Francuski historičar i autor važnih knjiga o BiH “Bosna, anatomija rata” i “Nadživjeti carstva” govorio je za “Slobodnu Bosnu” o reislamizaciji Bošnjaka, Islamskoj deklaraciji Alije Izetbegovića, stvaranju nacionalnih stranaka i greškama u Dejtonskom sporazumu, koji je nazvao nedovršenim poslom Sjedinjenih Američkih Država u BiH.
U Sarajevu će od 8. do 12. juna biti održan Peti History Fest čija je glavna tema “Pregovori, sporazumi i/ili rat: Dileme u jugoistočnoj Evropi 1941. i 1991. godine. Ideologije, konteksti, posljedice“. Jedan od učesnika History Festa, čiji je organizator Udruženje za modernu historiju, je i poznati francuski historičar Xavier Bougarel, autor važnih knjiga “Bosna, anatomija rata” i “Nadživjeti carstva” s podnaslovom “Islam, nacionalni identitet i politička lojalnost u BiH”, čija promocija će biti održana u četvrtak u hotelu “Holiday” u sklopu History Festa.
Bougarel je tim povodom po dolasku u Sarajevo dao ekskluzivni intervju za “Slobodnu Bosnu” .
Gospodine Bougarel, Vaša knjiga izazvala je značajnu pažnju u javnosti Bosne i Hercegovine, bilo je i oštrih kritika, pa čak i zamjerki izdavaču što ju je uopće prevodio i objavljivao. Posebno je polemiku izazvao dio knjige „Nadživjeti carstva“ o pokušaju reislamizacije Bošnjaka i stvaranja (polu)islamske „u izvedbi“ Stranke demokratske akcije (SDA), za koju ste utvrdili da je svojevremeno bila panislamistička.
„Moram prvo razjasniti neke stvari, jer u svoj knjizi nigdje ne tvrdim da je SDA panislamistička stranka nego kažem da je osnivačko jezgro te stranke panislamistička struja unutar SDA. Moja definicija SDA nije da je ta stranka panislamistička nego da je 90-ih godina i do početka 2000. u centru SDA bilo najviše panislamizma, a na rubu SDA ste imali klijentelizam i nepotizam. Dakle, nije stranka kao takva bila panislamistička nego samo njeno usko jezgro. SDA je na početku svog djelovanja imala ambiciju da predstavlja sve jugoslavenske muslimane, uključujući i Albance, Turke i Rome, ali je brzo postala muslimanska nacionalna stranka, jer su za nju glasali samo Muslimani iz BiH i Sandžaka. Raspadom Jugoslavije stvoreni su takvi uvjeti da se ta stranka morala pretvoriti u nacionalnu stranku Muslimana, odnosno Bošnjaka. Tako bih opisao razvoj SDA. Smrću Alije Izetbegovića utjecaj panislamističke struje se smanjuje, neki ljudi napuštaju stranku, poput Džemaludina Latića, dok drugi prave drugu karijeru, a tu mislim na Hasana Čengića, koji se više ne bavi strankom nego biznisom. Tako da taj utjecaj panislamističke struje unutar SDA nestaje na početku 21. stoljeća.“
POBJEDA NACIONALISTA
Da li se nekoliko godina pred početak rata u BiH moglo naslutiti da će nakon sloma socijalizma pobijediti politička stranka koja je glasove osvojila na priči o gušenju vjerskih prava muslimana?
„Krajem 80-ih godina se vidjelo da će se raspasti socijalizam u Evropi, a u BiH je bilo pitanje da li će pobijediti nacionalne ili građanske stranke kojima su istraživanja javnog mnijenja davale veće šanse, posebno reformistima. Ipak, krajnji rezultat je bila pobjeda nacionalnih stranaka. Mislim da je argument represije prema vjerskim institucijama i vjeri bio samo jedan od argumenata i razloga uspjeha SDA. Izetbegović i njegovi drugovi nisu postali nova politička elita Muslimana, odnosno Bošnjaka, zato što su bili vjernici nego s argumentom da su bili žrtve komunističkog režima 1983. godine. Ali, oni nisu bili osuđeni, jer su bili vjernici nego zbog Islamske deklaracije i putovanja u Iran. Argument da je vjera bila ograničena na privatnu sferu i da nije mogla da se manifestuje u javnom prostoru je tačan, ali nije važan faktor za izborne rezultate 1990. Ja bih rekao da je status žrtve Izetbegovića iz 80-ih godina važan faktor za njegov lični uspjeh. Uspjeh nacionalnih stranaka na tim izborima je, također, zasnovan na tome da su SDA, SDS i HDZ istovremeno pojačali strahove unutar svojih naroda, a s druge strane su napravili neformalnu koaliciju za pobjedu na izborima. Sistem glasanja za Predsjedništvo SRBiH je bio takav da su svi građani BiH glasali za sve kandidate nezavisno od nacionalnosti. To je bio trik Saveza komunista kako bi se spriječio izbor nacionalista, ali su nacionalističke stranke to dobro skužile pa su pozvale svoje glasače da glasaju za sve kandidate nacionalnih stranaka.“
Čini li Vam se da nacionalne stranke u BiH i danas funkcionišu na isti način kao 1990?
