14. juna 1992. godine srpske snage su, na čelu sa najokrutnijim srpskim zločincima iz Višegrada Milanom Lukićem, Sredojem Lukićem i Mitrom Vasiljevićem, natjerali 65 bošnjačkih civila u kuću Adema Omeragića, u Pionirskoj ulici u Višegradu, većinom žena i djece, gdje ih zaključavaju, a nakon toga pale kuću. Većina žrtava je bila iz sela Koritnik, gdje su po njih došli Lukić i Vasiljević i naredili im da uđu u autobuse, koji su navodno trebali ići za slobodnu teritoriju – Kladanj. Samo jedna ososba je preživjela sa teskim tjelesnim i psihičkim posljedicama.
Milan Lukić rođen u Foči. Ratni zločinac porijeklom iz sela Rujište udaljenog 15 kilometara od Višegrada. Osuđen je od strane općinskog suda u Beogradu na 20 godina zatvora zbog kidnapovanja i ubistva 16 bošnjaka u selu Mioče, općina Rudo. Protiv Lukića se također vodi postupak pred međunarodnim sudom u Haagu.Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu, Lukić je živio u Obrenovcu – Srbija, Njemačkoj i Švicarskoj. U proljeće 1992. godine, se vraća u Višegrad gdje organizira paravojne jedinice Osvetnici (ponekad poznati i pod imenom Bijeli Orlovi) sa ciljem progona i istrebljenja domicilnog stanovništva. Poslije pada Višegrada 12. aprila 1992. godine usko surađuje sa srpskim okupacionim vlastima i Užičkim korpusom JNA. Direktno je odgovoran za ubistvo 84 višegrađana koji su se nalazili u autobusima na putu prema slobodnoj teritoriji (općina Olovo). Također je odgovoran za koncentracioni logor Uzamnica (bivša kasarna JNA na području Višegrada). Optužen je i od strane međunarodnog suda za ratne zločine iz 1998. godine, te se tereti za zločine protiv čovječnosti. U augustu 2005. godine uhapšen je u Buenos Airesu, u Argentini, gdje je živio pod lažnim imenom – Goran Dukanović. 20. februara 2006. godine izručen je međunarodnom tribunalu u Haagu.