29.05.1991. – Milošević – Karadžić i plan “RAM”

Već je početkom godine (1990), Slobodan Milošević, uz podršku srpskih nacionalista iz Bosne i Hercegovine, kovao zavjeru za preuzimanje kon­trole nad područjima koja je namjeravao pripojiti Srbiji. Ponavljao se isti scenarij kao i u Hrvatskoj. Uz financijsku i logističku podršku srpske tajne policije Dobrica Ćosić, bard velikosrpskog nacionalizma, 27 srpnja 1990. je osnovao bosanski ogranak SDS-a, koji je povjerio kolegi i prijatelju Jovana Raškovića, Radovanu Karadžiću. “Čovjek od povjerenja”, izjavio je romanopisac predstavljajući ga srpskom vodstvu.²¹⁰ SDS je okupljao sve sarajevske zagovarače srpskog ekspanzionizma, prvenstveno profesorsku jezgru s Filozofskog fakulteta kojoj su pripadali Milorad Ekmečić, Slavko Leovac, Vojislav Maksimović i Aleksa Buha. Oni su od rujna 1990. ponav­ljali strategiju svojih kninskih saveznika, koji su se pobunili i osnovali u Banjaluci Srpsko nacionalno vijeće, tada predstavljeno kao forum koji će omogućiti “srpskom narodu da preuzme svoju sudbinu u ruke” Naime, taj je organ, kojim je predsjedavao psihijatar Radovan Karadžić, organi­zirao paralelnu vlast koja je trebala uspostaviti srpske autonomne pokra­jine po uzoru na SDS u susjednoj republici.

Za razliku od svojih saveznika u Hrvatskoj, srpski nacionalisti u Bosni su pripadali koaliciji na vlasti u Sarajevu. Za vrijeme prvih slobod­nih izbora, u studenom 1990., nacionalističke stranke triju zajednica su se ujedinile kako bi tako porazile bivše komuniste. Tako je sada SDS dijelio vlast s bosanskim ogrankom HDZ-a i sa SDA, Strankom demokratske akcije, koja je predstavljala Muslimane. Tu je zajednicu Tito 1969. godine proglasio narodom kako bi tako potvrdio specifičnost i državni legitimitet Bosne i Hercegovine, koja je stalno bila izložena pritiscima srpskog i hr­vatskog nacionalizma.²¹¹ Taj neprirodni savez između stranaka koje su se zalagale za sasvim različite koncepcije o budućnosti Jugoslavije olakšat će “libanonizaciju” Bosne i Hercegovine, koja će najprije biti usmjeravana iz Beograda, a zatim i iz Zagreba. Od prve polovine 1991. godine Vlada i kolektivno Predsjedništvo Bosne i Hercegovine su bili potpuno paralizi­rani unutrašnjim svađama, a policija se dijelila po etničkoj pripadnosti.

Borisav Jović, osoba potpuno odana Slobodanu Miloševiću, ugošćuje 21 veljače 1991 u Beogradu Radovana Karadžića, popularnog srpskog nacionalističkog vođu. Sastanak je uvelike nalikovao onome kakvog je u kolovozu 1990. imao s Milanom Babićem. Radovan Karadžić mu je objas­nio da nema puno nade da će Bosna i Hercegovina prihvatiti pripojenje Srbiji i Crnoj Gori nakon raspada Jugoslavije i zatražio je savjet kako se ponašati u slučaju da Sarajevo želi proglasiti suverenost. Borisav Jović mu je savjetovao da, napuštajući bosansku Skupštinu prije glasovanja, onemogući svaku odluku koja bi mogla dovesti u pitanje velikosrpski projekt. Nakon toga mu je obećao podršku JNA.²¹² U međuvremenu je Radovan Karadžić trebao biti spreman za trenutak kada će trebati osnovati auto­nomne oblasti svih područja s većinskim srpskim stanovništvom. Beograd je od njega tražio da najprije pričeka rezultate razgovora među republika­ma o budućnosti zemlje. Jer, za razliku od hrvatskih Srba, bosanskohercegovački Srbi nisu imali nikakav izgovor, pa čak ni lažan, za neprizna­vanje autoriteta Sarajeva. Srbi nisu imali status nacionalne manjine, njiho­va građanska prava nisu bila ugrožena, a vlast u kojoj su sudjelovali nije promijenila Ustav niti je zamijenila crvenu zvijezdu grbom koji bi ih mo­gao podsjetiti na njihovu tragičnu prošlost. Osim toga, Sarajevo nije zahti­jevalo neovisnost već je, naprotiv, pokušavalo spasiti Jugoslaviju i nastojalo je posredovati između Ljubljane, Zagreba i Beograda kako bi se pronašao izlaz iz krize.