„Ima sličnosti u smislu da sve nacionalne stranke stalnu igraju na kartu tenzija i strahova. Skoro dvije godine nisam bio u BiH, a kada sam se vratio jučer i uključio televizor da vidim vijesti, činilo mi se kao da se ništa nije promijenilo. Još je ista priča koja se veže za rat, kao da BiH nikako ne može da izađe iz rata i nacionalne stranke koriste još prisutne strahove i traume da zadrže vlast. I to u nekom smislu rade zajedno. Oni se ne slažu o potrebnim reformama, ali se slažu u tome da i dalje moraju igrati tu igru strahova i tenzija. Tranzicija od rata do mira nije uspjela iz dva razloga. Prvi razlog su mane Dejtonskog sporazuma. U njemu je sadržana neravnoteža između FBiH i RS. Priznavanje Republike Srpske je bila greška. Vratimo se malo nazad i pogledajmo Vašingtonski sporazum iz 1994. On je bio važan i vrlo pozitivan zbog zaustavljanja bošnjačko-hrvatskog sukoba. Amerikanci su pomogli da se taj sukob zaustavi kako bi se napravila ravnoteža u vojnom odnosu Srba s jedne i Bošnjaka i Hrvata s druge strane. Taj sporazum je predvidio stvaranje FBiH kao nove države BiH i u tom sporazumu se kaže da će bošnjački i hrvatski kantoni imati 58 posto teritorije BiH, što znači da će se kasnije u tu FBiH uključiti i Srbi sa svojim kantonima i da neće biti priznata RS nego samo srpski kantoni koji će biti priključeni FBiH. To je u tadašnjim okolnostima bila vrlo zanimljiva ideja za reintegraciju BiH, ali se Billu Clintonu žurilo sa završetkom rata zbog izbora u SAD-u pa se nabrzinu napravio mirovni dogovor u Daytonu, koji je dao mnoge ustupke srpskoj strani. Tako su Amerikanci odustali od projekta FBiH s kantonima uključujući i kantone za Srbe. To je bila velika greška, a druga velika greška je bilo i odustajanje od ideje da Sarajevo postane neutralni kanton, odnosno distrikt koji bi igrao važnu ulogu za reintegraciju BiH. Danas imate primjer Brčko distrikta gdje odnosi među narodima nisu tako loši, ali Brčko distrikt nije dovoljno važan da može biti faktor reintegracije BiH kao cijeline.“
Da li su Amerikanci mislili da će Dejtonski sporazum biti privremen?
„Mislili su tako, jer su planirali da izvrše političku i privrednu tranziciju, od slobodnih izbora do tržišne privrede i privatizacije. Ta tranzicija je trebala stvoriti uslove za rađanje novih političkih elita koje će postići neki novi kompromis. Amerikancima, kao arhitektima Dejtonskog sporazuma je on bio samo privremeno rješenje. Ali, stare političke elite su ostale na vrhu uprkos ili čak zahvaljujući svim tim reformama. Te stare, ratne elite i dalje igraju istu igru već 30 godina.“
KOMŠILUK JE NAJVAŽNIJI
O Bosni se, pogotovo u političkim i intelektualnim krugovima u Srbiji pisalo i govorilo kao “zemlji vječite mržnje” pa se u prilog toj tezi najčešće pozivalo na nobelovca Ivu Andrić i njegovo “Pismo iz 1920. godine”. Mržnjom i njenim tragičnim posljedicama često su seobjašnjavale sve nesreće, ratovi koji su potresali ovu zemlju. No, u dijelu akademske javnosti se može čuti da su posljednji rat i propaganda koja ga je pratila i u Hrvatskoj i BiH bili ti koji su donijeli mržnju, a ne da je mržnja među narodima bila uzrok ratova u bivšoj Jugoslaviji?
