Nakon što je 12.7.1995. iz okolnih srebreničkih šuma stigla poruka od majora Ramiza Bećirevića da je Srebrenica okupiran grad, već dan poslije, 13.7.1995, u 9h i 20min putem radioveze 13.jula pristigla je informacija da se narod Žepe, užasnut sudbinom Srebrenice, okupio ispred žepske opštine gdje je zatražio od predsjednika Ratnog predsjedništva da ide na pregovore sa četnicima ne bi li time kupio barem malo vremena i dobili pomoć koja bi ih spasila od četničkog noža…
Izetbegović je odgovorio Deliću da je pad Srebrenice demoralisao vojsku i narod te da je Republici BiH potrebna jedna velika vojna pobjeda kako bi se vratila vjera u slobodu među ljude. Na kraju pisma Izetbegović je sugerisao Deliću da hitno nešto uradi na tom planu.
Međutim, Izetbegović nije čekao dugo odgovor od Rasima Delića koji mu je vratio pismo u 11h i 50min i u kojem je pisalo:
“Jasno nam je da je pad Srebrenice izazvao negativne posljedice na borbeni moral naroda i vojske i da bi bila potrebna jedna značajna vojnička pobjeda da vrati samopouzdanje i podigne borbeni moral.U tom cilju su i preduzete odgovarajuće mjere i planirana vanredna borbena dejstva:
-Prvi korpus (14 Divizija) u narednim borbenim dejstvima ima u planu oslobađanje Trnova
-Drugi i Treći korpus imaju zadatak da u narednih nekoliko dana rješe pitanje Vozuće
-Četvrti korpus ima u planu u narednom periodu dejstva ka Kalinoviku.
Međutim, na borbeni moral vojnika i naroda negativno ne utiče samo pad Srebrenice, već i mnoga druga pitanja koja nisu rješena:Ako iko u ovom društvu može primati platu onda bi to trebali biti vojnici a sada je situacija drugačija – svi primaju plate osim vojnika. U jedinice i komande nam često, bez znanja pretpostavljenih starješina, ulaze načelnici opština, predsjednici stranke,poslanici u skupštini i vojnicima daju razna obećanja i nagrade i na taj način prave razliku među vojnicima…U sredstvima informisanja često se prozivaju starješine Armije RBiH za izdajstvo, pronevjere i sl. čime se ruši autoritet starješine..Molimo Vas da učinite sve što možete kao što ste i dosada činili da državni organi efikasnije izvršavaju svoje zadatke i obaveze…Selam.“
Uvidjevši da pomoć od države i Armije neće doći tako lako Ratno predsjedništvo Žepe je 14.7.1995. donijelo odluku o općoj mobilizaciji na pordučju te općine, ljudi i oružja. O svojoj odluci istoga dana obavijestili su predsjednika Izetbegovića koji je pročitavši njihovo pismo, koje je potpisao predsjednik općine Mehmed Hajrić, u dnu doumenta stavio kratku poruku: „Amila, objavi prepričano!“ Ova kratka poruka bila je upućena Amili Omersoftić, direktorici tadašnje RTV BiH.
