Polaganjem cvijeća i učenjem Fatihe, mještani Ahatovića, ali i drugih sarajevskih opština, sjetili su se građana koji su u logorima na području sarajevske opštine Novi Grad tokom rata 1992-1995. mučeni i ubijani.
Predsjednik Udruženja logoraša Novi Grad Amir Smječanin podsjetio je da se danas navršava 21 godina “svega što smo preživjeli, a nikad nismo ni sanjali da će se jednom narodu desiti”.
“Stoga, 2. juni treba da bude poruka svim generacijama koje dolaze kroz šta su njihovi djedovi, nane, očevi i majke prolazili i propatili. Kroz logore na području općine Novi Grad prošlo je oko 550 ljudi, od čega kroz Veliki hangar 113, Mali hangar 90, Distributivni centar 105 i Kiskana 243 osobe”, kazao je Smječanin.
On je dodao da je pet logoraša ubijeno u navedenim logorima, 11 odvedeno na Ilidžu i tamo ubijeno, 48 ubijeno na Sokolini, 13 logoraša sa područja Bioče i Bratunca odvedeno je u napoznatom pravcu i ubijeno, 15 pripradnika tadašnje Teritorijalne odbrane je zarobljeno i ubijeno.
“Svi podaci nam govore da je na ovom prostoru izvršen strašan zločin protiv čovječnosti, a glavni izvršioci Nikola Stanišić, Mile Stojanović, Žarko Krsman Šok, Radomir Špirić i drugi su danas na slobodi. Ovim putem apelujemo na Tužilaštvo BiH, da smo spremni na saradnju sa njima kako bi zločinci bili kažnjeni, a pravda zadovoljena”, poručio je Smječanin.
“To nema ni u filmovima”
Bivši logoraš Fuad Mujkić prisjetio se 2. juna 1992. godine, istakavši da stvari koje je preživio tog dana nije mogao ni u filmovima da vidi. Mujkić je kazao kako su pružali otpor pet dana, ali je njihovo mjesto veoma malo kako bi se moglo suprotstaviti nadmoćnijem agresoru. On je zarobljen 2. juna, a razmijenjen 13. juna. Prva tri dana u logoru, kako je kazao, bio je bez hrane i vode, a vođen je kao “živi štit” na prinudne radove.
“Ja sam to doživio na svojoj koži, tu torturu, zlostavljanje i ostalo. Preživio sam nešto što čovjek u normalnom životu ne bi mogao preživjeti. Ali psiha čovjeka prevazilazi te bolove koje smo mi doživjeli. Od udaranja, maltretiranja, fizičkog, psihičkog… To su nam sve namjestili uglavnom naše komšije Srbi uz pomoć Srbije”, istakao je Mujkić.
Adisa Bukalo-Selimović iz Ahatovića izgubila je oca Džemaila Bukala kada je imala devet godina, 1. juna 1992. godine. Izgubila je i amidžu i daidžu, ali njena najbolnija rana je što je ostala bez svog zaštitnika.
“Moj otac nije zarobljen. On je ubijen kod naše kuće, na liniji razgraničenja. Moj babo se vratio po nas dvije da bi nas spasio, ali mi smo sat prije toga izašle. Njega su tu uhvatili i ubio ga je prvi komšija, koji je nekoliko dana prije početka rata sjedio, jeo i pio sa nama”, prisjetila se Bukalo-Selimović. Ona je dodala da se bol nikada ne smanjuje, te da se gubitak roditelja nikad ne može zaboraviti i oprostiti.
Na obilježavanju godišnjice, predstavnici Udruženja logoraša iz Novog Grada, Stari Grad-Centar, Vogošće, Ilidže te Iijaša, zatim delegacija opštine Novi Grad, Savez logoraša u BiH, Savez logoraša Kantona Sarajevo, Udruženje logoraša “Da se ne zaboravi, da se ne ponovi 1992.-1995.” i Udruženje maloljetnih boraca Novi Grad položili su cvijeće na spomen-obilježje kod škole.
Anadolija