“Šta je i u čemu počiva tradicija bosanskog društva? Prema mom mišljenju, počiva na principu komšiluka. To je najvažniji princip tradicionalnog bosanskog društva. To znači da komšija jedne vjere poštuje komšiju druge vjere želeći mu svako dobro za svaki vjerski praznik. I da se komšije pomažu u poljima kad je žetva i slično. Uvijek kad se govori pozitivno o drugome, govori se o komšiji. Srž bosanskog društva nije mržnja nego poštovanje drugoga. Taj komšiluk je prvo bio ugrožen u Drugom svjetskom ratu kada su se pojavili velikohrvatski i velikosrpski nacionalni projekti, ustaše i četnici, i to je dovelo do ogromnih pokolja i narušavanja tog principa komšiluka, jer se komšija pretvorio u ubicu. Partizani su uspjeli da vrate tradicionalne vrijednosti bosanskog društva, da pomire te tri zajednice i vrate zajedništvo. Devedesetih godina, najvažniji faktor za rušenje komšiluka nije mržnja nego strah. Početkom 90-ih nacionalne stranke su igrale na kartu straha. To je bila, prije svega, strategija SDS-a. Oni su igrali na kartu nasilja, jer su imali uz sebe JNA. Mislili su da će dobiti rat za tri-četiri sedmice. Karadžić i Mladić su u to bili uvjereni i za to su izabrali put nasilja za stvaranje srpske države u BiH. To se vidi u mnogim dokumentima i knjigama.”
ZAMKA PANISLAMIZMA
Dobrica Ćosić je tražio nacionalističkog partnera u BiH i našao ga u Izetbegoviću
Bavili ste se BiH i prije rata, i svjedoci ste da je tadašnje komunističko rukovodstvo BiH bilo optuživano, naročito iz Beograda, da favorizira muslimanski nacionalizam, optuživani su za panislamističke ambicije, stvaranje tzv. Zelene transverzale, od Kosova, Sandžaka pa do granice s Hrvatskom. Kako objašnjavate da je ova, kako je Vi nazivate, panislamistička struja oko Mladih muslimana, na čelu s Alijom Izetbegovićem, imala veće simpatije među srpskim intelektualcima nego komunistička vlast?
“Osamdesetih godina se pojam panislamizam koristi u Srbiji pa se optužuje rukovodstvo Saveza komunista SRBiH da on dozvoljava panislamizam u BiH ili čak da učestvuje u panislamizmu. To su optužbe koje dolaze iz Beograda i prije dolaska Miloševića na vlast. To su bile neopravdane optužbe u okviru borbe između republičkih saveza komunista, ali je rukovodstvo SKBiH pod pritiskom tih optužbi tražilo žrtvenog jarca i našlo ga u Izetbegoviću i drugima koji su bili, zapravo, marginalni čak i unutar Islamske zajednice. Ovaj politički potez SKBiH je od marginalaca napravio nacionalne žrtve šest ili sedam godina kasnije. To što je Izetbegović bio omiljen među srpskim intelektualcima je logično, jer su i jedni i drugi bili protivnici komunističkog režima.
Zato je Dobrica Ćosić podržavao Aliju Izetbegovića. Drugi razlog je da ne može pobijediti nacionalizam u jednom narodu ako se ne javlja nacionalizam kod drugog naroda. Dobrica Ćosić, koji je u to vrijeme već bio srpski nacionalista, nije mogao naći boljeg sagovornika u BiH od potencijalnih nacionalista u muslimanskom narodu. Ipak, tada Izetbegović nije bio nacionalista nego panislamista, što nije ista stvar. U njegovoj Islamskoj deklaraciji se jasno opredjeljuje za panislamizam. Ovdje je važno reći, a nikada se ne spominje, da Izetbegović kao model islamske države uzima Pakistan, koji je kao država stvoren podjelom multireligiozne zajednice Indije 1947. godine, kad dolazi do sukoba muslimana i hindusa i podjele tog subkontinenta u dvije države.
