli. Ona će biti ukopana u Potočarima sada 11. jula, sahranit ćemo je kraj njenog oca. Pa, zar je neko imao snage toj bebi oduzeti život na način da njezinu majku dovede u takve životne okolnosti da to dijete živi samo nekoliko sati. Također, nedavno se desilo da smo našli koščice jedne nane i djevojčice. Nakon DNK analize potvrđeno je o kome se radi, ali porodicama nismo mogli dati ništa osim nekoliko grama kosti u epruveti. To je tragično.

Simbol nade  

Vi ste, na neki način, za bh. javnost simbol nade za one koji traže svoje nestale. Kako se nositi s tim bremenom? Pretpostavljam da nije lako!?  

– To jeste teret. Možda na prvi pogled izgleda teško, ali bitno je da čovjek sebi postavi neke standarde i da ne odstupa od njih i onda kada je lako, ali i kada je teško ostati smiren i principijelan. Na prvi pogled, nije mi bilo teško. U to vrijeme, govorim o augustu 1992. godine, nismo razmišljali o krivičnopravnom aspektu. Tada je bilo važno izvesti ljude iz agresorskih logora, vratiti ih njihovim porodicama žive, po mogućnosti zdrave. Prvi sam imao priliku da mi bude omogućeno da odem na Pale, da podsjetim jedan zatvor. Već krajem marta, odnosno početkom aprila 1996. bio sam u zloglasnom logoru „Šljivovica“, koji je bio stacioniran u susjednoj Srbiji, gdje sam posjetio ljude iz Srebrenice i Žepe. Meni nije teško nositi to breme, s druge strane satisfakcija je ogromna. Prepoznaju me obični ljudi, koji imaju potrebu da mi priđu i pitaju: „Jeste li vi onaj“, bez izgovaranja imena Amor!? Da ne govorim o susretima na pijacama i u inostranstvu hiljadama kilometara daleko od domovine.

Nažalost, već je sada poznato da svi nestali neće biti pronađeni i identificirani. Kako s tom činjenicom izaći pred porodice koje se nadaju da će naći svoje najmilije?

– Moramo početi razmišljati o alternativnim putevima ka srcima i dušama porodica koje će biti u situaciji da nikada ne pronađu svoje najmilije. Njima treba neka vrsta kompenzacije u smislu da ostave neki trag da su imali svog člana porodice koji nikada neće biti pronađen, jer je tijelo spaljeno ili bačeno u rijeku.

Svakog 11. jula moja osjećanja se izmiješaju

Hoćete li biti 11. jula u Srebrenici?

– Naravno! To je, na jedan način, za mene teško, a na drugi osjećam olakšanje kada dođem, jer svake godine je više onih koje smo našli i ukopali. Međutim, tuga je to, jer je svake godine sve više mojih sunarodnika kojih više nema. Onda se ti osjećaji izmiješaju i ne znam kako bih to nazvao.

avaz