Karadžić je Sarajevo htio preimenovati u ‘Principovo’

Namjera ljudi iz Muzeja Sarajeva da revitaliziraju turističko-spomenički kompleks Sarajevskog atentata, između ostalog, podrazumijevat će i povratak uklonjenih „Principovih stopa“ na mjesto sa kojeg se pretpostavlja da su upućeni hici koji su usmrtili austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i bili okidač za početak ratnih sukoba koji će prerasti u Prvi svjetski rat.

O povratku „Principovih stopa“ na nekadašnje mjesto već se godinama govori i raspravlja, a sve te inicijative dio su jednog šireg i obuhvatnijeg procesa ponovnog sagledavanja motiva i posljedica ubistva koje je počinio. Na Principa i njegov čin, u različitim periodima bosanske historije, različito se gledalo, a njegov čin tumačio se na nekoliko krajnje ideološki suprotstavljenih načina.

Njegovo ime, njegov lik i njegov atentatorski čin bili su predmet svakojakih manipulacija i ideoloških učitavanja, a zloupotreba njegove historijske uloge najekstremnije se ispoljila u godinama opsade Sarajeva kada je Radovan Karadžić ime Gavrila Principa koristio u propagandne svrhe svojih nacionalističkih planova.

Spiegelov tekst iz 1993.

Sarajevski germanist Vahidin Preljević sam čin uklanjanja „Principovih stopa“ razumijeva kao reakciju na agresiju koju je glavni grad Bosne i Hercegovine trpio podsjećajući na tu „zlokobnu“ Karadžićevu zamisao o kojoj je pisala i svjetska štampa.

„Prvo, treba podsjetiti na to da je postojao i jedan drugi spomenik, i to onaj žrtvama atenata koji je podignut 1917. godine i uklonjen odmah nakon Prvog svjetskog rata. Ne znam konkretno zašto su uklonjene ‘Principove stope’. Vjerovatno je to rezultiralo iz konteksta opsade grada, u kojem su barbarske vojne snage koje su opsjedale i ubijale ovaj grad same istaknule Gavrila Principa kao svoju identifikacijsku figuru. Prema jednom izvještaju njemačkog magazina Der Spiegel iz 1993, Karadžić je očito izrazio zamisao da Sarajevo nakon zauzimanja preimenuje u Principovo. Ne znam koliko je to bila ozbiljna ideja, ali rječito govori o jednom signifikantnom pomjeranju i prekodiranju ovog historijskog lika, odnosno njegovoj redukciji sa općejugoslavenskog na simbol srpskog nacionalizma“.

Na Principov čin u različitim fazama historije gledalo se na različite načine i percepcija njegovog lika se mijenjala i modificirala, kaže historičar iz Sarajeva Edin Omerčić.

„Profesor Robert J. Donia je odlično ‘poredao’ faze u metamorfozi javne percepcije Principa i njegovog atentata na nadvojvodu Ferdinanda. Tako je od 1914-1918 Princip bio terorista, potom je bio jugoslavenski nacionalni heroj-junak do 1941, potom je tokom Drugog svjetskog rata, odnosno za vrijeme NDH Princip smatran izrodom i degenerikom, kriminalcem, nakon toga do 1970-ih je bio heroj revolucionarne omladine, a od 70-ih postaje zvijezda, celebrity“.

Slično razmišlja i historičar Husnija Kamberović koji smatra da je ličnost Gavrila Principa bila predmet grube „političke instrumentalizacije“.

„Čini mi se da nijedna ličnost nije bila toliko snažno predmet manipulacije i političke instrumentalizacije kao Gavrilo Princip, i to kako početkom 20. stoljeća tako i sada: Princip je 1914. bio predmet manipulacije određenih srpskih krugova vezanih za Crnu ruku, a i danas Principovi ‘interpretatori’ ga više koriste samo kao platformu na kojoj projiciraju vlastitu viziju Principove uloge u historiji, pri čemu su upravo ti narativi o njemu kao heroju ili teroristi zgodan način da se Principom manipulra. A današnja podijeljenost bosanskohercegovačkog društva je dobar okvir da se takvi narativi dalje održavaju“.

Zloupotreba Principove ličnosti

Ta zloupotreba Principove ličnosti, smatra Kamberović, ključni je razlog zbog kojeg su se Sarajevo i Princip „razdvojili“ tokom opsade grada 1990-ih. Mnogo primjerenije bi bilo na sve te događaje gledati sa razumnom stogodišnjom distancom i koristiti Gavrila Principa u „turističke a ne političke svrhe“.

„Instrumentalizacija ličnosti Gavrila Principa tokom rata 1990-ih razdvojila je Sarajevo i Principa. Ukoliko se pođe od teze da je Princip bio predmet manipulacija, i ukoliko se to uzme kao osnova na kojoj Sarajevo treba gledati na svoju prošlost, tada je, po mom mišljenju, ostavljeno i dovoljno prostora u kojem možemo promatrati Principa kao dio naše tragične prošlosti.

