Praljak u Haagu štitio Tutu i zakopao sebe

U haškom je pritvoru, kaže njegov prijatelj, Slobodan Praljak neprestano čitao jedan Shakespeareov sonet. “Umoran vapim ja za smrću trajno”, glasi prvi stih u prijevodu Luke Paljetka.

Čovjek s diplomom tri fakulteta, kazališni i filmski redatelj, u pripremanje svoje haške obrane proteklih je godina ulagao goleme napore, tiskao golemih 18 zbornika s dokumentima iz Domovinskog rata i analizama rata u Bosni i Hercegovini (Linićevo Ministarstvo financija te je knjige proglasilo šundom na koje se plaća PDV te mu je 7. svibnja 2013. ovrhom nad njegovim računom naplatilo 435 tisuća kuna).

Snimao je filmove s navodno autentičnim scenama iz hrvatsko-bošnjačkoga rata, plaćao tiskanje knjige američkog povjesničara Charlesa R. Shradera koja se svodi na tezu da su za sve krivi Bošnjaci i da Hrvatska nije imala nikakve veze s hrvatsko-bošnjačkim ratom… Platio je čak i studiju trojice domaćih znanstvenika koji su pokušali dokazati da je Stari most srušila Armija BiH.

Praljak je to sve mogao plaćati, imao je priličnu imovinu, nekretnine, ali i tvornice koje je stekao devedesetih. Bila je tu tvornica Lasta u Čapljini, duhanska tvornica u Ljubuškom, dio sisačke luke, Chromos… Kad je otišao u Haag, imovinu su mu procjenjivali na desetak milijuna eura.

No očito je da nije milijune trošio kako treba, da je posve pogrešno procijenio svoju poziciju u tom procesu. Abdulah Sidran, bosanskohercegovački književnik i scenarist, čijem je djetetu i supruzi Praljak pružio sigurnost te dao dom kad su izbjegli iz Sarajeva, jednom je rekao: “Umjesto da brani sebe, preuzeo je ulogu hrvatskog viteza koji brani hrvatsku stvar”.

I doista, Praljak je u medijima trajno stigmatiziran rušenjem Starog mosta, a njegove teatralne geste u sudnici, zbog kojih su ga htjeli onemogućiti i da postavlja pitanja svjedocima (a teatralnim gestama bio je sklon i u ratu), sigurno nisu pomogle da ojača svoju poziciju u procesu. Suborci su svjedočili da je jednom izašao iz svog privremenog stožera u Prozoru, popeo se na tenk s kalašnjikovim u rukama i pozivao vojsku da ga slijedi.

Njegova ratna epizoda u Hercegovini naprasno je prekinuta, dokumenti obavještajnih službi opisuju kako ga je otjerao širokobriješki “warlord” Mladen Naletilić Tuta, a Praljak je, sudeći prema jednom izvješću, znao i “kakav je okus cijevi Tutina pištolja”. To je, dakle, potvrđivalo izvješće Hrvatske izvještajne službe (HIS) iz 1993. u kojem stoji da je Praljak otišao zbog pritiska Mladena Naletilića Tute. Unatoč svemu tome Praljak je 2002. bio svjedok obrane u procesu protiv Naletilića pred Haškim sudom.

Prema jednom (i to vrlo uvjerljivu) tumačenju, upravo je to svjedočenje koštalo Praljka. Izvjestitelji iz Nizozemske su 2002. javljali da je Praljak na suđenju Tuti, među ostalim, izjavio kako Hrvatska vojska nikad nije ratovala u Bosni i Hercegovini, da Mladen Naletilić nije imao nikakvih zapovjednih ovlasti i da je on osobno postao načelnik HVO-a mimo bilo kakvog naloga Franje Tuđmana i Gojka Šuška, tadašnjeg ministra obrane RH.

