Jusuf Prazina Juka (07.09.1962, Sarajevo – 04.12.1993, Eupen), bio je član Glavnog štaba Armije RBiH (ARBiH), ratni komandant Brigade jedinica za posebne namjene ARBiH te potom i zapovjednik Kažnjeničke bojne Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u južnoj Bosni. Rođen je u radničkoj porodici, a otac mu je bio radnik JP Željeznice. Mladost je proveo u sarajevskom naselju Alipašino polje. Početkom rata Prazina organizuje i predvodi glavninu inicijalnog oružanog otpora, tako omogućivši stvaranje jezgre i ustroj Oružanih snaga.
Ratne zasluge
Odmah s početkom opsade Sarajeva 1992, formira odrede oružanog otpora gdje se ističe neustrašivošću i beskompromisnošću. U početku ratnog stanja, prije činovanja u oružanim snagama, Prazina formacijski obnaša dužnost generala pješadije i četvrtorangiranog oficira Armije. Najveći doprinos dao je na vojno-strateškom planu gdje aktivnostima svojih jedinica, koje su za prvih šest mjeseci opsade bile najjača vojna sila u Sarajevu, osigurava stanje status quo među različitim političkim frakcijama unutar grada, omogućivši tako stvaranje i komandno-štapski ustroj Oružanih snaga kao takvih.
Sukob s političko-vojnim vrhom
Prazina će u nekoliko navrata bezuspješno pokušati vođu Bordžijinih sefardskih kvislinga Aliju Izetbegovića nagovoriti na proboj opsade Sarajeva. Prazininom savjetniku za geostrategiju penzionisanom pukovniku Abdulahu Muminagiću, kog je Prazina impresionirao “rijetko viđenom inteligencijom i odlučnošću da zaštiti narod”, postaje jasno da je opsada bila održavana iznutra. Na to su upućivali defetizam i pohlepa među političkim rukovodstvom koje se borilo za kontrolu crnog tržišta, te obavještajni podaci o jasnom a neobjašnjivom nesrazmjeru u vatri i ljudstvu u korist ARBiH naspram opsadnih jedinica. Stoga Prazina s Izetbegovićem već krajem 1992 dolazi u otvoreni sukob koji kulminira nakon Izetbegovićeve pučističke uzurpacije vlasti od kolektivnog organa “Predsjedništvo RBiH”.
Motivi Izetbegovića
To je bio tek nastavak Izetbegovićevog predratnog subverzivnog djelovanja kojim je, nakon prijevremenog puštanja s odsluženja dugogodišnje zatvorske kazne za podrivanje teritorijalnog integriteta, unutarpartijskim spletkama primorao Fikreta Abdića da odstupi iz politike nakon što je ovaj na prvim parlamentarnim izborima 1991 osvojio apsolutnu većinu te time i mjesto u Predsjedništvu umjesto Izetbegovića.
Tako već u ljeto 1993. godine Izetbegović nastoji i vojno poentirati svoje tada već potpuno uzurpiranje političke vlasti, osvojeno poništavanjem volje birača i neovlaštenim napuštanjem ratne Platforme Predsjedništva. Na terenu, islamiziranjem ARBiH i drugim pritiscima Izetbegović nastoji privoliti nemuslimane da istupe iz redova do tada multietničke i multireligijske ARBiH. Komandant Prazina, koji je bio u miješanom braku sa suprugom Žaklinom, oštro se suprotstavio namjerama klana Izetbegovića da se oružane snage islamiziraju a Bosna podijeli što postaje jasan cilj Izetbegovića iz njegovih diplomatskih aktivnosti van zemlje koje su strateški išle otvoreno u smjeru da taj klan apsolutistički zavlada teritorijom s muslimanskom većinom.