Već 14.7.1995. Mladićeve snage su polako nadirale prema jezgru Žepe prema čijoj jezgri su se povlačile jedinice žepskih komandanata Avde Palića i Rame Čardakovića! Delić je istoga dana, u 20h i 45min, šalje pismo predsjedniku Izetbegoviću u kojem mu između ostalog kaže:
“…Civilno stanovništvo je kod svojih kuća, panika se malo stišala, nema mnogo povrijeđenih…Postoje indicije da su četnici u toku dana pregovarali s nekim od odgovornih ljudi iz Žepe i tom prilikom upućen je četnički ultimatum…Prenosim Vam zahtjev vojnog i političkog rukovodstva Žepe da se preduzmu sve političke i druge mjere u cilju pomoći narodu Žepe.“
Međutim šta se dalje događalo: Ramo Čardaković načelnik štaba žepske divizije uputio je 15.7 1995. u 1 sat ujutro poruku za doktora Bećira Heljića, koji je bio neka vrsta veze između žepljaka i vlasti u Sarajevu, u kojoj je između ostalog pisalo:
“…Bećire, ovdje Ramo.Vjerovatno si upoznat da četnici od 17 sati vrše napad na Žepu iz svih pravaca…Bećire vjerovatno ti je jasno kolika je zona Žepe, a koliko nas ima da je branimo…Ako nastave sa ovakvim napadima nećemo moći dugo izdržati, doživjet ćemo goru sudbinu od Srebrenice…Unprofor ništa ne poduzima…Civilno stanovništvo je uhvatila panika, većina želi da se preda..Bećire došli smo u mat poziciju poduzmite sve što možete…Selam, Ramo“
I umjesto da digne sve raspoložive brigade i krene u proboj prema Žepi ili u napad na drugu stranu okupirane teritorije RBiH, Rasim Delić je po viđenju pisma Rame Čardakovića upućenog dr.Heljiću, opet samo napisao pismo predsjedniku Izetbegoviću. Očito da je dopisivanje bilo omiljeno zanimanje u vrijeme dok se događala kolektivna tragedija prvenstveno muslimanskog naroda u Istočnoj Bosni. Delić piše:
“Gospodine Predsjedniče, u prilogu akta Vam dostavljam poruku koju je načelnik Štaba 285.IB.lbr uputio gospodinu Bećiru Heljiću,s a napomenom da ovakvi postupci vrlo negativno utiču na sistem rukovođenja i komandovanja i u dosadašnjoj praksi su vrlo negativno uticali na razvoj situacije na terenu…Vas molimo da i Vi po Vašoj procjeni reagujete na ovakve pojave!“
Vidjevši da se 2.korpus Armije RBiH ne pomiče kako bi pomogao Žepi, kao što nije ni Srebrenici, 16.7.1995. Ramo Čardaković i Avdo Palić upućuju zajedničku poruku za Bećira Heljića kome su, čini se, najviše vjerovali da će učiniti sve što može kako bi se pomoglo Žepi. Poruka je glasila:
“PORUKA ZA BEĆIRA, U 22.05 SATI…AKO NAM NE MOŽETE POMOĆI VOJNIČKI U LJUDSTVU I MTS-U, ODMAH MORATE URADITI SLJEDEĆE: 1.ODMAH ZAUSTAVITI NAPADE NA ŽEPU; 2.DOGOVORITI SA AGRESOROM RAZMJENU TERITORIJE; 3IZVRŠITI SIGURNO IZMJEŠTANJE CIVILNOG STANOVNIŠTVA I PRIPADNIKA ARMIJE! ODGOVOR OČEKUJEMO ODMAH JER JE SITUACIJA KRITIČNA, NIJE ZA ČEKANJE.“
Nakon što su sve relevantne ličnosti iz vlasti primili ovu poruku, od Izetbegovića preko Delića pa sve do Silajdžića, Delić je, ponovo!, posalo pismo na privremeno komandno mjesto Armije u Visokom gdje se nalazio Asim Džambasović kojem je Delić napisao:
“Asime, razgovarao sam sa Avdom Palićem. Izložio sam mu situaciju šta mi poduzimamo uključujući i vojsku i organe vlade. Međutim oni izgleda vjeruju samo Heljiću, a pošto si ti iz tih krajeva pozovi Heljića i upoznaj ga s tim i pitaj šta on misli raditi…“
Tako je osvanuo i 17.7.1995. kada je u 12h i 30min predsjednik Ratnog predsjedništva Opštine Žepa, Mehmed ef. Hajrić, napisao kratku poruku za predsjednika Izetbegovića:
