Krvava bajka i Krvavi pakao

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.

Plakali su i moji školski drugovi i drugarice svi, bez izuzetka. Plakali su naši roditelji i naši nastavnici. Sjećam se da je nastavnica zbog jecaja jedva razgovjetno čitala:

( … )

Misli su im bile pune
i po sveskama u školskoj torbi
besmislenih ležalo je bezbroj
petica i dvojki.
Pregršt istih snova
i istih tajni
rodoljubivih i ljubavnih
stiskali su u dnu džepova.
I činilo se svakom
da će dugo
da će vrlo dugo
trčati ispod svoda plava
dok sve zadatke na svetu
ne posvršava.

Nikom od nas ni na umu nije bilo da su to srpski đaci. U to doba se nismo dijelili na srpske, muslimanske, hrvatske, svi smo bili samo – ĐACI.

Nastavila sam je čitati i kao srednjoškolka, studentica, poslije kao majka. Mojoj djeci sam je čitala od trenutka kad sam vjerovala da je mogu razumjeti. I jako dobro se sjećam koliko su plakali dok sam im recitovala:

Dečaka redovi celi
uzeli se za ruke
i sa školskog zadnjeg časa
na streljanje pošli mirno
kao da smrt nije ništa.

Drugova redovi celi
istog časa se uzneli
do večnog boravišta.

Pitala sam se nisam li odveć surova što im svjesno, s jasnom namjerom, rastužujem mlade, nevine duše. Nisam bila sigurna jedino u to – nije li prerano da ih učim o surovosti i pogubnosti mržnje, da ih počnem učiti dobru, dobroti i ljubavi i ukazati im na nesagledivu, nemjerljivu cijenu svakog ljudskog života? I da je svaki, ali svaki život jednako vrijedan, da nema cijenu. Da je svaki čovjek ponaosob, čitav jedan svijet, čitav kosmos. I zaključila da nikad nije rano početi djecu učiti da vole. I da je najbolji način za to predočiti im ružno, najružnije lice mržnje i zla.
Sin je tada imao deset godina i pitao me kako se nešto tako strašno bajkom može zvati. Pitala sam se i ja.
Pa sam shvatila. Zato što je bilo posve nevjerovatno, nezamislivo da se u dvadesetom vijeku, u Evropi koja se ponosila svojom kulturom, dogodio takav neviđeni zločin u kome su ljudi svjesno i hladnokrvno ubijali nevinu dječicu, đake iz školskih klupa. Bilo je toliko surovo da je prevazilazilo ona zla za koja sam mislila da su moguća samo u bajkama. A bajke o vješticama i maćehama i krvoločnim vukovima, u odnosu na Kragujevac, sve te strašne bajke su prema stvarnim tanane i meke.

I mislim da je naslov “Krvava bajka” velika pjesnikinja odbrala savršeno dobro kako bi pokazala da je i nevjerovatno i nestvarno ipak moguće u stvarnom životu, ne samo u strašnim bajkama. I vejrovala sam, čak i više – bila sam sigurna da se nešto toliko strašno, toliko surovo nikad neće ponoviti, ne bar na ovim prostorima.
Kakva djetinja naivnost!

A ponovilo se.

Kragujevac se desio 21. oktobra 1941. kad nisu ubijeni samo đaci nego i njihovi profesori i seljaci i još mnogo nevinih ljudi svih generacija. To strijeljane u Kragujevcu je jedan od najvećih zločina njemačkog Vermahra u II svjetskom ratu.

A 11. jula 95. , , dakle, samo nakon pedeset i nešto godina desila se još strašnija, još krvavija, još nepojmljivija Krvava drama. Pakao. Nešto poput Danteovog Pakla. Slike su jednako strašne, a razika između Danteovog i ovdašnjeg pakla je što je onaj prvi pisao pjesnik iz XIV vijeka prema vlastitoj osebujnoj pjesničkoj mašti, a ovaj naš Pakao je stvaran, a srašniji i mračniji od bilo koje pjesničke fantazije i mašte.

I – opet „u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu“. Samo, ovaj put nisu došli vojnici Vermahta. Došli su oni koji su mogli biti unuci onih strijeljnih đaka koje smo oplakivali. Posve suludo, posve apsurdno.

