Ništa nije počelo s bijelim zastavama i trakama! Naučimo već jednom osnovne činjenice o Prijedoru, doduše, da se kojim slučajem i prijedorski ljudskopravaši malo manje lično promovišu, a malo više bave faktima možda bi neke stvari bile daleko jasnije.
1) 7. januara 1992, dva dana prije proglašenja Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine, srpski odbornici u SO Prijedor i predsjednici mjesnih općinskih odbora SDS-a proglasili su „Skupštinu srpskog naroda Opštine Prijedor”. Odlučeno je da će u Skupštini biti 69 odbornika, 28 Srba iz Skupštine opštine Prijedor i 41 predsjednik mjesnih odbora SDS-a. Za predsjednika te Skupštine izabran je Milomir Stakić.
2) 29.aprila, pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, razlozlozima i namjerama koje su više nego sumnjive, kao i njen sam sadržaj, u Prijedor stiže depeša koju je poslao tadašnji ministar unutrašnjih poslova BiH, a danas ”kontroverzni biznismen” Alija Delimustafić, a koja je stigla ni manje ni više do u ruke ljudi u prijedorskoj kancelariji Ministarstva unutrašnjih poslova BiH, tadašnjeg SUP-a. U članku o preuzimanju vlasti, od 28. aprila 1995. godine, Kozarski vjesnik piše da se SDS prvobitno odlučio za 1. maj 1992., međutim, SDS-ovci su smatrali da je dolazak depeše kojom se naređuje blokada JNA (kasarni, konvoja i transporta) u poslijepodnevnim satima 29. aprila 1992. dovoljan razlog da akciju započnu dan ranije.
3) 30.aprila, općina Prijedor je zauzeta „bez ijednog ispaljenog metka“, a Prijedor je proglašen „srpskom opštinom“.
4) Iste večeri je neko ubio Radenka Đapu, mladog milicionera. Istraga sprovedena, ubica nikada nije pronađen. Krivci – svi nesrbi općine Prijedor i dan danas.
5) U znak odmazde priča se da je upravo stric ubijenog zaustavio civile na putu Bosanska Dubica—Prijedor i ubio Jusufa Kučkovića i još troje ljudi od kojih su dvoje izvedenih iz autobusa, mještani Dubice – prve žrtve u Prijedoru.
6) U takvoj atmosferi krenuli smo u školu. Javili nam s radija.
7) 15. maja, završili smo skraćenu školsku godinu, a hiljade njih i školovanje zauvijek. Kraj školske godine je označio i početak potpunog mraka. Istoga dana ogromna većina nesrba je dobila otkaze na radnim mjestima osim onih kojima je naređeno da ostanu usljed nedostatka stručnih Srba.
8) 22. maja, na punktu u Hambarinama desio se incident. U razmjeni vatre ubijena su dva Bošnjaka i dva srpska vojnika. Više njih je ranjeno. Na Hambarine su upućene prve granate u kasnim noćnim satima. Haos počinje.
9) 23. maja, gotovo bez ikakvog otpora uništeno je najveće naselje na Lijevoj obali Sane – Hambarine. Srpska vojska je ubila desetine civila. Izgorio je veći dio Hambarina. Civilino stanovništvo se razbježalo na sve strane.
10) 24. maja, srpske vlasti su obustavile sav promet na putu Prijedor—Banja Luka i usmjerili ga preko Tomašice i Omarske. Radmilo Zeljaja iz kriznog štaba (tad već srpske) općine Prijedor primio je jednu delegaciju iz Kozarca te im rekao. Kozaračka regularna milicija mora da se preda. Mještani moraju da budu lojalni srpskoj vlasti. Svi moraju da predaju oružje ili će Kozarac biti napadnut. General Radmilo Zeljaja primio je delegaciju mještana Kozarca kojoj je ultimativno naredio predaju kozaračke stanice milicije, potpunu lojalnost novoj srpskoj vlasti, te predaju 5000 cijevi, inače će Kozarac biti sravnjen sa zemljom. Na primjedbu da nemaju toliko cijevi, general je odgovorio da to nije njegov problem. Osman Didović pregovarao je sa Zeljajom, koji je diktirao uvjete predaje Kozarca. General Zeljaja danas uživa penziju u Srbiji.
