Pojam Šestosiječanjska diktatura (također: Šestojanuarska diktatura – prvi je naziv češći u literaturi nakon 1990.) odnosi se na monarhističku diktaturu koju je 6. siječnja 1929. u Kraljevini SHS uveo kralj Aleksandar I Karađorđević.
Raspušten je parlament, zabranjen rad svih političkih stranaka, sindikata itd, zabranjeni politički skupovi, uvedena stroga cenzura. Pojačan je policijski teror; politički protivnici su ne samo zatvarani, nego i ubijani. Proklamirana je ideologija “integralnog jugoslavenstva” i promijenjeno ime države u Kraljevina Jugoslavija. Kralj Aleksandar ubijen je u Marsejskom atentatu 1934. Slijedeće godine održani su izbori, ali snažni oblici diktature opstali su i dalje.
Uvođenje diktature
Iskoristivši ubojstvo Stjepana Radića i blokadu rada Narodne skupštine (parlamenta) koja je uslijedila, kralj u proglasu objavljenom 6. siječnja 1929. proklamira da su “ti žalosni razdori i događaji (…) pokolebali kod Naroda veru u korisnost te ustanove” te da zato između kralja i naroda “ne može i ne sme biti više posrednika”. Ukida Vidovdanski ustav i osobno preuzima svu vlast. Za predsjednika vlade imenuje generala Petra Živkovića. Također su na neke druge civilne dužnosti, osobito u Hrvatskoj i Makedoniji, dovedene vojne osobe. Narodna skupština je raspuštena, zabranjen rad svih političkih stranaka s nacionalnim, vjerskim ili regionalnim obilježjem; uvedena stroga cenzura novina i knjiga, zabranjeni svi politički zborovi, rad sindikata itd. Osnovana je Jugoslavenska nacionalna stranka koja je trebala proklamirati režimsku ideologiju.
Uspostavljeni režim ima mnogo dodirnih točaka s fašizmom, pa se često koristi naziv monarhofašistička diktatura (t.zv. balkanski fašizam), iako ideološka i institucionalna osnova režima nije u punom smislu riječi fašistička. Slične diktature uspostavljene su u to doba i u drugim zemljama istočne i jugoistočne Europe. Sve su to ekonomski i društveno zaostale agrarne zemlje, ali Jugoslavija se bitno razlikovala po višenacionalnosti. Režim je to pokušao poništiti promovirajući ideologiju “integralnog jugoslavenstva”.
Progoni političkih protivnika
Osnovan je posebni Sud za zaštitu države, koji prijekim postupkom sudi političkim protivnicima. Osobito se progone ilegalne radikalne grupe i organizacije kao što su hrvatski i makedonski nacionalisti, albanski i crnogorski separatisti, te komunisti (protiv kojih je već 1920. bila donesena Obznana). Pojačan je policijski teror: premlaćivanja, mučenja, ubojstva. Na ulici je u Zagrebu ubijen hrvatski povjesničar prof. dr. Milan Šufflay, što je dovelo do međunarodne peticije koju su potpisali i Albert Einstein i Heinrich Mann. (Različite metode političkog terora bile su međutim karakteristika Kraljevine SHS od njenog osnutka.)
Oko 400 članova KPJ i SKOJ-a ubijeno je 1929.-1932. Ovako velikim žrtvama pridonijela je direktiva vodstva KPJ za pripremu oružane pobune potaknuta procjenom Šestog kongresa Kominterne o približavanju opće krize kapitalizma. Nerealan je bio i ustaški pokušaj da se podigne Velebitski ustanak 1932., koji je međutim postigao snažan promidžbeni učinak. (Kasnije, po uspostavi NDH, prvi Pavelićev zakonski akt bila Zakonska odredba za obranu naroda i države, kojom su uspostavljeni prijeki sudovi. Komunisti su po dolasku na vlast 1945. sudovali na jednak način.)
Vladko Maček je u prosincu 1929. bio uhićen i dugo držan u zatvoru, pa zatim pušten bez optužbe. Potpredsjednik HSS-a Josip Predavac uhićen je zbog sloma Seljačke zadružne banke i osuđen na 2,5 godine zatvora. Maček u svojim Memoarima tvrdi da je propast banke zapravo izazvao režim, koji je preko Jugoslavenske narodne banke’ kontrolirao banskarski sustav. Kasnije, u srpnju 1933., Predavec je ubijen.
Svetozar Pribičević, predsjednik Samostalne demokratske stranke, koja okuplja Srbe prečane i u koaliciji je sa HSS (Seljačko-demokratska koalicija), prvo je interniran u jedno selo u Srbiji, a zatim prognan; umro je u Čehoslovačkoj. U emigraciju odlaze HSS-ovi prvaci Juraj Krnjević i August Košutić, kao i radikalni nacionalisti Ante Pavelić (poslanik Narodne skupštine iz redova Hrvatskog bloka), Gustav Perčec, Branimir Jelić idr.
Većina oporbenih srbijanskih političara prima uvođenje diktature bez aktivnog otpora. Na udar režima dolazi Dragoljub Jovanović, vođa lijevog krila Saveza semljoradnika, koji 1932. objavljuje brošuru Što nas košta svađa s Hrvatima; osuđen je na godinu dana zatvora.