“SITUACIJA U ŽEPI JE KRITIČNA…ČETNICI NEPRESTANO NAPADAJU. AKO MOŽETE SPASITE ŽEPU I NAROD. AKO NE MOŽETE ŽEPU, NAROD MORATE! NAROD TO OD VAS OČEKUJE. ŽIVOTI OVIH LJUDI U OVOM MOMENTU SU NAJSVJETLIJI I NAJVAŽNIJI…VREMENA ZA MANEVAR VIŠE NEMAMO. MOLIM HITAN ODGOVOR!“
U 15h predsjednik Izetbegović izdiktirao je pismo, šefu svoga kabineta Bakiru Sadoviću, koje je bilo odgovor Hajrića u Žepi:
“PRIMIO SAM TVOJU PORUKU. STUPILI SMO PREKO GENERALA SMITA
U KONTAKT SA NAPADAČIMA. TRAŽE DIREKTNE PREGOVORE. DOK PREGOVORI TEKU DRŽITE SE. PRUŽAJTE OTPOR.ORGANIZUJEMO POMOĆ, VJERUJEM DA ĆE NA VRIJEME STIĆI!“
Kada su u Žepi primili odogovor predsjednika Izetbegovića, cijelo civilno i vojno rukovodstvo sjelo je u 15h i 57min, nepun sat nakon prijema pisma iz Sarajeva, te odgovorilo Izetbegoviću:
“UKOLIKO NAM SE DO SUTRA UJUTRU DO 6.00 SATI VOJNIČKI U LJUDSTVU I MTS-U NE POMOGNE TRAŽIMO SLJEDEĆE: 1.IZVRŠITI RAZMJENU TERITORIJE KOLIKO JE TO MOGUĆE SA SIGURNIM IZLASKOM STANOVNIŠTVA I PRIPADNIKA ARMIJE; 2.UKOLIKO TO NIJE MOGUĆE ONDA MORATE OBEZBJEDITI SIGURAN IZLAZAK STANOVNIŠTVA I PRIPADNIKA ARMIJE(UKUPNO 6500); 3.U SVAKOM SLUČAJU STANOVNIŠTVO I PRIPADNICI ARMIJE MORAJU BEZBJEDNO NAPUSTITI ŽEPU, BEZ OBZIRA NA SVE INTERESE OD ŠIREG ZNAČAJA, JER NAM JE POZNATA SUDBINA SVIH IZBJEGLIH SREBRENIČANA; 4.SITUACIJA NA TERENU JE SVE KRITIČNIJA TE SUTRA DO 12.00 SATI OČEKUJEMO ODGOVOR. UKOLIKO NE DOBIJEMO ODGOVOR SMATRAĆEMO DA SMO PREPUŠTENI NA MILOST I NEMILOST AGRESORU!“
Nakon prijema alarmantnog i optužujećeg pisma civilnih i vojnih vlasti iz Žepe, predsjednik Izetbegović je zatražio od Delića da mu sačini plan šta se sve, ustvari, može uraditi za Žepu na vojnom planu, te da mu odgovor dostavi odmah! Nakon nepunih sat vremena Delić je odgovorio:
„Detaljno sam razmotrio Vaše pismo i na osnovu detaljnog sagledavanja i poznavanja situacije u cjelini mogu Vas obavjestiti: 4 Muslimanska lahka brigada je trenutno angažovana na Treskavici…240. i 242. brigada su već nekoliko dana angažovane u borbama sa četnicima na stvaranju koridora i prihvatu snaga iz Srebrenice…243. Muslimanska podrinjska brigada i njen veći dio nije u stanju-ne želi da ide u napadana borbena dejstva prema Drini…Crni vukovi su poslije borbi na Majevici desetkovani…Živiničke ose su angažovane u višednevnim borbenim dejstvima na prihvatu snaga iz Srebrenice…Crni Labudovi, to je jedna mala taktička jedinica koje ne može ništa bitno učiniti…“
Predsjednik Izetbegović u 17 sati i 16 minuta je poslao kratak odgovor na Delićevo pismo. Pisalo je:
“Upravo sam završio razgovor sa generalom Smitom. Možda bih mogao postići evakuaciju žena, djece i starijih osoba iz Žepe putem Unprofora. Da li bi to prihvatio? Možda bi u ovom slučaju mogli onim šumskim stazama ubaciti jednu brigadu ili bataljon vojnika prema Žepi i uspješnije nastaviti borbu!? Ovi Žepljaci tvrde da bi se moglo naći 500-1000 dobrovoljaca. Muderis je Žepljak! Treba ubacivati i grupe u Goražde. Bilo bi to veliko ohrabrenje .Ima zainteresovanih. Ovdje je sačinjen i plan evakuacije stanovništva Žepe. Očekujem tvoje odgovore po tačkama!“
Istog dana, u 18h i 01min, uspostavljena je radioveza između komandanta odbrane Žepe Avde Palića i dr.Bećira Heljića:
Avdo Palić: Selam iz Žepe,veliki prijatelju, reci nam ima li šta ohrabrujuće? Borimo se, ali je dosta teško i neizvjesno prijem….