Ne možemo promijeniti činjenicu da su Principovi sarajevski pucnji 1914. izazvali veliku svjetsku tragediju, ali ukoliko prihvatimo činjenicu da je to bilo prije više od jednog stoljeća, onda to danas možemo koristiti, recimo, u turističke, a ne političke svrhe. Samo treba pokušati odvojiti Pincipa od etnonacionalističkih interpretacija. Ali, budući da tu postoje dvije strane snažno opredijeljene da ‘brane’ ili ‘napadaju’ Principa – jasno je da to nije nimalo lagan posao“.

Ideološko presagledavanje prošlosti kao jednu od posljedica imalo je i uspostavljanje drugačije perspektive u sagledavanju ličnosti Gavrila Principa, pojašnjava Vahidin Preljević pojašnjavajući kako je Princip „žrtva“ procesa reinterpretacije motiva kulturnog pamćenja.

„Naravno da je posljednjih desetljeća došlo do ideološkog preformatiranja cijelog našeg prostora, pa time i pogleda na određene historijske fenomene. U konkretnom slučaju, moramo imati u vidu da je Gavrilo Princip bio ključni lik jugoslavenske utemeljiteljske naracije, te da je njegov status u kulturnom pamćenju bivše države bio gotovo neprikosnoven i, dakako, izrazito ideološki utemeljen. Danas takvog ideološkog okvira nema, i kao što to u tim promjenama obično biva, s raspadom neke ideološke matrice, prvo se pristupa reinterpretaciji ključnih motiva i likova kulturnog pamćenja unutar te matrice. To je slučaj i sa Principom“.

Uklanjanjem spomenika kojim je obilježeno mjesto Principovog atentata Sarajevo se nije odreklo vlastite prošlosti decidan je Prljević, jer je historija „puno šira od spomenika i imena ulica“. Današnje Sarajevo, smatra Preljević, samo je „odbacilo herojski status koji je Princip imao i više se ne identificira sa njegovim činom“, o čemu najbolje govori neutralno intonirana tabla koja „samo konstatira šta se kod Latinske ćuprije dogodilo, bez ideoloških učitavanja“.

„I mislim da je to načelno ispravno, a pogotovo je ispravno u ovom slučaju, jer je jako problematično za bilo koji kolektivni identitet ako u njegovo središte stavite političko ubistvo, i to ubistvo osobe koja nije bila nikakav tiranin, nije bila nikakav zločinac, i čak je bila protivnik rata. Da ne govorim o ubistvu Sofije von Hohenberg. Uzimajući ovo prethodno u obzir, valja reći da je to ubistvo naprosto bilo zločin, bez obzira na motive njegovih vinovnika. Dakle, takva vrsta identifikacije odnosno obnavljanje identifikacije sa zločinom, bilo kojim zločinom, bila bi nedopustiva, i ona je inače bila velika greška, ja bih rekao i traumatična tačka jugoslavenske politike pamćenja“, jasan je Preljević.

Princip je postao ličnost popularne kulture

Preljević dalje pojašnjava kako je trenutno markiranje mjesta, zbog njegove historijske i simboličke važnosti, neadekvatno i da treba osmisliti način koji će na sveobuhvatan način objašnjavati okolnosti atentata bez partikularnog isticanja jedne strane.

„S druge strane mislim da se upravo zbog fatalnog značaja tog događaja on mora adekvatno obilježiti u kulturi pamćenja, te da je trenutno minimalističko markiranje tog mjesta također neadekvatno. Treba osmisliti model koji će istaknuti kontekst tog vremena, izbjeći heroiziranje ali i demoniziranje aktera tog događaja, dakle promovirati kritičku distancu i općenito humanistički stav. To sigurno nije jednostrano isticanje atentatora, odnosno vraćanje Dimitrijevićeve skulpture. Možda je taj model kritičke kulture pamćenja istovremena rekonstrukcija oba spomenika: i spomenika žrtvama Franzu Ferdinandu iz 1917. i Principovih stopa, koji bi se onda međusobno komentirali. A možda je bolje i neko treće rješenje“.

Ono o čemu se najmanje govori kada se vode rasprave o Gavrilu Principu i njegovom činu jeste činjenica da je stotinu godina nakon atentata njegov počinitelj postao više ličnost popularne kulture nego historijskog interesovanja. Edin Omerčić „pozdravlja“ inicijativu povratka „Principovih stopa“ željno očekujući da vidi na koji način će spomenik komunicirati sa publikom u novom društveno – historijskom kontekstu.

„Takozvane Principove stope su početkom opsade Sarajeva, tokom žestokih četničkih granatiranja, razaranja i uništavanja bosanskohercegovačkog bića, bile koliko znam (a slabo je znanje) uklonjene. Sama inicijativa vraćanja takvog spomenika, koji je postao dio pop-kulture, a koji je u neku ruku i falsifikat, govori o tome da Princip nije nestao niti iz urbane kulture, niti se može govoriti o tome da je dio urbane ‘neželjene historije’, a svakako će biti zanimljivo pratiti taj, prije svega tihi povratak Principovih stopa i način na koji će sam spomenik komunicirati s publikom. U nadi da će ‘stope’ biti okrenute u prvobitnom smjeru svakako pozdravljam povratak na lokaciju na kojoj je prvotno i bio postavljen“.

Piše: Jasmin Agić