I nisu samo stijejaljali, ubili su na najmonstruoznije načine proko 8 300 muškaraca svih dobi, od novorođenih beba do ljudi u dubokoj starosti. Ubili su preko 8 300 sinova, očeva, braće, djedova… To je brojka koja ledi krv, nezamiliva i nepojmljiva i neprihvatljiva.A svi su oni, baš kao i kragujevački đaci, kao bilo koje žrtve, imali svoje snove i nade, vjeru u budućnost, ljudsku sreću i dobrotu, običnu malu ljudsku sreću i običnu dobrotu. I oni su vjerovali da će „još dugo, dugo trčati ispod svoda plava“, ostvariti neostvarene želje, planove, živjeti svoj vijek sa onima koje vole i koji su njih voljeli, na svoj očevini, svojoj djedovini, u svojoj kući, nesvjesni da im je kraj tako blizu, da će svi umrijeti, ne u jednom, nego u nekoliko dana i da će postati “junaci” Krvavog pakla.

Kleknula bih na svaki, ali svaki grob nevino ubijenog bez obzira iz kojeg naroda bio, i iz kojeg naroda bio njegov dželat. Bol je isti kod svih ljudi na planeti.

A znam, svi znamo da još ima onih koji veličaju inspiratore tog pakla, krvave dželate smatraju nacionalnim herojima. To, nažalost, znamo svi, svjedoci smo. Prošle godine, u povodu obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, za Federalnu televiziju sam javno kazala između ostalog i ovo: Četiri su muškarca najvažnija u mome životu, moja ljubav za njih je neizmjerna – otac, muž, brat i sin. Ali, da je ijedan od njih učestvovao u ubijanju preko 8 300 mački, vrabaca, mrava, stidjela bih se same sebe. Da sam mogla voljeti takvu osobu.

Nešto drugo ne znam.
Sad, kad će se navršiti dvadeset dvije godine od tog bezumlja koje niti mogu shvatiti ni prihvatiti, pitam se ima li u Srbiji djevojčica, djevojaka, majki, koje oplakuju srebreničke žrtve kao što je moja generacija oplakivala, a neki još oplakuju kragujevačke? Vjerujem da bih ih bilo puno kad bi znali istinu. Ali ne znaju. U RS-u i Srbiji ne priznaju da se u Srebrenici dogodio genocid. U entitetu BiH, RS, u udžbenicima se zabranjuju spomenuti Srebrenica i opsada Sarajeva. Istinskog pomirenja i novog početka vjerovatno neće biti dok svako ne prizna zločine koje su počinili pripadnici njihovog naroda. Zašto TV RS i TV Republike srpske ne bi javno prikazala prenos obilježavanja prestrašnih zbivanja u Srebrenici? Da ljudi vide i sami sude. I ne samo Srebrenice nego svih stratišta? Zašto FTV ne bi prikazala zločine nad Hrvatima i Srbima? Zašto HRT to isto ne bi uradila kad su u pitanju zločini prema Srbima i Muslimanima? Suočimo se bar nakon tolikih godina. Stavimo tačku. Možda ćemo progledati. Možda započeti iznova.Jer zločine nisu činili narodi.Činili su ih zločinci.

Moj narod su SVI dobri ljudi, a nacionalno pripadam Bošnjacima (iako radije za sebe kažem – bosanska muslimanka). I evo, javno se obraćam svim nevinim žrtvama – srpskim, hvatskim, jevrejskim, romskim, bilo čijim – Klanjam se pred vašim sjenima i u SVOJE ime molim za oprost što su vas ubili izrodi iz naroda kome nacinalno pripadam,maakr ja zločince ne priznajem mojim taman da nas je ista majka rodila..

Klanjaju li se oni drugi pred sjenima žrtava iz Srebrenice?

Budimo ljudi. Vjerujmo u dobro i dobrotu.
Da za koju deceniju i naša djeca ne kopaju rovove! Da se ne ponove ni Kragujevac ni Srebrenica.

Da mrtvi nađu smiraj!

Nura Bazdulj – Hubijar
Fotografija: Tarik Samarah