Dr.Heljić: Makusz selam od mene tebi i tvojim suborcima i ostalim ljudima u Žepi. Veoma mi je drago što te čujem i što čujem da si na istim linijama i da se hrabro borite. Mi ovdje poduzimamo sve moguće diplomatske aktivnosti, Predsjedništvo, Vlada i sva njihova diplomatija su na nogama u borbi za Žepu…Nemate potrebu za takvom panikom…A sad te molim odgovori mi po tačkama:
1.Jesu li linije igdje pomjerene? 2.Jesi li imao poginulih do sada? 3.Imas li dovoljno MTS-a?4.Koliko ti je došlo boraca iz Srebrenice? 5.Ko je razgovarao sa četnicima od naših? 6.Imaš li dobru saradnju sa civilnim trukturama? Prijem…
Avdo Palić: 1.Jesu…Brezova Ravan-Gusinac-Vrhovi povukli smo se….2.Poginulih nemam, a imam dosta teško ranjenih i u kritičnoj su situaciji. Lakši ranjenici se ne povlače sa položaja…To nije zapamćeno do sada! Bećire, mi ne paničimo, radimo iznad naših mogućnosti, hoćemo rješenje za nas…Tebi najviše vjerujemo. Poselami Izetbegovića, Silajdžića i sve ostale koji žele da nam pomognu. Imaš selam i od predsjednika Hajrića prijem…
Dr.Heljić: Poštovani komandante sve sam te razumio. Cijenim tvoje kvalitete i siguran sam da je za sve nas sreća što si ti na čelu odbrane Žepe!
Avdo Palić: Recite, ovdje se bore i djeca. Prenesi to Izetbegoviću. Diglo se na noge sve što hoda da se odbrani Žepa prijem…
Nakon ovoga razgovora u 20h u Izetbegovićev kabinet je stiglo pismo generala Delića u kojem mu je odgovara na mogućnost slanja ljudi prema Žepi, što je Izetbegović predlagao napominjući “Muderiza” kao opciju.
“Detaljno sam proučio Vaše pismo i na osnovu istog dostavljam Vam odgovore po tačkama: 1.Slažem se sa navodima iz tačke 1, s tim da se prevoz organizuje vazdušnim putem i da Unprofor garantuje bezbjednost. 2.Oni koji tvrde da mogu naći 500-1000 dobrovoljaca neka ih HITNO dovedu u Kakanj mi ćemo ih naoružati, spremiti i izdati precizan zadatak, isto tako sa njima ćemo uključiti dobrovoljce koje mi pripremamo…Muderis je već angažovan na Treskavici i cijenimo da će tu dati puni doprinos 3.Zainteresovani za Goražde se već nalaze na Treskavici i ako Bog da brzo kreću u oslobađanje teritorije, a samim tim i prema Goraždu. Nerealan je prijedlog da se pripadnici Armije iz Žepe povlače sa odbrambenih linija u pravcu slobodne teritorije. Na kraju smatram da sastavljači ovog prijedloga treba HITNO da dođu na teren i tu svoj autoritet dokažu.“
Situacija u Žepi se mjenjala iz sata u sat jer su odbranu enklave diktirali mnogi uslovi unutar nje same. Manjak municije, svega 10.000 metaka na 2.000 vojnika kako je rekao Avdo Palić, gomila ranjenika, nedostatak hrane i panika civila osipali su odbranu Žepe čiji je pad postao pitanje trenutka. Iako su se herojski borili, odoljevali napadima moleći za bilo kakvu pomoć za skoro više od 20 dana do njih nije došlo ama baš ništa…
U noći 24.7.1995. u Sarajevo, Izetbegovićev kabinet, stiglo je jedno od posljednjih poruka iz Žepe u kojoj je pisalo:
“OBZIROM DA JE OVO POSLJEDNJE JAVLJANJE, ŠTA IMATE PORUČITI NARODU ŽEPE? MI SMO SE ČASNO BORILI KOLIKO SMO GOD MOGLI ALI SE UISTINU VIŠE NIJE MOGLO URADITI! U SVEMU OVOM OSTAJE OSJEĆAJ GORČINE DA SMO U OVOM RATU BILI SAMI I NA KRAJU IZDATI OD SVAKOG! NEKA POSEBNA OBJAŠNJENJA NAM NE TREBAJU, DOSTA TOGA ZNAMO ALI SE BOJIMO DA OVAKVE STVARI NEĆE OSTATI SAMO NA ŽEPI I SREBRENICI! ZATO BI VAS ZAMOLILI JOŠ JEDNOM DA NARODU ŽEPE POKUŠATE OBJASNITI ZAŠTO SE SVE OVO DESILO…?“