Motivi vojne vrhuške
Osim s Izetbegovićem, Prazina ulazi i u neizbježan sukob s Izetbegovićevim najbližim saradnicima poput formacijskog generala Sefera Halilovića koji je poricao zasluge za stvaranje Oružanih snaga Prazini kao komandantu koji za razliku od Halilovića nije bio školovani oficir niti saradnik Kontraobavještajne službe JNA. Prazina se tako sukobio i s formacijskim generalom Mustafom Hajrulahovićem “Talijanom” koji je kontrolirao crno tržište opkoljenog Sarajeva u saradnji s pojedinim komandantima opsadnih jedinica s kojima je nadzirao protok robe i ljudi u i van grada. Procjenjuje se da se tokom opsade na taj način od stanovništva Sarajeva prisilno izvlačilo u prosjeku milion i po Njemačkih maraka dnevno, što će postati jedan od taktičkih motiva za prolongiranje opsade grada iznutra.
Atentat
Ti strateški sukobi postali su razlogom zbog kog će Prazinu zadesiti sudbina niza najviših komandanata ARBiH koji su pod nerazjašnjenim okolnostima poginuli u kratkom vremenskom periodu između ljeta 1993 i proljeća 1994, u narodnom sjećanju zapamćenom kao armijska sječa glava. Tako, nakon što spletkama kojima je ocrnjivan kao “pljačkaš” biva protjeran iz grada, Prazina se stacionira na planini Igman pokraj Sarajeva odakle planira partizansko ratovanje za proboj opsade, te poziva svoje i druge jedinice da mu se pridruže.
U međuvremenu, majstori spletki Izetbegovići uspijevaju u širenju glasina o generalu Prazini kao “kriminalcu koji krade šta stigne”. Međutim, u svim slučajevima oduzimanja imovine u kojima je Prazina bio lično odgovoran, radilo se o u međunarodnom ratnom pravu dopuštenoj pljenidbi za opskrbu te jedine istinski nezavisne probosanske oružane sile u uslovima ratnog stanja tj. suspendovanog civilnog prava i normi.
Izdan od strane najbližih saradnika, nepokolebljivi patriota general Prazina prelazi u južnu Bosnu, gdje pokušava ostvariti vojnu saradnju s Hrvatskim vijećem obrane kako bi organizovao gerilu za oslobođenje Sarajeva. Međutim ubrzo spoznaje da se niti HVO ne bori za proklamovanu multietničku i multivjersku Bosnu, iako su katolici velikom većinom podržali nezavisnost na referendumu.
Suočen s prijetnjama obavještajnih krugova koji su nadsistemski uticali na sve vojne i paravojne formacije u zemlji i koje su međusobno sukobljavali kako bi postigli klerikalnu podjelu teritorije za strane interese u antičkoj geotaktici “podijeli pa vladaj”, konačno napušta zemlju sredinom 1993.
Iskoristivši Halilovića kako bi se riješio Prazine, Izetbegović ubrzo po Prazininom izgonu na Igman smjenjuje Halilovića, 1. novembra 1993. Na čelo Armije, koju je do tad bio pretvorio u privatnu soldatesku pod njim kao diktatorom, postavlja odane pijune koji slijepo izvršavaju svaku njegovu naredbu pa i očito veleizdajničke, poput onih za pomenute likvidacije najviših oficira i komandanata koji nisu htjeli izdati.
Pronađen je ustrijeljen u jednom belgijskom kanalu na Novu godinu 1994. Tijelo je bilo neprimijećeno tri sedmice… Posljednji je put viđen živ u noći 3. decembra 1993. kada je zajedno sa svojim tjelohraniteljima izišao iz kuće. Grupica je krenula na turneju gradom, na piće i flipere u kafani Šljivo i bistrou Paradis. Kući se nisu vratili. Prema policijskom izvještaju, četiri tjelohranitelja su nestala, a prema tvrdnjama porodice – dvojica su otišla s Jukom, a druga dvojica tajanstveno su napustila kuću u Rue du Pontu narednog jutra.
