Srebrenički inferno je pjesma koju je napisao Džemaludin Latić u spomen na žrtve Genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, pjesma od koje se razumnom ljudskom biću ma koje nacije i religije bio duša ispuni bolom, oči suzama, a knedla u grlu nikako da se proguta:
Majko, majko, još te sanjam
Sestro, brate, još vas sanjam svake noći
Nema vas, nema vas, nema vas
Tražim vas, tražim vas, tražim vas
Gdje god krenem vidim vas
Majko, oče, što vas nema
Bosno moja, ti si moja mati
Bosno moja, majkom ću te zvati
Bosno majko, Srebrenice sestro
Neću biti sam
Bio je to dan kada je čovjek pokazao svoju tamnu stranu, dan u kojem je zlo pobijedilo dobro, dan u kojem su mogli, a nisu bili spriječeni zločinci da sprovedu u djelo svoje monstruozne ideje i zaokruže sve vrste zla na teritoriji Bosne i Hercegovine – i dan je to kada se muški jauk čuo do nebeskih sfera, a svijet je gledao i šutio!
Ulaskom u Srebrenicu 11. jula 1995. godine, Ratko Mladić je gledao u kameru i jasno dao do znanja šta se to sprema, nagovijestio je Genocid nad Bošnjacima riječima – napokon, došao je trenutak da se posle Bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru!
Bila je to velikosrpska ideja, zločinački pohod, mržnja koja je tinjala stoljećima u prsima onog Srbina — koji nikada nije oprostio smrtni grijeh svojoj slavenskoj braći — Bošnjacima, prelazak na islam. Kriviti samo Mladića koji je bio general bilo bi naivno, jer svaki pripadnik VRS koji je prekršio pravila ratovanja i postupao nečasno gori je od Mladića, jer trebalo je pogledati u oči svakom muškarcu i dječaku, ženi i djevojčici, tek rođenim bebama, mučiti ih, silovati i ubijati.
Ratovi su vođeni otkad je čovječanstva, imperije su se sukobljavale, ubijala je i jedna i druga strana, malo je prostora na zemaljskog kugli na kojoj se nije vodio rat. Mnogi kažu kako u ratu i ljubavi nema pravila, ali ne, nisu upravu, jer i u ratu i ljubavi ima pravila, a pravilo je samo jedno – budi čovjek i kada gubiš i kada pobjeđuješ!
U RS-u i Srbiji uče svoju historiju, laž predstavljaju kao istinu, a istinu predstavljaju kao najveću teoriju zavjere protiv njih, Genocid u Srebrenici predstavljaju kao običan zločin i usuđuju se javno negirati ono oko čega se gotovo cijeli svijet složio, međutim, nesporne pravne činjenice, Sud u Hagu i bezbroj dokaza i osuđenika svjedoče o samo jednoj istini, svjedoče da je u Srebrenici bio G E N O C I D.
Svake godine, 11. jula u Srebrenici, Bosni i Hercegovini i svijetu odjekuje vapaj, plač, krik muškarca, žene, dječaka i djevojčice, 11. jula će zločinac, ako savijesti ima poželjeti da se nije rodio, 11. jula će oni koji su šutjeli poželjeti da su progovorili, 11. jula će Bošnjaci poželjeti da im se nikada ništa slično ne dogodi, a to možemo samo unutarbošnjačkom slogom i jedinstvom!
Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza
(2018.)
Džemaludin Latić (Intervju 2017. – informativa.ba )
KAKO JE NASTALA POEMA, A KAKO ORATORIJ ‘SREBRENIČKI INFERNO’ Latić: Ljudi su se pitali kako mi nejmamo poemu poput Goranove ‘Jame’
Nakon što je moj brat Nedžad objavio moju poemu, ja sam tu svoju knjigu dao Gradi Gojeru, koji ju je pročitao za jednu noć, a ujutro me probudio rekavši: “Maestro, idemo na scenu, ovo ne smije ostati samo na papiru!“ Gojer je odnio moju poemu Đeli, koji je bio potresen i koji je odlučio da se, kako je rekao, „oduži svojoj Bosni i njezinim žrtvama.“
TBT: Kako je nastala poema, a kako oratorij „Srebrenički Inferno?“
LATIĆ: Bismillahi'r-Rahmani'r-Rahim: Kao što znate, poemu sam napisao ja, a muziku za oratorij maestro Đelo Jusić. Tekst i muzika u oratoriju –slično kao u operi, koja, osim glasonoše, ima i glumce, pa, dakle, i glumu, likove, kompleksnu radnju, dijaloge… na sceni – srastu jedno uz drugo. Dugo godina nas nekoliko bh. bošnjačkih pjesnika je šutjelo, zanijemjelo pred genocidom ne samo u Srebrenici, nego u cijeloj Bosni…, a ljudi su se pitali kako je moguće da su partizani imali „Jamu“ Ivana Gorana Kovačića, i druge potresne poeme, a mi nejmamo nikoga da umjetnički obilježi ovaj genocidni pohod na našu državu i naš narod. Bilo me je stid, osjećao sam da izdajem svoje pjesničko pozvanje, da sam dužan svim našim žrtvama, uostalom, kao i svi bh. umjetnici. Na ulici me je susreo jedan naš aktivist, iz tadašnje SDA, i u lice mi rekao da od mene i Sidrana očekuje da progovorimo…, a Bog je dao da sam tih mjeseci iznova čitao Dantea, i poslije susreta sa ovim našim čovjekom, navečer sam progovorio…, i nisam se zaustavio dok nisam završio svoju poemu…, ako sam je završio, ako ju je moguće završiti…, i to sve u tercinama u kojima je, kao što znate, napisan najveći spjev u evropskim jezicima… Nakon što je moj brat Nedžad objavio moju poemu, ja sam tu svoju knjigu dao Gradi Gojeru, koji ju je pročitao za jednu noć, a ujutro me probudio rekavši: “Maestro, idemo na scenu, ovo ne smije ostati samo na papiru!“ Gojer je odnio moju poemu Đeli, koji je bio potresen i koji je odlučio da se, kako je rekao, „oduži svojoj Bosni i njezinim žrtvama.“
TBT: Kako Vi kao pjesnik gledate na ovo Đelino muzičko djelo?