I Praljak se pred sudskim vijećem zakleo kako su hrvatske postrojbe u BiH djelovale posve autonomno, bez ikakve političke, organizacijske i financijske potpore HDZ-a. No Praljak očito nije znao, ili nije želio znati, da je haško tužiteljstvo odavno raspolagalo dokumentacijom koja je dokazivala upravo suprotno: da je HVO baš u Hercegovini bio podružnica Hrvatske vojske, da je upravo Gojko Šušak odabrao Praljka, kao čovjeka od punog povjerenja, za ratovanje u Hercegovini.

Mladen Naletilić Tuta, istinski gospodar rata u Hercegovini, smatrao je da u Hercegovini moraju zapovijedati domaći ljudi, a ne kadrovi upućeni iz Zagreba. A Praljka je smatrao nekompetentnim. Dramatično izvješće HIS-a iz 1993. potvrđuje kako je Praljak protjeran iz HVO-a nakon akcije u kojoj je poginuo velik broj pripadnika Tutine Kažnjeničke bojne. Naletilić je krivicu za pogibiju tih ljudi svalio na Praljka, tvrdeći da su od Praljkovih ljudi dobili pogrešne podatke o muslimanskim položajima.

Tuta je u konvoju vojnih terenaca dojurio u Posušje, ušao u Praljkov ured i tadašnjem načelniku Glavnog stožera HVO-a naredio da smjesta ode iz Hercegovine. Obavještajne službe zabilježile se da je Tuta vikao: “Ako ne nestaneš, ubit ću te, Titino govedo!”. Prema jednoj je verziji držao cijev pištolja na Praljkovoj sljepoočnici, prema drugoj mu ga je ugurao u usta. Praljak je, jasno, izvijestio Šuška o svemu, a Šušak je obećao da će izgladiti stvar.

No Šušak nije mogao umiriti Tutu. Hercegovina je tad bila na rubu međusobnog rata dviju hrvatskih frakcija, Kažnjeničke bojne i Praljkovih ljudi! U Glavnom stožeru, u Zagrebu, stoga je postavljen novi šef HVO-a. Praljak je formalno razriješen 8. studenog 1993., dan uoči rušenja Starog mosta u Mostaru. Naletilić je i dalje nastavljao poručivati Šušku da se u Hercegovini uglavnom oslanja na “sedam sekretara SKOJ-a”, odnosno na stare komunističke kadrove i udbaše.

Godine 1994. definitivno su se posvađali i prekinuli svaku komunikaciju. Naletilić je bio otpisan u trenutku kad se usprotivio washingtonskom primirju, a Šuška i Tuđmana optužio za nacionalnu izdaju. Praljku godinama nije opraštao, nazivajući ga i dalje “Titinim govedom”, opisujući ga kao političkoga konvertita i ratnog profitera koji mešetari cigaretama.

No Haag ih je učinio saveznicima. Naletilić je bio optužen za etničko čišćenje muslimanskih civila na području Hercegovine, dok se protiv Praljka najprije 2001. otvorila istraga za masakr u Stupnom Dolu. Znalo se tih godina da o Naletilićevoj obrani ovisi i Praljkova haška sudbina. Ako haški suci povjeruju da je HVO doista djelovao kao samostalna vojska, iz sadašnjih i budućih optužnica brisala bi se definicija međunarodnog sukoba u BiH, pa bi se pobijale i sve inkriminacije koje proizlaze iz teških povreda međunarodnog ratnog prava.

Jasno, Praljak je, strahujući za sebe, poricao postojanje bilo kakvih veza između hercegovačkih postrojbi HVO-a i Zagreba. No tih je godina već bilo jasno da je takva strategija (a preuzela ju je i Naletilićeva obrana), posve promašena. Nije imalo nikakvog smisla osporavati hrvatski angažman u ratu u BiH, svu je dokumentaciju u svojim memoarima već bio objavio i Janko Bobetko (objavio je gotovo sve zapovijedi o kretanju HV-a bosanskohercegovačkim teritorijem), a potvrđena je i u dotadašnjim haškim procesima.

