Godina 1992. Rat u Bosni i Hercegovini postao je tužna stvarnost, više nije priča koja se događa nekom drugom, negdje daleko. U rano jutro građani Sarajeva spremaju se na mirne demonstracije. Rat ne žele. Ne žele ni da njihovo voljeno Sarajevo padne u ruke agresora.
Na demonstracije se sprema i studentica Medicinskog fakulteta Suada Dileborvić iz Dubrovnika, koja u Sarajevu živi već nekoliko godina. Fahira Hadžiosmanović, žena kod koje Suada živi, pokušava odgovoriti mladu djevojku od izlaska iz kuće. Suada ju ne sluša.
“Idem braniti svoje Sarajevo”, odvraća Fahiri.
Tisuće prosvjednika u to vrijeme već se okupilo ispred zgrade Skupštine BiH. Službenici koji rade u ovoj instituciji kroz prozore promatraju rijeku ljudi koja nosi slike Tita i transparente “Mi smo za mir”.
Olga Sučić, zaposlena u daktilobirou Skupštine izlazi iz zgrade kako bi se pridružila okupljenima.
“Ja sam majka dvoje djece i branit ću ovaj grad”, govori Olga okupljenim novinarima koji trče po Vrbanja mostu. S lijeve strane mosta neprijatelj je koji želi pokoriti Sarajevo. Masa je sve glasnija.Sat otkucava podne.
Nešto kasnije iz pravca Jevrejskog groblja dolaze i prvi pucnji agresora. Meci završavaju u masi prosvjednika koji se bore za mir. Masa se polako razmiče. Jedan metak pogodio je studenticu Suadu. Ona umire nakon nekoliko minuta. Drugi je pogodio Olgu. Voze ju u bolnicu, ali do nje Olga nikada nije došla živa.
Suada i Olga prve su civilne žrtve koje je Sarajevo “položilo” na svom putu do slobode. Vijest o demonstracijama na Vrbanji odijeknula je, prenose ju svi domaći i strani mediji. Spominje se i Suadino ime.
Te noći je Sarajlijama okupljenima oko TV i radio prijamnika postalo jasno da stanje “prividnog mira” neće još dugo potrajati. Neki su očekivali najgore, a neki zasigurno nisu ni slutili da su demonstracije na Vrbanja mostu označile kraj mira i nagovijestile krvavi kaos koji će završiti tek tri godine kasnije. A u međuvremenu će se dogoditi Grbavica, Srebrenica, logori, mučenja i silovanja.
Suada i Olga sahranjene su 8.aprila na sarajevskom gradskom groblju Bare. 1996. godine most Vrbanja preimenovan je u Most Suade Dilberović.
Olga Sučić u ovoj je priči bila pomalo nepravedno zapostavljena. Tek je 2001.godine postavljena nova ploča na nekadašnjem Vrbanja mostu, koji od tada nosi ime Most Suade Dilberović i Olge Sučić, a pored njihovih imena uklesan je i stih : “Kap moje krvi poteče i Bosna ne presuši”…
Skip to content