Gubimo jedan značajan broj obrazovanih, kvalitetnih mladih ljudi, upravo zbog tog beznađa.
Ne samo i isključivo zbog ekonomskih razloga, nego zbog činjenice da ljudi više ne vjeruju u vrijednosti u ovom društvu i ne vjeruju da te vrijednosti mogu biti primijenjene u svakodnevnom životu i zbog toga smatraju da postoje neki bolji sistemi u kojima bi se i oni osobno mogli ostvariti, rekla je profesorica sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Lejla Turčilo, gostujući na televiziji N1 u oktobru 2019. godine.
Dok je prof. dr. Turčilo gostovala po medijima i plasirala ovakve podaničke teze, u kojima se suptilno na nekoga drugog i imaginarnog prebacuje krivica za konstatovano, nekako u to vrijeme Nejra Džaferagić je završavala svoje fakultetsko školovanje. Ova novinarka je na temu “Nasilje nad novinarkama u BiH” magistrirala 19. februara 2020. na Fakultetu političkih nauka, tamo gdje je prof. dr. Turčilo šefica Odsjeka za komunikologiju/žurnalistiku.
Nije prošlo mnogo od odbrane magistarskog rada, a Nejra Džaferagić je za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN) napisala tekst “Slavljenje ratnih zločina ulicama, trgovima i parkovima.”
Pogledajte ove frapantne tvrdnje.
“Studentski dom ‘Radovan Karadžić’ na Palama, ulice ‘Đenerala Ratka Mladića’ u Kalinoviku, Janka Bobetka u Posušju i Rasima Delića u Bihaću ili džamija Mehmeda Alagića u Sanskom Mostu, samo su neki od primjera kako su osobe optužene ili osuđene za ratne zločine memorijalizirane u javnom prostoru BiH u proteklih nekoliko godina”, piše novinaka.
Iako je tema o imenovanju javnih površina i objekata po ratnim zličincima mnogo puta tretirana, postavlja se pitanje otkuda opet jedan rad o tome. Prvi put Sarajevo otvoreno uvodi ime generala Armije Republike Bosne i Hercegovine bok uz bok sa planetarno poznatim krvolocima. To je smisao Nejrinog teksta, početi stvarati novu hibridnu stvarnost, ući na novi nivo krivotvorenja istine o agresorima i braniteljima.
Kako je ova mlada novinarka došla do stadija kada generala Rasima Delića, osuđenog za nesprečavanje ratnih zločina i neosuđenog (dakle, nevinog) Mehmeda Alagića tretira isto kao presuđene počinioce genocida? Dok se prof. Turčilo bavila ispraznim floskulama, gostujući po medijimima davala očekivane i beskorisne odgovore na banalna pitanja, a Nejra za magistarski rad dobila diskriminatorsku temu, gdje se tretiraju samo napadi na žene novinare, dotle su ozbiljni vajari mladih mozgova odvodili ih na seminare i imputirali im neka njima bitna “znanja” i vrijednosti.
Nejra Džaferagić je na Jahorini prisustvovala seminaru o prepoznavanju i borbi protiv diskriminacije. Smisao ovih edukacija je govoriti o diskriminaciji, ali posve selektivno, onako kako to odgovara agendama nevidljivih centara moći. Tu, uglavnom, nema riječi o povratnicima, islamofobiji, o bošnjakofobiji i slično. Dok su profesori Nejru učili tehničkim znanjima, dotle su suštinska na nju prenosile osobe poput Zorana Ivančića, Dokazanog specijaliste za pobunu i usmjeravanje narodnih masa. Ivančić je sam priznao da su JMBG protesti, u kojima je aktivno učestvovao, bili podržani stranim novcem, sa projektovanim ciljevima i uz manipulisanje narodnom voljom. Ivančić je ona ista osoba koja se u ratu verzmala po Igmanu, a nije učestvovala u njegovoj odbrani.
