Ante Marković (Konjic, 25. 11. 1924 – Zagreb, 28. 11. 2011), predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske i posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije.
RODIO SE U KONJICU, BIO JE POSLJEDNJI PREMIJER SFRJ, BRANIO JE BiH OD MILOŠEVIĆA U HAAGU: I Dodik se zaklinjao u njega, a danas…
Portal „Slobodna Bosna“ nastavlja svoj serijal iz povijesti…
Ante Marković rodio se u Konjicu , 25. studenoga 1924. godine.
Bio je predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske i posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije.
Marković je 1941. pristupio je Narodnooslobodilačkom pokretu, a 1954. diplomirao elektrotehniku na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Nakon fakulteta zaposlio se u poduzeću „Rade Končar“, gdje je postao generalni direktor i na toj funkciji ostao pune 23 godine, sve do 1984. U njegovo vrijeme „Rade Končar“ je narastao s 2.000 na 25.000 zaposlenih, među kojima je bilo 4.500 inženjera.
U politiku je ušao 1982. godine, u doba dužničke krize, na položaj predsjednika Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske. Podržavao je reformu političkog sistema u višestranačje. Za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV) izabran je 1989. godine, umjesto Branka Mikulića koji je podnio ostavku.
Bio je žestoki protivnik politike Slobodana Miloševića i osnivač Reformskih snaga, kojima se pridružio i današnji član Predsjedništva BiH Milorad Dodik.
U znak prosvjeda helikopterom je napustio Gazimestan nakon Miloševićevog nacionalističkog govora.
No, nije to bio jedini sukob Markovića i Miloševića.
Ante Marković iznio je sudu u Haagu svoje poglede o ciljevima i metodama Slobodana Miloševića: “Milošević je tvrdio da je Bosna i Hercegovina umjetna tvorevina koju je Tito formirao, te da ona ne može opstati, te kako najveći broj Muslimana su zapravo pravoslavci koji su promijenili vjeru silom prilika.
Slobodan Milošević je koristio sve ono što je moglo da mu osigura moć, vlast, upravu nad ljudima, i ako je to bio nacionalizam, onda je koristio nacionalizam.
Milošević je govorio jedno, a radio je drugo. A i djela su bila druga. On je govorio da se bori za Jugoslaviju, a on se faktički borio za nešto drugo. On to nikad nije rekao, barem meni nije tako rekao, ali se on borio, bilo je evidentno da se on bori za Veliku Srbiju.
Svjedočenje Ante Markovića bilo je usredotočeno na razdoblje od ožujka 1989. do prosinca 1991., koje se poklapa s razdobljem raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). U svojem je svjedočenju potvrdio tezu Tužiteljstva da je Slobodan Milošević provodio potpunu kontrolu na političkim aparatom u Srbiji, daleko premašujući prava koja je imao s obzirom na svoju službenu dužnost. Marković je naslikao sliku jednog beskrupuloznog čelnika hladne glave, sa sklonošću eliminiranja političkih protivnika. Opisao je načine na koje je Milošević potkopavao federativnu državu, i kako je namjerno poticao rat naoružavajući u tajnosti bosanske Srbe, dok je službeno tvrdio da ništa ne zna o prijetećem sukobu ili je glumio da je zagovornik mira.
Marković je bio politički i ekonomski liberal, usmjeren na očuvanje SFRJ i oblikovanje zemlje u demokraciju poput zapadnih zemalja. Takva su ga uvjerenja dovela u sukob s Miloševićem, tadašnjim predsjednikom Srbije. Kako je Marković čvrsto stajao na svojim stajalištima, politički odnos između njih dvojice bio je narušen sukobima i neslaganjima.
Markovićevo je svjedočenje pokazalo da zakoni i institucije nisu bili nikakva prepreka Miloševićevim ambicijama. Svjedočio je o brojnim primjerima Miloševićevog opstruiranja Vlade SFRJ. Marković je rezimirao: “Sve što se radilo od prvog dana, radilo se na tome da se onemogući funkcioniranje vlade.”
To je uključivalo stalne pokušaje Miloševićevih lojalnih suradnika u Parlamentu da sruše Vladu i potkopaju Markovićeve reforme usmjerene obnovi gospodarstva. Navodeći jedan drugi primjer, Marković je rekao da je kasnio mjesec dana s predstavljanjem svojeg kabineta jer je Milošević inzistirao da na položaj ministra unutarnjih poslova postavi čovjeka koji mu je bio lojalan, kako bi mogao imati kontrolu nad obavještajnim službama.
Marković je svjedočio i o odlučnosti s kojom je Milošević ustrajao u svojoj potrazi za moći. Milošević je organizirao javne demonstracije kako bi smijenio svoje protivnike, što je Marković nazvao “vrstom političkog linča.” Marković je tvrdio da je Milošević koristio i najokrutnije metode kako bi se obračunao s opozicijom: u listopadu 1991., kad je Marković bio u posjetu u rezidenciji hrvatskog predsjednika u Zagrebu, zgradu su bombardirali, prema Markovićevim riječima, borbeni avioni MIG-29 koju su mogli biti poslani samo iz Beograda u pokušaju da ga se likvidira.
Marković je tvrdio da je posljedica takvih metoda bila da u Srbiji “apsolutno nitko nije mogao ni sanjati, a kamoli da radi drukčije. Marković je izjavio da onaj tko bi se usprotivio Miloševiću, “taj se ne bi zadržao 24 sata na svom poslu.”
Markovićev iskaz je također potkrijepio tvrdnju Tužiteljstva da je Milošević namjeravao zauzeti dio Bosne i Hercegovine. Marković je bio jedan od nekoliko svjedoka koji su govorili o tajnom sastanku između Miloševića i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana (kojeg je Tužiteljstvo poslije imenovao kao su-izvršitelja etničkog čišćenja u Bosni) održanom u ožujku 1991. u lovačkoj kući u Karađorđevu u blizini Beograda.
Marković je izjavio da su mu oba čelnika, tokom naknadnih sastanaka s njima, potvrdila “da su se složili da podijele Bosnu i Hercegovinu. Milošević je bio indiferentan prema mogućnosti da kao posljedica tog plana izbije rat.
Ante Marković umro je na današnji dan 2011. godine u Zagrebu.
(SB)