U travnju 1991 Beograd je dao zeleno svjetlo Radovanu Karadžiću. Slobodan Milošević se upravo bio nagodio s Franjom Tuđmanom u Karađorđevu i dobio je osiguranje da će Hrvatska krenuti putem nezavisnosti. Armija mu je potvrdila svoju podršku. Sada se slobodno mogao posvetiti Bosni i Hercegovini. No, zahtijevao je od bosanskih Srba da djeluju u najvećoj tajnosti kako njihovi postupci ne bi izgledali kao dio dogovorenog plana za cijepanje hrvatskog i bosanskog prostora. Radovan Karadžić i njegove vatrene pristalice su javno trebali izjavljivati da se zalažu za “oču­vanje Jugoslavije, u okviru toga i Bosne i Hercegovine, ne tražeći ničiju podelu, niti Veliku Srbiju, ali ne dozvoljavajući da se srpski narod silom izvodi iz Jugoslavije.”²¹³

SDS je 26. travnja ujedinio dvadesetak općina u okolici Banjaluke u srpsku oblast. To područje, nazvano Bosanska krajina, koje je odmah osnovalo svoju paralelnu Skupštinu, graničilo je s dijelom Hrvatske koji je bio u rukama srpskih pobunjenika. A u svibnju 1991. godine Bosanska krajina proglašava svoju autonomiju. Sljedećih dana proglašene su još dvije srpske autonomne oblasti (SAO), u Romaniji, istočno od Sarajeva, te u Semberiji i na Majevici, na sjeveroistoku republike. Do kraja ljeta srp­ski nacionalisti su samoproglasili šest srpskih autonomnih oblasti, potpuno se odvojivši od sarajevske vlade. U svibnju 1991 SDS je objašnjavao svoj potez: “U slučaju da se Bosna i Hercegovina konstituiše kao samostalna suverena država, srpski narod neće da bude manjina u takvoj BiH. Samo u tom slučaju došlo bi do izdvajanja udruženih opština (srpskih) u samo­stalnu autonomnu pokrajinu, sa svim državnim atributima. (. .) Za dva­deset četiri sata u svakoj srpskoj opštini bila bi formirana bar jedna jedi­nica, jer Srbi neće dozvoliti da još jednom budu zatečeni kao 1941 godi­ne.”²¹⁴ Mjesec dana kasnije pojašnjavao je da se podjela Bosne i Hercego­vine “neće moći ostvariti mirnim putem.”²¹⁵

210) Borisav Jović, Poslednji dani, op. cit, str 193.

211)Bosanska republika je u to vrijeme brojila 4.365.000 stanovnika, od toga 43,7% Musli­mana, 31,4% Srba i 17,3% Hrvata. 18. studenog 1990. 71% glasača je dalo svoje glasove strankama utemeljenima na nacionalnoj osnovi. U Skupštini je SDA dobila 30,4% glasova (86 poslaničkih mjesta od ukupnih 240), SDS 25,2% (72 poslanička mjesta) i HDZ 15,5% (44 poslanička mjesta). Stranke višeetničkog sastava, kao bivši komunisti ujedinjeni u Stranku demokratskih promjena (SDP) ili Savez reformskih snaga pre­mijera Ante Markovića (SRSJ BiH), pretrpjele su žestok poraz dobivši samo 28,9% glasova i zajednički 33 poslanička mjesta u Skupštini. Nacionalističke stranke su dobile 7 mjesta u bosanskom kolektivnom Predsjedništvu i osnovale tako koalicijsku Vladu. Mjesto predsjednika kolektivnog Predsjedništva dodijeljeno je krajem 1990. Aliji Izetbegoviću, čelniku SDA, a mjesto predsjednika Vlade i predsjednika Skupštine Juri Pelivanu iz HDZ-a i Momčilu Krajišniku iz SDS-a.

212)Borisav Jović, op. cit., str 274.

213)Ibid., str. 338.

214) Borba, Beograd, 14. svibnja 1991.

215) Nin, Beograd, 28. lipnja 1991.

216) Tijekom ljeta Obavještajna služba je predala saveznom premijeru Anti Markoviću snimku tih telefonskih razgovora.