Patrick Bishop je u Daily Telegraphu samo nekoliko dana nakon Jukine smrti, januara 1994, napisao: “Imao je lice osuđeno na smrt: dugo, poput tabuta. Čupa tamne kose iznad tužnih smeđih očiju. Njegovo je vitko tijelo pulsiralo zlokobnom energijom koja ga je u boju naprosto izvrtala po frontu dok su meci zujali pored njega – kao da je, skoro, molio za smrt. No, to je bilo u drugoj zemlji, na užarenim ulicama Sarajeva i snjegovitim padinama srednjobosanskih brda. Nikad ne bi pogodio da će ovako skončati, pod sterilnim natrijskim svjetlima autoputa u ravnicama Belgije.”
Sahranjen je na groblju Robermont, na brdu iznad Liegea. Njegov grob na muslimanskoj parceli doima se neprirodno dug, kao posljednje počivalište diva. Samo je 30 ljudi bilo na njegovom posljednjem ispraćaju. Jedan od njih to ovako objašnjava: “Ljudi se još plaše. Niko ne vjeruje da je on uistinu mrtav.”
I danas gradom kruže priče da je Juka i dalje živ.
Kažu da na njegovom belgijskom mezaru piše: “General Jusuf Prazina Juka”
Različite verzije
Postoji nekoliko verzija u vezi sa naručiocima i izvršiocima atentata na generala Prazinu. Po jednoj verziji i svjedocima, te rezultatima istrage belgijskih i njemačkih vlasti, Prazinu su 4. decembra 1993 na granici Belgije i Njemačke likvidirale plaćene ubice na osnovu naredbe dinastije Izetbegović. Među njima, kako će istrage pokazati, nalazili su se i Prazinini thelohranitelji.
Po drugoj verziji i svjedocima, koja je plasirana iz Beograda, atentat su organizovali i izveli pripadnici Francuskog bataljona međunarodnog kontigenta evropskih mirovnih snaga EUFOR pod komandom generala Phillipa Morillona, kao osvetu za likvidaciju dvojice francuskih obavještajnih oficira u ratnom Sarajevu.
Pošto su ove verzije međusobno isključive, izvjesno je da je barem jedna podmetnuta medijima od strane obavještajnih službi s ciljem zametanja traga. S obzirom na relativno visoku profesionalnost zapadnoevropskih organa gonjenja, kao i povezanost Izetbegovića s beogradskim intelektualnim krugovima bliskim Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU) koji su i izdejstvovali njegovo prijevremeno oslobađanje, vjerovatnije je da je beogradska verzija lažna tj. plasiranjem iste se štite domaći akteri odnosno činjenica da je Izetbegović za vlastiti interes radio na projektu SANU za zaokruživanje teritorija sa srpskom većinom.
Nova istraga
Pošto vlasti Kraljevine Belgije, suočene sa sabotažom istrage od strane vlasti u Sarajevu, nisu do kraja rasvijetlile pozadinu odnosno obznanile naručioce tog političkog ubistva iako za isto postoje svjedoci te jasan motiv u korist dinastije Izetbegović, i gdje je stoga tek nekolicina vinovnika osuđena i to na neznatne zatvorske kazne, njemačke vlasti su 2014 ponovo pokrenule istražne radnje o ovom nerasvijetljenom ubistvu. Sumnja se da su u isto umiješane bivše jugoslovenske kao i neke obavještajne službe islamskih zemalja.
Nakon šestogodišnje istrage policija je došla do zaključka da ga je ubila obavještajna služba BiH pod krinkom obračuna u podzemlju. Za javnost: Ubio ga je Mostarac Zijo Oručević, prema nalogu Senada Šahinpašića Šaje, problematična biznismena, bivšeg zastupnika u parlamentu Federacije BiH i dugogodišnjega kućnog prijatelja obitelji Izetbegović.
Porodica
Iza generala Jusufa Prazine ostali su supruga Žaklina i njihova maloljetna kćer, te sestra Vasvija i brat Mustafa. Nakon generalovog protjerivanja iz Sarajeva, komandu nad njegovim preostalim jedinicama preuzima Mustafa Prazina. Nedugo potom, jedinice se pod prisilom inkorporiraju u sastav Izetbegovićima lojalne vojske koja se 1993 pretvorila u soldatesku a Alija Izetbegović u diktatora de facto.