TAJNI RAZGOVORI U BEOGRADU; MILOŠEVIĆ OTKRIO AMERIKANCIMA: “Izetbegović mi je poslao Muhameda Filipovića da mi poruči da će i on uskoro doći u Beograd”
Procurili do sada neobjavljeni dijelovi razgovora bivšeg predsjednika SRJ Slobodana Miloševića i američkog kongresmena iz marta 1995. godine.
Vijeće za nacionalnu sigurnost razmatrao je 27. februara dotadašnju američku politiku prema Bosni…
… i izložio izbor od 4 strateške opcije:
1) nastavak sadašnje politike: retorička podrška Bošnjacima, nastavak diplomatskih napora sa smanjenim očekivanjima uspjeha, fokus na zaustavljanju sukoba,
2) zaokret od politike neutralnosti ka rješenju i aktivnom zaustavljanju sukoba, okončanje ili suspendovanje aktivnosti Kontakt grupe, priznanje da se ne može postići bolji sporazum za Bošnjake
3) okončanje sukoba i dugoročno onemogućavanje „Velike Srbije“, uključujući stezanje sankcija na duže vreme
4) obnovljeni napori za vojnim mjerama u podršci Bošnjacima, povlačenje UNPROFOR i vazdušni udari
Na sastanku u Vijeću za nacionalnu sigurnost, 16. marta, analiziran je papir koji je Vijeće sačinilo 27. februara. U raspravi je zatraženo da se sljedećom prilikom preispita cjelokupna američka politika prema BiH. Većina učesnika naginjala je prvim dvjema opcijama.
Nova faza američkog angažovanja počela je posjetom kongresmena Billa Richardsona Miloševiću, 17. marta 1995. Ona je donijela početak direktnih razgovora Amerikanaca s Miloševićem i uspostavila politički kanal između predsjednika Clintona i predsjednika Srbije.
Richardson je skrenuo pažnju na „fanatično zalaganje“ pojedinih republikanskih senatora i kongresmena da se muslimanima u Bosni omogući naoružavanje.
Tuđman držao svoju riječ
„Ekstremisti sa svih strana samo misle o novoj isporuci naoružanja za koju veruju da će im doneti pobedu u ratu. A te pobede nema“, odgovorio je Milošević i nastavio: „Juče je Izetbegović poslao Mohameda Filipovića da me vidi. Filipović je rekao da Izetbegović želi da dođe u Beograd da se sastane sa mnom da bi rešio probleme koje ima sa bosanskim Srbima. Pre samo nekoliko dana primio sam Tuđmanovo ‚drugo ja’, Hrvoja Šarinića. Rekao je da bi Tuđman želeo istu stvar. Tuđman želi da dođe u Beograd da razgovaramo i da rešimo probleme među nama, bez ikakvih stranih posrednika. Oni su u pravu. To bih i ja želeo, ali njihovi sponzori neće im dati da učine ono što je dobro za njihove narode. Oni žele da oni budu u ratu, da bi im prodavali oružje.“
Onda je zaključio: „Gospodine Richardson, daleko smo jači od svih naših suseda. Ne morate biti ekspert da biste shvatili da smo ekonomski, vojno i strateški mi dominantna sila na području Balkana. Amerika i Srbija moraju zajedno da rade na postizanju mira na Balkanu. Srbija ima preko 100 godina odličnih diplomatskih odnosa sa Amerikom. Zašto smo sada na ivici da postanemo neprijatelji? “ pitao je Milošević.
„Ono što je potrebno za stvaranje odgovarajućeg okvira za okončanje sukoba jesu normalizacija odnosa i ukidanje sankcija. Sve ostale stvari postaće marginalne. Sve dok su nam uvedene sankcije, Izetbegović neće zaustaviti rat. Izetbegović sanja o propasti Srbije. Karadžić i njegovi ekstremisti misle da će sankcije primorati Srbiju da krene u rat i potamani sve muslimane. To se neće dogoditi“, uvjeravao ga je Milošević.