Beogradska strategija u Bosni i Hercegovini nije se ograničavala samo na jednostavno, postupno preuzimanje teritorija od strane SDS-a i kontrolu policijskih postaja u srpskim područjima. Plan je, osim toga, uključivao i uspostavu pravog vojnog rješenja zahvaljujući suradnji između SDS-a i JNA. Slobodan Milošević se okoristio interventnim planom iz veljače 1991., kada je JNA planirala udružiti se sa SDS-om i tako, uz ostale republike, pokoriti i Bosnu i Hercegovinu. Vojno vodstvo je bilo prihvatilo taj plan uvjereno da će tako doprinijeti sprječavanju raspada Jugoslavije. Beograd je tada uspostavio direktnu vezu s Radovanom Karadžićem orga­nizirajući naoružavanje bosanskih Srba i uspostavljajući vezu između čelnika SDS-a i povjerljivih oficira JNA.

Od kraja svibnja jugoslavenska Obavještajna služba je tako zabilježila nekoliko telefonskih razgovora između Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, koji su otkrivali detaljan plan o nasilnom stvaranju Velike Sr­bije.²¹⁶ Jedan od tih razgovora se vodio sredinom ljeta. Rat protiv Hrvat­ske je bio započeo, a Slobodan Milošević je već pripremao agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Srpski predsjednik je u telefonskom razgovoru tražio od Radovana Karadžića da stupi u vezu sa srpskim generalom Nikolom Uzelcem, zapovjednikom vojarne u Banjaluci, kako bi dobio oružje i po­krenuo plan RAM, zamišljen “u dogovoru sa najvišim vojnim organima”, a čije su glavne crte predstavljene Radovanu Karadžiću tijekom susreta s Borisavom Jovićem i Slobodanom Miloševićem, početkom travnja u Beo­gradu:

S.M.: “(. .) Obrati se Uzelcu, on će ti sve reći. Tamo gde imaš pro­blema, javi se meni.

R.K.. Imam problema u Kupresu.²¹⁷ Tamo je deo Srba prilično ne­poslušan…

S.M.: Ne brini, lako ćemo za to. Samo se ti javi Uzelcu.

R.K….

S.M.. Sve ćeš imati, ne brini. Najjači smo…

R.K.. Da, Da.

S.M.: Nemoj da brineš. Dok je armije, niko nam ništa ne može.

R.K.. A Hercegovina…

S.M.. Ne brini za Hercegovinu. Momir (Bulatović) je poručio ljudi­ma: “Ko nije spreman da gine u Bosni, nek’ istupi pet koraka napred.” Niko nije istupio…²¹⁸

R.K.. Dobro je to.   A što je s onim bombardovanjem.

S.M.. Danas nije zgodno za avijaciju, zaseda Evropska zajednica.. “²¹⁹

Kad je u rujnu 1991 jugoslavenski premijer obaviješten o zavjeri koja se kovala, odlučio je na ministarskom savjetu prijaviti direktnu upletenost beogradskog vodstva u organiziranje srpske oružane pobune u Hrvatskoj i u Bosni i objelodaniti sve dokaze kojima je raspolagao.

“Iz kazete koju sam preslušao jasno proizlazi, molim vas, jasno pro­izlazi veza, ja moram upotrijebiti imena, zato što sam ih čuo i glasovi su bili raspoznatljivi, kad Slobodan Milošević daje naloge Karadžiću da Karadžić stupi u kontakt sa generalom Uzelcem i kaže – po dogovoru na najvi­šem vojnom vrhu – da se preda oružje i naoruža teritorijalna odbrana Bosanske krajine i da se u realizaciji programa RAM to iskoristi. Kažu da je to program Velike Srbije. Da je u tom smislu vršeno naoružavanje ljudi koji su se u Hrvatskoj borili na srpskoj strani i naoružavanje ljudi u Bosni i Hercegovini. Takođe je snimljen dio razgovora u kojem Karadžić razgovara sa generalom Adžićem. Ako mi hoćemo da damo doprinos raz­rješavanju naše krize, onda mi moramo biti svjesni onoga što se događa i svjesni toga da, nažalost, JNA sudjeluje direktno u građanskom ratu i da je direktno se opredijelila za jednu stranu, i da, prema tome, JNA ne može igrati ulogu plavih kaciga u Jugoslaviji.”²²⁰

Listopad 2010.