11) 26. maja, najveći dio Kozarca je potpuno uništen. Srpske policijsko-vojne strukture donose “Odluku o formiranju koncentracionih logora Omarska, Keraterm i Trnopolje” koji su već 26. maja pretrpani civilnim stanovništvom Kozarca.
12) 30. maja, 80 naoružanih i 12 nenaoružanih lica pokušava vratiti već izgubljeno. Ovo će ostati zapamćeno kao jedna od najtragičnijih akcija nekog pokreta otpora u novijoj bh. historiji. Svi su pobijeni, pohapšeni, zatim mučeni, a akcija bila povodom da se etnički očisti centralni dio Prijedora s prigradskim naseljima. Već pretrpani logori primaju nove zatočenike, a bageri na Tomašici, u Kevljanima uveliko rade na masovnim grobnicama.
13) Putem prijedorskog radija preostalo nesrpskog stanovništvo se poziva na lojalnost. U nekim prigradskim naseljima priređeno je i naloženo javno čitaje oglasa o pravilima ponašanja. Postavljanja bijelih zastava/čaršafa na kuće i prilikom kretanja bijelih traka oko ruku…
14) 31. maja, Prijedor je pun ubijenih nedužnih civila bošnjačke, hrvatske, albanske i romske nacionalnosti.
15) U periodu do 20. jula sistematski se uništavaju preostala manja i veća naselja uz velike civilne žrtve. U dva odvojena geta svo vrijeme u potpunoj izolaciji živi preko 11.000 Bošnjaka lijeve obale Sane, u nekoj vrsti logora poluotvorenog tipa, ili, kako bi se to modernim riječnikom reklo – enklavama.
16) 20. jula, počinje najsvirepija akcija uništavanja područja šest bošnjačkih i i jedne hrvatske mjesne zajednice Briševo na području lijeve obale Sane. Do 25. jula srpske vojnopolicijske snage pobile su blizu 1.800 ljudi žena i djece samo na ovom području.
17) 5. augusta, bjelosvjetski mediji otkrivaju logore koji počinju biti zatvarani. Ostatak stanovništva se unatrag dva mjeseca perodično progoni i deportuje ka središnjoj Bosni.
18) 21. augusta, počinjen je poslednji veći masakr na Korićanskim stijenama na planini Vlašić gdje je iz konvoja pod pratnjom Crvenog krsta odvojeno i pobijeno preko 200 muškaraca i dječaka. 12 žrtva je Božijim čudom preživjelo ovu strahotu kao i gotovo svuda oko Prijedora. Preostali nesrbi trpe tri godine svakodnevnih tortura, mučenja, odvođenja na radne obaveze, ubijanja. Sve do 10. oktobra 1995.godine kada će većina njih biti protjerana.
Epilog: Nakon srpskog preuzimanja vlasti u općini Prijedor s 29. na 30. april 1992. godine i uspostavljanja Kriznog štaba Općine, u periodu od kraja maja do kraja augusta ubijeno je ili nestalo 3.176 građana Prijedora, oko 31.000 je imalo iskustvo sa zatočeničkim logorima, a kulturni i vjerski objekti Bošnjaka i Hrvata u potpunosti su uništeni. U knjizi „Ni krivi ni dužni“ evidentirana su imena za 2.980 ubijenih Bošnjaka, 159 Hrvata, 25 ubijena Albanaca, kao i 8 Roma, zatim, podaci za po jednog ubijenog Čeha, Pakistanca, Srbina i Ukrajinca. Prema dostupnim podacima u Prijedoru je ubijeno ukupno 102 djece od kojih tijela njih 54 još uvijek nisu pronađena. Također, evidentirano je stradanje 258 žena, od kojih njih 107 još uvijek nije pronađeno. Najmlađa žrtva bila je beba od tri mjeseca – Velid Softić , a najstarija Zlata Kekić, ubijena u 95. godini života.
Piše: Sudbin Musić (Dialogos.ba)