25.7.1995 godine predsjednik Izetbegović je uputio pisma Savjetu bezbjednosti u New Yorku, te njemačkom kancelaru Kohlu. Savjet bezbjednosti je molio, da kada već nisu branili svoje zaštićene zone, što su bili Žepa i Srebrenica, i kada su već dozvolili pokolj srebreničkog naroda, da barem obezbjede sigurno kretanje žepačkog naroda prema slobodnim teritorijama! S druge strane kancelara Kohla je zamolio da podigne jedno njemačko selo u sklopu kojeg bi se smjstile izbjeglice iz Srebrenice i Žepe. Već 26.7.1995. počeli su pristizati prvi civili i ranjenici u rejone Sarajeva i Kladnja. Četnici su toga dana na pregovorima, koje je s četničke strane vodio Zdravko Tolimir, tražili da se pitanje Žepe riješi bez žrtava ali su zauzvrat zahtjevali oko 200 njihovih zarobljenih vojnika koji su se nalazili u sarajevskim zatvorima. Istoga dana Avdo Palić je u 22h i 25min napisao pismo predsjedniku Izetbegoviću u kojem izražava zabrinutost da Izetbegović neće da prihvati razmjenu svi za sve, o čijoj realizaciji ovisi život mnogih unutar Žepe! Palić je napisao:
“Nemojte dozvoliti da ubijam svoje borce, jer ih ja ne mogu ostaviti žive četnicima…Molim vas još jednom, poduzmite sve što je u vašoj moći da se izvrši helikopterska evakuacija vojnika…U slučaju da odgovor bude negativan, vjerovatno se više nećemo čuti! Načelnik Štaba koji je 80% invalid iz helikopterskog udesa u Žepi, mogao je jučer otići sa ranjenicima ali nije htio ostaviti svoje saborce. Htio je znati do kraja kakva će im biti sudbina i podjeliti s njima istu…“
Izetbegović je odogovorio ekspresno u 23h i 30min.
“Neko stvara probleme između nas…Mi tražimo razmjenu svi za sve, četnici to sada odbijaju. Oni pristaju na razmjenu svi Žepljaci, a ne svi Bošnjaci za sve četnike širom Bosne i uz to traže da se vi prvo predate…Na kraju da ponovim. Prvo mi hoćemo razmjenu svi za sve, podrazumijevajući sve naše zarobljenike za sve njihove zarobljenike i drugo tražimo direktno ukrcavanje u helikoptere bez vaše prethodne predaje. Ako Mladić na to pristane možete i vi taj ugovor potpisati. I na kraju molim vas da me ne molite. Ja sam dužan učiniti sve što mogu i ja ću bez vaše molbe učiniti sve što mogu. U to morate vjerovati!“
Već 27.jula 1995. Delić obavještava predsjednika Izetbegovića: “ČETNICI SU OKO 16.00 POČELI ULAZITI U ŽEPU… “
Avdo Palić je otišao na pregovore i više se nikada nije vratio. Ramo Čardaković, koji je preuzeo komandu, poslao je plan šta da se uradi dalje. Stajalo je da će se žepski borci ili probijati sa ljudima ili po grupama kao jedna opcija, te kao druga da se predaju Mladiću ili da se predaju u Srbiji. Navečer 28.7.1995. Ramo Čardaković je radiovezom uputio predsjedniku Izetbegoviću kripto poruku:
“OVDJE KOMANDANT BRIGADE RAMO, PORUKA ZA PREDSJEDNIKA IZETBEGOVIĆA I DA ON LIČNO ODGOVORI…AKO VAS NIJE UPOZNAO GLAVNI ŠTAB, SITUACIJA KOD NAS JE SLJEDEĆA: PROBIJENE SU NAM LINIJE NA TRI MJESTA. VIŠE NE MOŽEMO IZDRŽATI. OBAVJEŠTAJNIM RADOM SAZNALI SMO DA JE SVE BLOKIRANO, DA NE MOŽEMO IZAĆI JER SMO U STRAHOVITOM OKRUŽENJU I NOŽ NAM NE GINE…“
Semir Halilović
Sarajevo, 29.11.2013.