UNPROFOR u BiH: Sa dva aviona snimali pokolj u Srebrenici

Svijet bi propao bez istine. Je li sve ono što nam se dešavalo dio međunarodnog plana? Svjedočenje francuskog oficira Guillaumea Ancela možda nudi potvrdan odgovor na to pitanje

Televizija N1 je povodom 24. obljetnice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici reemitirala intervju s Guillaumeom Ancelom, francuskim oficirom u snagama UNPROFOR-a u BiH. Ovaj francuski oficir je izgradio značajnu i veliku vojnu karijeru, s velikim iskustvom o ratovima, boraveći u mirovnim i vojnim misijama u Kambodži i Ruandi prije nego je došao u Sarajevo 1995. godine. Dakle, u Sarajevo nije došao kao amater i promatrač, nego s velikim vojnim znanjem i iskustvom. Ratna iskustva koja je sticao po svijetu, svoje impresije o ratu i svoje stavove, pretočio je u literaturu i objavio nekoliko knjiga, među njima i Ratne memoare, sjećanja na njegov boravak u Sarajevu. Bio je svjedok blokade Sarajeva, mrcvarenja i ubijanja grada i njegovih stanovnika. Svjedok je i genocida u Srebrenici. O tome je govorio u intervjuu, u februaru 2018. godine.

Njegovo svjedočenje je emotivno i potresno, ali je kao svjedočenje istine zastrašujuće i deprimirajuće. Gledao je patnju ljudi u blokiranom gradu i patio s njima, gledao kako ih ubijaju srpski vojnici granatama i snajperskim mecima a nije im mogao pomoći. Gledao je pokolj u Srebrenici (sve se snimalo iz dva aviona, kaže on), a bio je nemoćan. Razumljiva je ljudska nemoć kada je uistinu nemoć. Međutim, ovo nije bila nemoć po sebi, ovo je bila propisana i zapovijeđena nemoć.

Pisanje oslobađa

Utoliko je patnja veća, utoliko je patnja trajna trauma. Zato je Guillaume Ancel pisao svoja ratna sjećanja. Pisanje je oslobađanje od patnje, prevladavanje nemoći, jedina mogućnost da se živi. On je svjedočio da je bila zapovijed: „ne dirajte Srbe“. Nije on bio običan vojnik koji često ne razumije naređenja, on je bio oficir, bio je u lancu komandovanja i izdavao je zapovijedi čiji smisao je znao. A taj lanac je bio poznat, od generalnog sekretara UN-a Boutrosa Boutrosa-Ghalija, preko Akashija, do glavnog zapovjednika NATO-a i zapovjednika snaga UN-a u BiH. Netko nepoznat je naredio cijelom lancu komandovanja nečinjenje, netko je svoje vojnike osudio na nemoć, a odredio im misiju. Ta osuda je istovremeno bila i osuda žrtava agresije i zaštita agresora. Mrcvarenje stanovnika gradova i ubijanje nedužnih ljudi nije bila usputna šteta ratnih sukoba, nego je bilo zapovijeđeno. Oni koji su izvršavali zločine znali su to i znali su da ih nitko neće „dirati“. Imali su potpuno odriješene ruke činiti što hoće, provoditi svoje monstruozne planove. Zato su onako bili osioni, nemilosrdni i samouvjereni. To svjedoči Guillaume Ancel. I to je ono što mu najteže pada. Nepoznat netko mu je oduzeo jedinu moć koju je tada imao, a to je spašavanje nedužnih ljudi. Nepoznat netko mu je oduzeo ljudskost. Nije teško zamisliti vojnika kome je dato oružje, koji je u misiji mira i spašavanja nedužnih, a ne smije ih braniti. To zaista ostavlja trajnu traumu. Nije začudo što su holandski vojni veterani, koji su čuvali Srebrenicu kao zaštićenu zonu UN-a, tužili holandsku vladu za duševnu bol. Bili su, kako sami kažu, u „nemogućoj misiji“. Pred nosom su im pobijeni civili, svih uzrasta, koje su trebali zaštititi ali nisu smjeli djelovati. Nisu bili kukavice, nisu bili nespremni, imali su oružje ali nisu ga smjeli upotrijebiti. A sve što se zbivalo bilo je vidljivo, sve je snimano, i svi su to znali, u cijelom komandnom lancu. Nije dakle ni Srebrenica, niti bilo koji drugi grad gdje su izvršeni zločini, hir ili ludost srpskih vojnika i njihovih zapovjednika, sve je bilo poznato, sve je bilo ostvarenje plana.