Zato su pravni stručnjaci, pa i odvjetnici iz nekih drugih haških procesa, tih dana jasno poručili i dojavili novinarima: Praljkov iskaz u procesu protiv Tute nije samo uzaludan nego upravo poguban! Braneći Tutu, Praljak je zakopao sebe, tvrdili su pravni eksperti, navodeći tada da si bitno otežava i okolnosti za mogući kazneni progon za Stupni Do (u Stupnom Dolu je prije 24 godine ubijeno 38 civila, među njima 17 žena i petero djece.

Najmlađa je bila dvoipolgodišnja Sabina Likić, a ubijeni su i trogodišnjaci Indira Žutić i Enis Likić). Žalbeno vijeće sad je zaključilo kako nije dokazano da je Praljak odgovoran za zločine počinjene u Stupnom Dolu 23. studenoga 1993., ali i dodalo da Praljak nije dokazao da nije odgovoran za planiranje i provođenje zločina u Varešu (ubijeno je sedam civila, među kojima i starica od 80 godina, 300 muškaraca u logoru je zlostavljano, žene koje su ostale nezaštićene s djecom također su zlostavljane, silovane.

Domovi vareških Bošnjaka su opljačkani). Nakon svjedočenja u “slučaju Naletilić”, čulo se prije 15 godina, Praljak će vrlo teško izbjeći proces u Haagu za zločine u općini Vareš. U istoj je prilici Praljak suočen i s transkriptima razgovora s Franjom Tuđmanom. Iz njih se jasno moglo vidjeti da je dužnost načelnika Glavnog stožera HVO-a preuzeo u dogovoru s vrhom.

Praljak nije porekao njihovu autentičnost, ali je ustvrdio kako oni ne dokazuju da je od Tuđmana i Šuška primao instrukcije za vojne operacije u BiH. Jasno, sudsko vijeće već mu tad nije vjerovalo, a ti će transkripti godinama kasnije dovesti do traumatičnog finala u haškoj sudnici.

Dokazna građa koja je već tad bila spremna za haški udar na Hrvatsku, osim transkripata Tuđmanovih razgovora sa suradnicima, savjetnicima, generalima i hercegbosanskim političarima, sadrži i niz vojnih izvješća između BiH i Hrvatske od 1992. do 1995. Haški istražitelji su se hvalili i stotinama “civilnih” uplatnica na iznos od 40.000 HRD-a. Toliku su kaznu morali plaćati vojni obveznici u Republici Hrvatskoj koji su 1993. mobilizirani za tzv. obranu hrvatskih teritorija u BiH, ali su odbili ratovati u tuđoj državi.

Tužiteljstvu nije bilo teško dokazati ni kako su postrojbe HV-a sudjelovale u vojnim akcijama zamaskirane oznakama HVO-a i kako su poginuli vojnici lažnim smrtovnicama prikazivani kao žrtve ratnih okršaja na hrvatskom tlu. A najlakše je bilo dokazati da novac za njihove plaće pritječe iz državnog proračuna Republike Hrvatske.

Davno je bivši premijer Nikica Valentić izjavio da rat u BiH Hrvatsku košta tri milijuna DEM dnevno, pa su haški istražitelji identificirali sve postrojbe HV-a koje su ratovale u Bosni i Hercegovini. 
Poslije svega, jasno, mogu se čuti i spekulacije da je Slobodan Praljak u Haagu trebao svjedočiti protiv Mladena Naletilića Tute, čovjeka koji ga nije volio vidjeti živoga, kako bi sebe spasio od optužnice. No on u takvu nagodbu očito nije ušao.