Richardson je odgovorio: „Gospodine predsjedniče, morate znati da je američka politika prema Vama počela da se mijenja. SAD uviđaju Vaše sposobnosti i spremnost za postizanje mira. Francuski prijedlog bio je početak promjene naše politike. Znam da ste odbili francuski prijedlog, ali ljudi počinju u Vama da gledaju mirotvorca u regionu“, saopćio je Richardson.
On je nakon toga direktno iznio pozadinu promjene američke politike, a to su bili predstojeći izbori u SAD-u. „Predsjednik Clinton mora da se izvuče iz ovog sukoba. Predizborna kampanja u New Hampshireu je za samo nekoliko mjeseci. Senator Dole postaviće Balkan kao glavno pitanje izbora 1996. godine. Ali, američka politika mijenja svoj pravac“, ponovio je Richardson.
„Gospodine predsjedniče, morate nam nešto dati. Još ne znam šta, ali moram da se vratim s nekim sporazumom koji će nam dati osnovu da krenemo dalje“, bio je direktan američki kongresmen.
„Reći ću Vam otvoreno šta mogu da Vam dam. Vi, Amerikanci, stvorili ste Kontakt grupu. Stvorili ste muslimansko-hrvatsku federaciju. Nastala je u Washingtonu. Pa, daću vam nešto konkretno. Mir! Zašto međunarodna zajednica ne prizna Bosnu kao dva entiteta, muslimansko-hrvatsku federaciju i Republiku Srpsku? Federacija može da bude u konfederaciji sa Hrvatskom, a Republika Srpska u konfederaciji sa Srbijom. Priznaćemo tu državu i taj plan. Taj plan onda može da suzi pitanje teritorijalnih razgraničenja. Muslimani mogu da dobiju gradove koji ih povezuju sa severom i zapadom, a Srbi mogu dobiti teritorije koje su muslimani spremni da daju. A srpsko-hrvatski problemi su duboki, dugi i bolni. Mi možemo da ih rešimo i ja želim da dam svoj doprinos tome“, rekao je Milošević.
Milošević je zatim zatražio ukidanje sankcija. „Sankcije su nam veoma naškodile. Preko osam meseci bio sam veoma strpljiv. Ne mogu to zauvek. Imam veoma jaku opoziciju protiv sebe u zemlji. Međunarodna zajednica nas opet gura u rat. Sankcije za snabdevanje gasom su ukinute, ali mi nismo dobili ni kubni centimetar“, rekao je Milošević.
Razgovori su nastavljeni sutradan. Milošević je pripremio za gosta omiljeni specijalitet – jagnjetinu. Richardson je ljubopitljivo i radoznalo obilazio i posmatrao okretanje jagnjeta na ražnju u dvorištu rezidencije u Karađorđevu.
Na pitanje zašto je gostima najčešće posluživao janjetinu na ražnju, Milošević je rekao: „Zato što je jagnjetina najukusnija i od nje ne možete da se prejedete. Posle jela trebalo je dalje da se pregovara, a ne da se spava, što se dešava kada se jede teška hrana. A meni je bilo važno da budu budni i trezni, jer se radilo o obećanjima koja moraju da se daju bistre glave i čiste pameti. A svi su lizali prste“.
Richardson i Milošević suglasili su se o većem broju pitanja, od Hrvatske, Makedonije, OEBS-a, sporazuma iz Kopenhagena, pa do podizanja sankcija, jer je u aprilu isticao rok od 100 dana, na koliko su sankcije protiv Jugoslavije uslovno bile ukinute. Milošević je o pojedinim pitanjima dao i lična obećanja da će ih ispunuti.
Kada se Richardson vratio u Washington, primio ga je predsjednik Clinton. Američki predsjednik bio je veoma zadovoljan posjetom i tražio je da se komunikacija nastavi.
Postojala je instrukcija da se ovaj kanal drži u tajnosti čak i od tadašnjeg glavnog američkog pregovarača Roberta Frasera. On je bio posredna, ali direktna veza između Miloševića i Clintona, jer je Clinton najzad vidio šansu da pred izbore skine s leđa balkansko opterećenje.
(Prenosimo s portala Danas)