Na području Zvornika nestalo je oko 1.500 osoba, a i danas se traga za posmrtnim ostacima 450 žrtava koje su ubijene u periodu od 1992. do 1995. godine. U zvorničkim općinama bilo je oko 19 logora, a zločini koji su počinjeni nad zatvorenicima i civilima opisani su u haškim presudama Stanišiću i Župljaninu, Šešelju, Karadžiću, Krajišniku…
Piše: Z. Đelilović
Pripadnici “Žutih osa”, na čijem su čelu bila braća (Vojin i Duško) Vučković, (Dušan) Repić i Žućo, stigli su 11. juna u Dom kulture i ubili najmanje pet zatočenika. Jednom čovjeku su odsjekli uho, drugima prste na rukama, a najmanje dvojica su seksualno osakaćena. Repićevi ljudi su tjerali zatočenike da jedu odsječene dijelove tijela i ubili dvojicu koja to nisu mogla da urade“. Ovo je samo dio onoga što se dešavalo u logorima na području Zvornika, a koji su opisani u presudama Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu, Vojislavu Šešelju, Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku, Biljani Plavšić…
Haškim presudama utvrđeno je da su ratne zločine u Zvorniku počinile vojne, paravojne i policijske formacije.
DOLINA GROBNICA U SELU KAMENICA
Na području Zvornika nestalo je oko 1.500 osoba, a i danas se traga za posmrtnim ostacima 450 žrtava koje su ubijene u periodu od 1992. do 1995. godine. U ovoj općini bilo je najmanje 11 logora, a jedan od njih je i onaj u Domu kulture. Civili su tu bili zatočeni od kraja maja 1992., a tu su ih sprovodili uglavnom pripadnici paravojnih formacija kao što su bile „Žute ose“ ili Arkanovci.
„Dana 30.maja 1992. vojnici JNA zarobili su otprilike 150 Muslimana – muškaraca, žena i djece iz sela Kostijerevo u opštini Zvornik. Odveli su ih u Dom kulture u Drinjači, gdje su ih čuvali pripadnici JNA. Dovedeni su i muslimanski zatočenici iz drugih sela u opštini, ali su sve žene i djeca nedugo potom pušteni na slobodu. Stražari i arkanovci su tukli zatočene muškarce koji su ostali tu. Ubrzo nakon dolaska, jedinica „Belih orlova“ počela je da izvodi zatočenike u grupama od 10 i ubija ih“, stoji u presudi Momčilu Krajišniku iz septembra 2006. godine.
U obrazloženju jedne od presuda izrečenih u Haagu, u vezi zločina počinjenih u Zvorniku, stoji i sljedeće:
„Dana 10. juna 1992. ili približno tog datuma, zatočenike su natjerali da pjevaju, a zatim su ih prisilili da se međusobno tuku, obećavši da će pobjedniku pokloniti život. Nakon toga, Repić je iz vatrenog oružja ubio 17 zatočenika, nekim zatočenicima je odsjekao dijelove tijela, a druge je ubo nožem u grudi“.
Emza Fazlić, glasnogovornica Instituta za nestale BiH kaže za Žurnal da se jedan od najstrašnijih zločina na području ove općine dogodio na lokalitetu Bijelog Potoka kada je oko 675 muškaraca i dječaka iz nekoliko sela razdvojeno od svojih porodica, a zatim ubijeno.
„Njihova su tijela pokopana u raznim masovnim grobnicama širom Podrinja. Najveći broj žrtava Bijelog Potoka je pronađen u sekundarnoj masovnoj grobnici Crni Vrh, jednoj od najvećih otkrivenih masovnih grobnica u našoj zemlji. Posmrtni ostaci 245 ubijena Bošnjaka Bijelog Potoka nikada nisu pronađeni. Iz nekih porodica su ubijeni svi muški članovi. Naziji Beganović, koja je umrla, ubijeno je šest sinova i muž. Nije doživjela da pronađe posmrtne ostatke svojih najmilijih…“, kaže Fazlić, te dodala da je veliki broj žrtava genocida u Srebrenici pronađen u masovnim grobnicama na području Zvornika.
Samo u selu Kamenica u Zvorniku, koje je poznato i kao dolina grobnica, pronađeno je 13 masovnih grobnica.
„Samo iz ovih 13 masovnih grobnica, ekshumirano je oko 5.000 posmrtnih ostataka. Grobnice su uglavnom otkrivali povratnici i to na svojim ognjištima, a mnogi od njih vjeruju da se u Kamenici i danas nalaze neke neotkrivene grobnice“, navodi Fazlić.
Žurnal u nastavku podsjeća na još neke logore i mjesta na području Zvornika gdje su ubijani zatvorenici, a koji se spominju u haškim presudama.
