Možda sam se budio, možda nisam imao želje da ustanem. Znam da mi se išlo. Jednako kao što bijah svjestan otvarajući oči – da neću otići. Poodavno je bilo svanulo, kao što postajem svjesniji da me nisu ni budili. Bio sam bijesan, na sebe, ne na tetičnu koja je bila obećala. Njoj je svakako važnije ono što su joj tetak i tetka rekli, nego šta će o meni moji saborci reći.
Sebi se neću izvnjavati, tetku i tetki hoću. Neobično sam bio sretan kada već nakon par sati na vratima vidjeh Dževada i Salema, koji me ne dođoše koriti već upravo suprotno. Oni su mislili da iza moga nepojavljivanja na dogovorenom mjestu – stoji neka moja intuicija.
Objasnio sam im kako se sve odigralo, te ponovio obećanje da ostajem uz njih. Nade je bilo, po onome što oni ispričaše čak je posrijedi i neki sukob unutar HVO. Ovi na punktu na ulazu u Kiseljak su se samo nasmijali pokazaoj propusnici, pred njima je pocijepali, te dodali kako još trebaju biti i sretni što su oni dobre volje te ih vraćaju nazad, a ne – predaju četnicima, za šta bi bili dobro plaćeni!
Dvije se stvari posebno ističu. Najprije, ono teško pitanje „šta nam je sada činiti“, a ponajviše zbog onog drugog, činjenice da ih je bilo pošlo tek dvadeset. Od Trošnjana su na kamionu iz Zenice još bili Latif Odobašić i Senad Pekas, dok ostalo uglavnom bijahoše diverzanti.
Džou nije dopušteno da se lično obrati Komandi u Kiseljaku, tako smo sve bliže uvjerenju kako je na redu ona druga varijanta, to jeste dugo i naporno pješačenje i probijanje preko Lašve i Kaćuna. Sva trojica se osjećamo spremni, a koji ćemo dan put Zenice kako bi saznali tačno vrijeme polaska.
U jednome trenutku sam se i slatko nasmijao. Mogao sam zamisliti kako su se osjećali na kamionu, još se na njihovim licima daju vidjeti tragovi osjećaja poslije, nakon što su vraćeni, i to nije nimalo smiješno. Mene je nasmijalo da su oni tužni što otišli nisu, dok sam ja radostan.
Uvjeren sam da sljedeći odlazak neće biti bez mene, o tome kako će on izgledati razmišljaću kada dođe.Neko međuvrijeme mora postojati, a ja sam pun ideja kako ga iskoristiti. Ljetovik mi bi najbliži, pa tamo prvo pojašnjavah razloge svoga neodlaska. Od Tidže sam dobio potvrdu da je sinoć bilo upornog ponavljanja nečijih osjećaja da nećemo otići. Možda je sada tu nada da sudbina djeluje u tome smjeru, ipak su se moje misli pele uz Križ.
Već sam narednog dana gore ja pričao kako je ovaj put sudbina pokazala svoja jaka pleća, zaustavljajući me u najiskrenijim i najpatriotskijim namjerama koje sam mogao imati, te neskrivao nadu da će mi u ovih nekoliko novih dana pokazati svoju ljepšu stranu.
Ružniju je sudbina odmah, i veoma glasno predočavala. Umjesto da se situacija s Hrvatima smiruje, postajala je sve napetija, sukobi sve žešći. Zapravo je Sead Hadžialić u svojim ratnim izvještajima sve manje prostora davao ratištima prema četnicima.
Doduše, mi nismo plaho prihvatali sve što čujemo. Na njegovom primjeru, a za ovo vremena ovdje, jasno smo uočili kako svi naši ratni izvještači ni blizu nisu kao naš Šemso Tucaković. Ako je Šemso, još takav kakav je, tek znao javiti da je neko selo gorjelo dva ili tri puta, Salih je bio kadar po nekoliko puta ponoviti da smo zauzeli jednu te istu čuku.
Nije sve ni do Saliha. Tufo Buza je započeo jednu snažnu ratnu vezu Visokog i Zenice, ali se ovih dana sve glasnije po gradu priča o jednoj drugoj. Tako je, a opet po tim istim pričama, u početku ovdje bjesnio pravi rat, i tada su svakodnevno u ispomoć dolazili dobrovoljci iz Zenice. Tada je nastala krilatica koja ni dan-danas ne prestaje kružiti gradom i okolinom, po kojoj će se „Visočani boriti do zadnjega Zeničana“. Ali, kada je kasnije trebalo uzvratiti, scenario se znatno promijenio. Tek što bi se iz Zenice obratili za ispomoć, ovdašnja Komanda bi svojim artiljercima, inače smještenim na Gradu, kosi podno Križa, brzo javili da „zapodru“, ispale par granata prema Ilijašu i Čekrčićima, na što bi četnici odmah i višestruko uzvratili, što bi dalje bio znak da na scenu stupa Vojna policija – koja po gradu kupi sve one koji su se zadesili na redovnom odmoru. Naravno, Salihov se izvještaj potrebno razlikovao, govorio je o žestokim borbama, stradanjima civila od granatiranja… dok se ja ne uspijevam sjetiti da iko poginu, za ovo vremena što sam ovdje.
Tako i ne čudi da bih kao uspomenu na svoj boravak mogao ponijeti jednu našu, a ne četničku granatu.
Tog predvečerja je Memo zaradio nešto više para, pa smo nas četvorica otišli odsjesti u kafiću, poznatom kao „kod Vampe“. Kao da smo htjeli, bar nas trojica, provjeriti znamo li se još ponašati na sličnim mjestima.Skoro smo se uvjerili, za susjednim stolom sjeđaše mi tetična iz Liješeve sa svojim drugaricama. Ugodno se družismo, Dževadu obećah da ćemo, ako nam to okolnosti dozvole, jednom i zajedno do moje tetke tamo.O tome smo baš pričali kada smo izašli iz kafića, ja sam mu je pokušavao predstaviti koliko sam je i sam poznavao. Neke mu osobine i nisu sasvim pasale ali je nekoliko puta ponovio da će mu biti žao ako bar ne pokuša.Usput se tek pomalo privikavasmo na prestanak buke koju je stvarala glasna muzika u podrumu kafića, i koja nas je, na neki način, i istjerala ranije.
Snažna eksplozija nas u sekundi vrati u punu stvarnost. Iznenađeni, bacismo se hitro na cestu. U narednoj sekundi nas trojica vidjesmo kako smo jedini koji tako uradismo.
I dok su nam se neki samo čudili, neki još i smijali, Memo nam požuri objasniti da je to bilo ispaljenje iz naših haubica, a ne četničko granatiranje.
Shvatili smo mi to bili i sami, počevši se smijati sami sebi, i jače od drugih, ne prestajući sve do Ljetovika.
Bilo kako bilo, shvatili smo još nešto: makar i nesvjesno, već smo počeli zaboravljati kako rat izgleda iznutra.