LATIĆ: Ja nisam muzički stručnjak, ali od prvog dana kada sam prvi put čuo prve taktove ove Đeline kompozicije, do danas, za mene je to najpotresnija muzika koju sam ikada čuo. Poredim Đelin oratorij sa muzikom Varšavskoga geta; svi Jevreji svijeta, čim čuju prve taktove toga „oratorija“, nađu se u Varšavskom getu – kao što se mi svaki put kada čujem prve taktove i riječi Srebreničkog Inferna, nađemo ne samo u Potočarima, nego u paklu (lat. inferno) kroz koji su prošla naša ubijena braća i sestre i oni koji su ga preživjeli. Veoma, veoma žalim što niko iz ove države, osim gdina Alije Behmena, dok je bio gradonačelnik našega Grada, ni jednim gestom nije iskazao zahvalnost maestru Jusiću na njegovom historijskom djelu. Prije šest godina zajedno smo bili u Potočarima 11.jula, vjerujte mi da niko nije prišao ni da poselami Đelu. Dapače, ima bošnjačkih munafika koji se bore protiv našeg djela, dakle i protiv nedužnog Đele, kada pokreću hajke na mene, jer ti hajvani ne znaju da je oratorij prvenstveno muzičko, pa tek onda pjesničko djelo…
TBT: Ko su ti krugovi i kako se to oni bore protiv vašeg djela koga slavi čitava Bosna i Hercegovina i svi Bošnjaci svijeta?
LATIĆ: Na žalost, to su krugovi iz vrha Islamske zajednice, onaj krug sa moga Fakulteta islamskih nauka koga sam nazvao „socijalističkim strojem“, i neki pojedinci iz Srebrenice, koji se javno gnušaju „Džemine kuknjave“ i koji svake godine pokušavaju da skinu „Inferno“ sa programa u Potočarima… A pretprošle godine, kada je predsjednik Republike Slovenije, gosp. Pahor, čak u ime tijela EU, pozvao nas, sa Omladinskim horom iz Zenice, u Ljubljanu i zamolio da maestro Đelo Jusić dirigira izvedbom „Inferna“ u glavnom gradu ove prijateljske zemlje, pred slovenskim državnim Simfonijskim orkestrom, tamošnji muftija Nedžad Grabus, inače potrčko Enesa Karića i Hilme Neimarlije, samozvanih vlasnika današnje Islamske zajednice, zabranio je izvođenje „Inferna“ u Ljubljani zbog mojih navodnih „ispada“ protiv Islamske zajednice, pa je predsjednik Pahor morao da to izvođenje premjesti u Narodno gledališče u Mariboru. Bio sam šokiran i, ni kriv ni dužan, stidio se i Đele, i predsjednika Pahora, i maestra Miljenka Karovića i Omladinskog hora Zenica, žalio se reisu Kavazoviću na ponašanje ovog njegovog barbarina u Sloveniji, ali – ništa nije moglo pomoći. Malo kasnije, iz Srebrenice su stigle laži kako smo ja i Đelo „skupi“, kako tražimo novac i sl. Ni Đelo, ni ja, čak, koliko znam, ni gdin Miljenko, nikada nismo ni zatražili, niti uzeli, niti bismo željeli uzeti, dinara za ovo naše djelo, niti smo mi to djelo stavili u program prilikom obilježavanja Dana genocida…, ali, eto, trpimo uvrjede zbog njega.
TBT: U nedavnom intervjuu maestro Jusić kaže da bi to djelo trebalo snimiti na CD…
LATIĆ: Nas dvojica se godinama borimo za to da Majke Srebrenice i Žepe, Predsjedništvo i sva državna tijela i nevladine organizacije dobiju profesionalni snimak ovog oratorija, ali do danas – bezuspješno. Ja sam čak zamislio – i izvršio dobre pripreme za to sa našim ambasadorima i drugim osobljem u UN-, našim odjelom UNESCO-a u Italiji, s našim ljudima uBelgiji…, sa nekim parlamentarcima u Evropskom parlamentu, čak je i gđa Eshton, dok joj je trajao mandat, oduševljeno bila za to, obećala svu svoju pomoć… – da Đelo dirigira na koncertu koji bi se izveo u Briselu ili Strasburu, pred najvećim evropskim i našim političkim, vjerskim i drugim autoritetima i da taj koncert uživo prenose sve nacionalne televizije svih onih zemalja koje su prihvatile 11. jul kao dan sjećanja na genocid nad našim narodom…, i stvari bio doveo do kraja, išao kod predsjednika Izetbegovića, molio ga samo da, kao predstavnik naroda nad kojim je izvršen genocid, bude pokrovitelj ovoga koncerta, ali, nažalost, on mi je samo hladno odgovorio da „on nije za toga, neka to drugi urade ako hoće“ i u sličnom tonu… Zanijemio sam, ne znam kako sam izišao iz zgrade Predsjedništva… Nikad mu to neću halaliti, ni njemu, ni toj bošnjačkoj nacionalnoj sramoti zvanoj „muftija Nedžad Grabus“, ni „socijalističkom stroju“ sa Fakulteta islamskih nauka, ni onim smradovima iz Srebrenice! A svima su im puna usta genocida i Srebrenice!