Doista je mislio da od optužbi brani Hrvatsku, i doista je vjerovao da će lako dokazati kako nije imao veze sa zastrašujućim ratnim zločinima. No ključne pogreške počinjene su još davno prije, onog trenutka kad je loša vojna administracija pokušavala maskirati izvješća o prisutnosti Hrvatske vojske u BiH. Tako su se haški istražitelji naveliko hvalili izvješćima o ratnom putu 175. brigade HV-a koja je 1994. poslana u Uskoplje kao vojna potpora upravo Naletilićevoj Kažnjeničkoj bojni.

U službenoj prepisci između zagrebačkog i hercegbosanskog ministarstva obrane postrojba se ponegdje navodi kao 175. brigada HV-a, a ponegdje kao 175. brigada HVO-a. Premda se već tada – dok je Praljak u Haagu bio samo svjedok na suđenju Tuti – tvrdilo da postoje i dokumenti koji dokazuju kako je Praljak osobno izrijekom naredio užasan masakr u Stupnom Dolu, to nije bilo posve točno.

Jasno, radilo se još jednoj prljavoj igri obavještajnog podzemlja, vjerojatno povezanoj i s činjenicom da iza zločina stoji čovjek koji u to vrijeme uživa zaštitu hrvatskih obavještajnih služi i živi pod lažnim identitetom u Splitu.

Danas se smatra da je upravo zločin u Stupnom Dolu bio uvod u podjelu tog dijela Bosne. U Haagu je za taj masakr podignuta optužnica protiv Ivice Rajića još 1996. Rajić je uhićen godinu dana nakon Praljkova svjedočenja na suđenju Tuti, u travnju 2003. godine, u Splitu, gdje je živio pod lažnim identitetom koji su mu osigurale hrvatske službe. U Haagu je bio osuđen na 12 godina zbog ubojstva 37 muslimana u Stupnom Dolu kraj Vareša, a uvjetno je pušten nakon odslužene dvije trećine kazne u rujnu 2011.

U takozvanim činjeničnim osnovama za sporazum o priznanju krivice, Rajić pred haškim sucima otkrio po čijim je zapovijedima poduzeo akciju koja je rezultirala masakrom u Stupnom Dolu, kako je zločin zataškan a on ostao na mjestu zapovjednika HVO-a, ali s novim identitetom.

Naime, da bi prihvatili “pozitivno izjašnjavanje o krivici” na temelju sporazuma optuženog i tužitelja, suci se moraju uvjeriti ne samo da je to priznanje dobrovoljno, nedvosmisleno i dano s punom sviješću o posljedicama nego i da postoje dovoljne činjenične osnove za zaključak da je optuženi zaista počinio zločine koje je priznao. Da bi ih u to uvjerili, optuženi potpisuju dokument pod naslovom “Činjenične osnove”, u kojem detaljno iznose svoju verziju događaja opisanih u optužnici.

U slučaju Ivice Rajića, navodi iz “Činjeničnih osnova” potkrijepljeni su i vojnim dokumentima – naredbama i izvještajima – iz tog vremena. U dokumentu koji je 25. listopada 2005. potpisao Ivica Rajić, nekadašnji zapovjednik Druge operativne grupe HVO-a u srednjoj Bosni, navodi se da mu je Milivoj Petković, tadašnji zamjenik zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, 21. listopada 1993. naredio da “preuzme kontrolu nad situacijom u gradu Varešu i okolini”.

Rajić je nakon toga okupio oko 200 vojnika iz jedinica Maturice i Apostoli, među kojima su bili Miroslav Anić zvani Firga, koji je ranije na tržnici u Kiseljaku objesio glave pogubljenih muslimana, te Dominik Ilijašević zvani Como, poznat po tome što je odrezao uho jednome muslimanu, okačio ga na antenu svog automobila i tako se vozio Kiseljakom.

Dva dana poslije Rajić je dobio kratku i jasnu zapovijed Slobodana Praljka, zapovjednika GS-a HVO-a, koja glasi: “Sredite situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome, nađite ljude dorasle vremenu i zadacima”. Ovoj Praljkovoj zapovijedi prethodili su masakri i ratni zločini što ih je Armija BiH činila u hrvatskim selima u vareškoj općini, ali i pripremanje velike bošnjačke ofenzive na grad, u kojem su boravile tisuće Hrvata prognanih iz kakanjskog i sutješkog područja.