Upravo zato imamo kreatore javnog mnijenja poput Nejre Džaferagić. Profesori je nisu naučili da je nemoguće generala Delića tretirati kao zločinca Mladića. Delićeva krivica i po dometu njegove odgovornosti i po počinjenim zločinima, naprosto je neuporediva sa koljačkim pohodima i desetinama hiljada mrtvih, silovanih protjeranih za koje je odgovoran Mladić. Samo sarajevska akademska zajednica još uvijek proizvodi kadrove koji smiju da ne znaju ili ne uvažavaju da je general Alagić oslobodio planinu Vlašić po višemetarskom snijegu i tako postigao milenijski podvig koji je obavezna lekcija na svim vojnim akademijama. Još samo Sarajevo i njegova akademska elita može dopustiti da im otimaju djecu koja će, poput Nejre, zanemariti neopisive razlike između agresora i najboljih sinova Bosne i Hercegovine i sve ih imenovati kao zločince. Da li igdje na svijetu postoji sistem obrazovanja, koji ovakav historijski kredit časne odbrane i poštivanja komšija smatra nenaučnom i sugestivnom komponentom koja treba ostati van obaveznih nastavnih planova i programa? Tu prazninu u odgoju i obrazovanju, tu neoprostivu grešku dobro plaćenih “intelektualaca” , kojima nisu važne ove lekcije što smo ih naučili devedesetih pa i danas, njih će odlično popuniti seminarska “znanja” koja nemaju veze sa dobrobiti BiH, ali ni sa istinom koja mora biti fundament svake nauke, pa tako i novinarstva. Sve to će rezultirati tim da je Nejra programirana i natjerana da zanemari činjenicu da je Alagaić samo optužen, ali ne i presuđen, da je on spajao 7. i 5. korpus Armije RBiH, da je Delić čovjek koji je predvodio bosansku vojsku u vremenu kada je bilo koja njegova greška ili odsustvo hrabrosti moglo značiti da nema ni Nejre, ni Fakulteta, ni magistarskog, ni prof. dr. Turčilo, ni BiH.
To je prava slika akademske zajednice u Sarajevu. Obrazovne politike prepuštene same sebi, a koje onda vode kvazi intelektualci dokazanog otklona od vlasittog identiteta i zanemarivaoci vlastite krvave prošlosti. Takvi, zatim, coolerski luzerski defetizam i patološko antidomoljublje injektiraju u akademske programe i djelovanja. Izgubljenost kreatora strateških dokumenata u obrazovanju i katastrofalan odnos prema pravljenju, biranju i angažmanu akademskog kadra u vremenu i na prostoru koje traži preozbiljne odgovore na neprestane izazove za cjelovitu BiH, proizvode studente poput Nejre. Akadenski radnici nesvjesni značaja izgradnje znalaca koji će novinarstvo koristiti za društveno korisne svrhe, posebno u datom kontekstu kada oni trebaju biti lučonoše istine, činjenica je koja pokazuje kako smo godinama propuštali krucijalne stvari u obrazovanju. Kako to da su nam seminari struktuirali i hipnotički usmjerili mlade ljude više nego što ih je ispravno obrazovao sistem institucija kao što je univerzitet? Probosanska politika treba ovaj kolosalni propust uvidjeti i ujutro ga početi ispravljati. Zar potrošene dvije decenije na obrazovanju kadrova koji postaju šteta BiH, posebno onih koji kreiraju javno mnijenje, nije historijski promašaj probosanske politike? Na to nas grubo podsjete tekstovi poput Nejrinog.
Ali tada je kasno, tada već imamo armiju onih u koje nisu ugrađene vrhunske vrijednosti ove zemlje i civilizacije, kao što su sloboda, istina, čast, vjera, dostojanstvo, domoljublje, samopoštovanje, odlučnost… Oprostite generale Deliću, oprostite generale Alagiću.
Izvor: sejl.org/Index.ba