Svjedočenje Guillaumea Ancela ne ostavlja nikakvu olakšavajuću okolnost, nikakvu nadu. Domaći zločinci su bili dio šireg plana za koji su znali svi u komandnom lancu snaga UN-a u BiH. Svijet je žrtvovao i BiH kao državu i sve one koji su je branili, sve koji su se s njom poistovjetili. Svima je bio namijenjen nestanak. Ima li išta strašnije od tog saznanja? Čini se da bi to bilo lakše podnijeti tada, kada se bilo u samoj situaciji, nego sada, nakon toliko godina.

Iz perspektive ovoga saznanja cijeli rat u BiH dobija drugačiju dimenziju, drugačije osvjetljenje. Uvijek sam sumnjao u eshatološko tumačenje povijesti koje sve događaje tumači s kraja. To je bila samo jedna prosvijetljena kršćanska teorija koja čovjeku ne ostavlja nikakvu slobodu djelovanja. Vjerovao sam da neposredni život ima ključni značaj za kraj života, da ono što čovjek čini u životu daje smisao i kraju života, da je smrt samo logičan nastavak toga.

Što sada?

Rat, očito, nije bio ono što smo mislili – jednostavna agresija susjeda na našu državu i obrana države. Zar je moguće da je postojao međunarodni plan za to, zar je moguće da je dogovor Tuđmana i Miloševića o podjeli naše države bio dio međunarodnog plana? Zar je moguće da je formiranje velike Srbije, o kojoj su nam govorili još u martu 1991. godine čelnici SDS-a, bio međunarodni plan? Nije, dakle, slučajno i nepromišljeno prof. Milorad Ekmečić tada rekao da je nekoliko stotina hiljada mrtvih za tu državu sitnica. „Pa nijedna država nije napravljena bez mača, neće ni ova.“ Tada sam mislio da je profesor poludio. Ali iza toga je netko stajao, nije on govorio u svoje ime. Mislio sam i za Matu Bobana da je luđak kada mi je rekao da će se Muslimani morati opredijeliti i biti ili Srbi ili Hrvati. Kada sam reagirao s pitanjem što ako ne htjednu, on je odgovorio: te ćemo sve pobiti. Lako je kada s ludošću možete pravdati zamisli, ali što nakon saznanja da to nisu bile ludosti, nego projekat?!

Sada je jasno i stalno Tuđmanovo uvjeravanje, na svim susretima koje sam s njim imao, da BiH više ne postoji, da je ona dio konačnog rješenja srpsko-hrvatskog pitanja, i da se ja borim za nepostojeću stvar. Uvijek me čudila njegova samouvjerenost iako je ponekad otkrivao strah i nesigurnost. Pa on je znao za lanac komandovanja koji provodi nečiji plan o uništenju naše zemlje, a on je samo dio toga.

Sada je čak jasno i to zašto Tuđman i Milošević nisu niti jedanput pogriješili u svojoj koordinaciji ratovanja u BiH, dok su istovremeno bili u sukobu u Hrvatskoj. Nisu oni bili sposobni za to, nisu oni nikakvi stratezi rata i organizacije ratnih djelovanja, oni su imali zajedničkog koordinatora. Oni su bili obični avanturisti koji su igrali u timu koji je smislio nestanak naše države. Problem su im bili Muslimani koji su se oduprijeli tome, koji nisu prihvatili biti ni Srbi ni Hrvati. Za njih je bio napravljen plan uništenja i Boban mi je rekao istinu. A ja sam mislio da je obična budala. I za Tuđmana i Miloševića sam mislio da su luđaci, jer sve što su radili bilo je neracionalno i protiv njihovog naroda, protiv njihovih država. Oni su, međutim, bili dio tima.

Što nas je spasilo? I da li smo uopće spašeni?

To nećemo znati dok tvorci zločinačkog plana ne kažu istinu. Guillaume Ancelje rekao svoju i spasio dušu. On je spoznao da je istinoljubivost jedina prava odgovornost za svijet. Svijet bi propao bez istine. Istina oslobađa od grijeha, ona je jedina mogućnost da se živi  sa zločinom i pored zločinca. Odgovornost pred istinom je iznad odgovornosti za zločine, jer skrivanje istine je metafizička krivnja, ne pravna.

Može li taj nepoznati subjekt zločinačkog plana reći istinu i preuzeti odgovornost za svijet? Ili će se kriti iza srebreničkih komemoracija?

______

2018.