Ideologija “integralnog” jugoslavenstva
Proklamirana je ideologija integralnog jugoslavenstva. Ime države promijenjeno je 3. listopada 1929. u Kraljevina Jugoslavija. Zemlje je administrativno podijeljena u devet banovina koje ne slijede povijesne granice, sa izričitim ciljem da se povijesne pokrajine razbiju. Zabranjeni su svi nacionalni amblemi (zastave, grbovi, himne idr.) i rad svih “plemenskih” (nacionalnih) organizacija. (Zabranjena je i ORJUNA, zbog njene omraženosti, ali su preuzeti njena ideologija i metode.) Djelovale su jedino režimske organizacije, formalno jugoslavenske. Osnivaju se nova udruženja za promidžbu jugoslavenstva: Jugoslavenska akcija, Soko Kraljevine Jugoslavije idr., te potiče rad postojećih: Narodna obrana,Udruženje četnika za slobodu u čast Otadžbine (vidi članak Četnici u Prvoj Jugoslaviji) i dr. Režimski ideolozi slijede cavourovsko načelo: “Stvorili smo Jugoslaviju, stvorimo Jugoslovene!”.
Snage podrške diktaturi
Kralj se u uvođenju diktature oslanjao na vojne vrhove i žandarmeriju (koja je dio vojske), poslušnu državnu upravu, grupu srpskih političara vezanih uz dvor i na predstavnike krupnog kapitala kojima je u interesu “mir i red” u zemlji. Podršku dobiva u Sloveniji od slovenskih liberala, kao i od Antuna Korošca, predsjednika Slovenske ljudske stranke (SLS), koji ulazi u vladu generala Živkovića. Kasnije međutim (1933.) Korošec i grupa vođa SLS bivaju internirani na Hvaru.
U vladu generala Živkovića ušla su i petorica Hrvata, predstavnici krupnog kapitala, politički protivnici HSS-a, od kojih trojica drže ključne gospodarske resore: Slavko Švrljuga, predsjednik Zagrebačke burze i potpredsjednik Udruženja hrvatskih industrijalaca, postaje ministar financija; dr. Želimir Mažuranić, pravni zastupnih velikih poduzeća, ministar je trgovine i industrije; prof. dr. Oto Frangeš, prije Prvog svjetskog rata član bosanske vlade, ministar je poljoprivrede.
Kralj se također mogao osloniti na podršku zemalja koje su u kraljevini imale uložen znatan kapital, osobito Francuske i Čehoslovačke. Francuskoj je također bila u interesu stabilnost kraljevine u sukobu sa Mussolinijevom Italijom (koja zato pruža pomoć ustašama). Međutim s vremenom se u demokratskim zemljama javlja snažna osuda jugoslavenske diktature, tako da i Francuska i Čehoslovačka 1931. godine vrše pritisak na kralja da izvrši ograničene reforme.
Kralj je mogao računati i na određenu podršku nižih slojeva, nezadovoljnih jalovim prepucavanjima političara. Deklaracija Živkovićeve vlade obećava brigu režima za otklanjanje privrednih i socijalnih nevolja naroda. Nasuprot ranijem “besplodnom partizanstvu” propagira se “koncentracija nacionalnih snaga i duhovnih energija” u gospodarstvu, prosvjeti i politici.
Oktroirani ustav i jačanje otpora
Godine 1931. kralj odustaje od otvorene osobne diktature, ali stvarno se ništa nije promijenilo. Donesen je Oktroirani ustav i provedeni formalni parlamentarni izbori na kojima se pojavila samo jedna stranka, režimska Jugoslavenska radikalna zajednica.
Diktatura je imala vrlo usku socijalnu i političku bazu, a ekonomski je bila neuspješna. Iste godine kad je diktatura uvedena izbija u svijetu velika ekonomska kriza, koja pogađa i Jugoslaviju. Diktatura ekonomski pogoduje samo krupnim kapitalistima, osobito financijskoj oligarhiji. Ideologija uništenja “plemenskih” razlika izazvala je kod svih naroda suprotan učinak. Mnogi koji su je u početku podržali odstupaju, a oni koji su se pasivizirali počinju pružati aktivni otpor.
Seljačko-demokratska koalicija početkom novembra 1932. objavljuje tzv. Zagrebačke punktacije, koje potpisuju i Ante Trumbić i Mile Budak. Zbog te je rezolucije Maček osuđen na tri godine robije.
Srbijanska oporba (Demokratska stranka, Savez zemljoradnika) mijenja svoja politička opredjeljenja i prihvaća suradnju sa Seljačko-demokratskom koalicijom i federalizam kao način rješavanja nacionalnog pitanja u Jugoslaviji.
Kraj diktature
Godine 1934. Kralj Aleksandar ubijen je u Marsejskom atentatu. Pod regentom Pavlom Karađorđevićem dolazi do popuštanja režima i raspisivanja izbora 1935., na kojima nastupa ujedinjena opozicija. Iako je parlamentarizam ponovo uspostavljen, a uspostavom Banovine Hrvatske 1939. napušten centralizam i ideologija integralnog jugoslavenstva, Oktroirani ustav je ostao na snazi sve do raspada Jugoslavije u Aprilskom ratu 1941.