Korištenje kao model jedne države stovrene kroz teritorijalnu podjelu na bazi vjerske pripadnosti, imalo je veliki značaj i za budućnost Jugoslavije i BiH i davanje kao primjera Pakistana je bila vrlo opasna poruka za BiH. No, da zaključim, Izetbegović je bio više panislamista nego nacionalista i to je važno, jer za panislamistu nemuslimani nisu nepoželjna manjina koja se mora istjerati s teritorije. U panislamizmu može postojati i neki projekt “Zelene transverzale”, ali samo kao fantazija. Ta ideja je postojala odmah poslije Drugog svjetskog rata, Mladi muslimana su čak imali časopis koji se zvao “Pakistan”. Ideja stvaranja države za sve muslimane Balkana je postojala, ali ne znam da li se ta ideja održala do 90-ih godina prošlog stoljeća. S druge strane, Srbi su 90-ih na svojoj strani imali vojnu snagu i odlučivali su o miru i ratu i o agendi BiH, odnosno o podjeli BiH po nacionalnom principu. Vrh SDA i bosanske države nije imao drugi izbor nego da uđe u tu logiku.
OPASNI KLIJENTILIZAM
Kako komentarišete tezu da u BiH demokratija i mir nikada ne idu zajedno, ruku pod ruku?
“Period vladavine Austro-Ugarske, kada je stvoren prvi Zemaljski parlament, primjer je da demokratija i mir u BiH mogu ići zajedno. Problem BiH na kraju socijalizma je bio u tome da je komunistička Jugoslavija bila blaga diktatura, ali ipak diktatura i da narod nije bio pripremljen za demokratske izbore. Problem je više naslijeđe diktature nego demokratija kao takva. Danas, trideset godnia kasnije, svaki građanin BiH živi u strahu. To više nije komšiluk i poštovanje nego strah, i to ne samo za nacionalni identitet nego za svakodnevno preživljavanje. Ovdje je težak život zbog nedostatka posla i malih plata. Političke stranke su vrlo agilne u povezivanju tih svakodnevnih strahova i briga sa strahovima za nacionalnu zajednicu. Tu su vrlo vješti. Oni kontrolišu društvene grupe stvorene tokom rata, kao što su demobilisani borci ili civilne žrtve rata. Zato u bh. društvu vlada strah i teško se izlazi iz začaranog kruga koji stvaraju vladajuće stranke. To pothranjuje neku drugu pojavu koja je važna za razumijevanje današnjeg bh. društva, a to je klijentelizam, koji je možda najvažniji faktor za funkcionisanje bh. društva od nacionalizma. Nacionalizam bez klijentelizma ne bi funkcionisao. Građani imaju tri mogućnosti – da budu lojalni, da napuste zemlju ili da protestuju, ali ovdje, nažalost, nema snage za proteste.”
Da li panislamisti i danas kontrolišu SDA i dijelove države u kojima većinski žive Bošnjaci?
“Hegemonija panislamističke struje unutar države, Armije RBiH i SDA je bila samo tranzicijska pojava vezana s rađanjem bošnjačkog nacionalizma. Nacionalizam kod Bošnjaka se rađa tek 90-ih godina i jedini akteri koji su mogli voditi rađanje tog nacionalizma su pripadali tom malom krugu panislamista. Naime, sekularne muslimanske političke i kulturne elite u BiH 80-ih i početkom 90-ih godina nisu bile nacionalistički orijentisane nego su podržavale projekt jedinstvene BiH i jugoslavenski projekt. Prijeratne muslimanske elite su dosta vezane za projekat Jugoslavije i samo se panislamistička margina mogla pretvoriti u faktor koji će rađati taj bošnjački nacionalizam. Oni koji su bili faktori rađanja bošnjačkog nacionalizma su ljudi koji sami nisu bili nacionalisti i to je jedan od najvećih paradoksa historije BiH i Muslimana u njoj. Iz tog razloga, ljudi koji su vodili SDA su imali problem da formulišu nacionalni projekt za Bošnjake. Njima nije bilo jasno šta može biti taj nacionalni projekt. Šta se tiče projekta reislamizacije, ne samo Armije RBiH nego i samog muslimanskog, odnosno bošnjačkog naroda, on nije doživio uspjeh. Tokom rata je pokušana autoritarna reislamizacija, ne samo Armije nego i cijelog muslimanskog naroda. Ali, većina Muslimana, odnosno Bošnjaka u BiH je bila protiv toga tako da je taj projekt reislamizacije bio na kraju krajeva promašaj.
(Razgovarao: D. OMERAGIĆ)
SB