Rajić u Haagu priznaje da je naredio, planirao i proveo krvavu akciju “čišćenja grada”, u kojem je vladao kaos, a nakon uspostavljanja kontrole nad Varešom i okolinom šalje izvješće u kojem navodi: “…svi vojno sposobni muslimani – stavljeni pod prismotru… Vareš je od danas hrvatski, borit ćemo se da ostane”. Nakon što su se u javnosti pojavile prve informacije o masakru u Stupnom Dolu, Petković 26. listopada 1993. naređuje Rajiću da istraži što se tamo dogodilo.

Istog dana, međutim, Petković obavještava Rajića kako mu je tu zapovijed uputio da bi se umirila međunarodna zajednica, a da on ne treba pokretati nikakvu istragu.

Među priloženim dokumentima nalaze se i zapovijedi s potpisom Tihomira Blaškića, koji je kao zapovjednik OZ-a Srednja Bosna, bio neposredno nadređen Rajiću. U prvoj Blaškić “razrješava dužnosti pukovnika Rajića zbog iskazanog niza slabosti u vođenju i zapovijedanju…”, u drugoj se na dužnost novog zapovjednika Zbornog područja Vitez, umjesto smijenjenog Rajića, postavlja pukovnik Viktor (Martina) Andrić, rođen u Osijeku i nastanjen u Kiseljaku.

Ivicu Rajića je u Viktora Andrića “prekrstio” Milivoj Petković, a među priloženim dokumentima je i jedna rukom pisana bilješka, upućena Glavnom stožeru u Posušju, u kojoj Rajić navodi da se “nakon imendana” zove Martin Andrić. Potom slijedi i ispravka: nije Martin nego Viktor.

U dokumentu koji je potpisao, Rajić prihvaća i potvrđuje da je u BiH postojalo “stanje međunarodnog oružanog sukoba u kojem je sudjelovala Republika Hrvatska kao nezavisna država…. u oružanom sukobu protiv bošnjačkih muslimana, a na teritoriju BiH kao nezavisne države”.

Optuženi se obvezao na “punu i značajnu suradnju s tužiocem”, uključujući i “istinito svjedočenje u bilo kom postupku” ako to od njega zatraži tužitelj. Već tad su izvjestitelji iz Haaga jasno poručili: Ne treba sumnjati da će tužitelj to od njega tražiti, barem u postupku protiv Petkovića, Praljka i ostalih lidera tzv. Herceg-Bosne…

Praljak je tako, u velikoj mjeri, bio i žrtva drugih procesa, prema mnogima posve nesvjestan moguće zamke u koju ulazi. Osim Rajićeva svjedočenja, ključnu ulogu u pripremanju optužnice imali su i takozvani predsjednički transkripti – razgovori predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana sa suradnicima, koji su – što je danas već notorna stvar – došli do Haaga zahvaljujući kooperativnosti Stipe Mesića.

“Perspektivna suverenost BiH nema nikakvih izgleda… Mislim da je vrijeme da iskoristimo, da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama”, stoji u Tuđmanovim transkriptima iz 1991. Haag nikad nije posumnjao u njihovu autentičnost. Praljak će, bez sumnje, ostati upamćen kao tragična figura, njegov proces i presuda – čak i bez fatalnoga kraja – definitivno su raskrinkali promašeni haški politički koncept.

Mnogi se slažu kako su žalbeno vijeće i njegov šef Carmel Agius, u najmanju ruku, potvrdili političku amnestiju srpskog državnog vrha u ratovima u Hrvatskoj i BiH (u fusnoti nedavne presude Ratku Mladiću), a državne, političke i vojne lidere samostalne Republike Hrvatske proglasilo izravno odgovornim za zločinački pothvat podjele BiH i, de facto, pokušaja aneksije jednog njezina dijela, Hercegovine. Politički je to osmislio dr. Tuđman, na terenu provodio Gojko Šušak, a vojno pomagao Janko Bobetko.

Danas se apsolutno podrazumijeva da je politika prema BiH predsjednika dr. Franje Tuđmana imala kardinalnih pogrešaka. Postrojbe HVO-a i civilna vlast na područjima pod kontrolom bosanskih Hrvata od 1992. do kraja 1994. počinili su i tolerirali zločine nad Bošnjacima. Zagreb je za sve te zločine znao. Tu činjenicu nitko ne može zanemariti. I za to moraju odgovarati pojedinci jer je takva odgovornost individualna. Ona ima svoje ime i prezime, bez obzira jesu li to Praljak, Prlić, Ćorić ili Petković…

No ostaje posve nejasno, zapravo i šokantno, kako je moguće da isti taj sud smatra da nema dokazanih veza između krvnika Mladića i vrha srpske politike te notornog Slobodana Miloševića. Dakle, Haški sud je stava da 8000 ubijenih u Srebrenici, tisuće pobijene u barbarskoj opsadi Sarajeva, Bihaća i Goražda nisu osmišljene, potaknute te logistički i politički podržane iz Beograda. Haški sud vrlo jasno zaključuje kako Karadžić i Mladić nikad nisu djelovali uz dopuštenje i dogovor s Miloševićem.

Ovakvim tumačenjem važna uloga Haškog suda – pomirenje i individualna odgovornost za ratne zločine – pretvorila se na kraju u političku osudu Zagreba, ali i amnestiju Beograda. Tumačenje da Republika Hrvatska nije bila agresor u BiH nego da smo se branili od srpske agresije s područja druge države posve je legitimno i sasvim je nejasno zašto Praljak od početka na tome nije inzistirao (još od spomenutog dvojbenog svjedočenja u korist Tute).

To, uostalom, jasno dopuštaju međunarodne konvencije. U Hrvatskoj su zbrinute stotine tisuća izbjeglica iz BiH. Oružje i vojnu opremu dopremali smo zrakom i kopnom za postrojbe Armije BiH. Liječili ranjenike. Bez Hrvatske pomoći muslimani bi bili izgubljeni ili barem u puno lošijem položaju.

Praljak je kasnije to pokušavao dokazati, navodio je i vlastita djela koja su otkrila do tada njegov nepoznati humanitarni angažman. Ali čini se da je bilo kasno. Zanimljivo je, a o tome postoje nedvosmislena svjedočanstva njegovih suboraca, da se Praljak u ratu prilično otvoreno borio i protiv ekstremizma, prezirao je ustaštvo, iako nije imao vojna znanja, bio je svjestan da se morao osloniti i na ljude koji su prošli bar nekakvu obuku u JNA, rezervne oficire…

Jasno, nisu to svi lako prihvaćali, jaz između desnih, pristiglih iz emigracije, lokalnih šerifa i profitera te onih koji su stigli iz JNA u Hrvatskoj vojsci uvijek je bio dubok i opasan. Jedan od suboraca iz Sunje otvoreno je svjedočio kako zna da su ga htjeli likvidirati kao navodnog “srpskog špijuna” samo zato što mu je mati bila Srpkinja.

Praljak je zaštitio čovjeka koji će kasnije svjedočiti o Praljkovoj borbi protiv ekstremizma u ratu i reći: “Ako bih ikad više išao u rat – a ne bih išao, vjerujte mi! – onda bih išao s njim zato što je on jedini koji je držao do čovjeka, do pojedinca, a sve su drugo bili karijeristi.”

Izvor: https://www.express.hr/top-news/naredba-praljka-sredite-stvar-u-varesu-bez-milosti-13210?page=4 – www.express.hr