TEHNIČKA ŠKOLA
Tehnička škola u Karakaju korištena je kao zatočenički objekt od maja do juna 1992. U ovom objektu je bilo smješteno oko 750 muškaraca. Osim mještana Đulića, tu su bili i mještani iz Lupa i Klise.
Prema dijelu obrazloženja presude Krajišniku, a slični opisi se mogu naći i u ostalim spomenutim presudama, u roku od nekoliko sati po dolasku u školu oko 20 zatvorenika je umrlo od toplotnog udara i nedostatka vode. Veliki broj zatvorenika je surovo pretučen.
„Dana 5. juna 1992. ukupno 550 zatočenika iz Tehničke škole u Karakaju, među kojim i svjedok 571, kamionom su odvezeni u bioskopsku salu u Pilicama, a odatle su svjedok 571 i još 63 muškarca odvedeni u Gerinu klaonicu u Karakaju. Stražari u uniformama JNA natjerali su muškarce da se licem okrenu zidu, a potom su ih ubili iz vatrenog oružja. Svjedok, koji je uspio da se spasi pogubljenja, vidio je kako u klaonicu stižu još dva autobusa“, opisano je u istoj presudi.
„Vojnici, bosanski Srbi, birali su “bogate i istaknute ljude” i odvodili ih u drugu prostoriju; poslije toga, ostali zatočenici bi čuli jaukanje, viku i rafale iz vatrenog oružja. Kapetan Mijo, koji je nosio kokardu, prozivao je zatočenike iz Tršića i one koje je odveo više niko nije vidio“, stoji u obrazloženju presude.
U ovom objektu je bio prisutan Dragan Ristanović komandant TO-a Karakaj, i pripadnici paravojnih formacija, među kojima su bili Topola, Mrski, Crni i Pivarski. Stražari su radili u smjenama i bili su pod komandom Pivarskog.
FABRIKA ALHOS
Neki od zatvorenika odvođeni su i u fabriku „Alhos“, gdje su uglavnom bili prisutni pripadnici paravojnih formacija arkanovci i Beli orlovi, te onih povezanih sa Žućom, Pivarskim, Crnim i Niškim. Jedan od arkanovaca je rekao, stoji u presudi Karadžiću, da će oni dovesti svakog „bosanskog Muslimana kojeg zateknu u gradu“.
„Vijeće haškog suda zaključilo je da su bosanski Muslimani bili zatočeni u fabrici “Alhos” u aprilu 1992. Srpske snage su te zatočenike podvrgavale teškom premlaćivanju i zlostavljanju“, stoji u obrazloženju haške presude Karadžiću.
Osvrnuli su se i na optužnicu u kojoj se spominje da su arkanovci uglavnom vodili zatvorenike na ispitivanja, te da su prostorije u kojima su to radili bile poprskane krvlju, a da je pod bio prekriven krhotinama stakla. Svjedok KDZ059 svjedočio je da su zatvorenici bili prisiljeni da gutaju to staklo.
NOVI IZVOR
Preduzeće „Novi izvor“ bilo je poznato i kao „Ciglana“ u Karakaju. U maju 1992. ovu fabriku je preuzeo Major Toro sa svojom grupom „Kobra“, a u kojoj su , poznatom pod nazivom Kobre.
Pripadnici paravojnih formacija iz Srbije često su dolazili u taj objekt i “žestoko” zlostavljali zatočenike. Jedna grupa od pet pripadnika Belih orlova iz Loznice ušla je u taj objekt i tukla zatočenike sat ili dva, naredivši im da pjevaju “četničke” pjesme. Zatočenike su tukli debelim drvenim štapom, a nekima su naredili i da tuku druge zatočenike.
POLJOPRIVREDNO DOBRO „EKONOMIJA“
Vijeće haškog suda u presudi Karadžiću zaključilo je i da su zatvorenici u maju 1992. prebačeni u „Ekonomiju“ i da su tu držani u zatočeništvu. Brutalno su premlaćivani i bili su podvrgnuti seksualnom nasilju.
„Vijeće konstatuje i da je jedan zatočenik preminuo uslijed surovog premlaćivanja“, stoji u presudi Karadžiću.
U obrazloženju su se osvrnuli i na dio iz optužnice u kojoj su opisana dešavanja od 13. maja 1992. kada je osoba u uniformi JNA, pod nadimkom Učo, ispitivao zatvorenika i premlatio jednog od njih jer ga je optužio da je krijumčario oružje.
„Kad je Učo otišao, ušla je jedna druga grupa vojnika i odmah počela da tuče zatočenike. Dvojici ljudi su naredili da kleknu četveronoške i onda su im u anus ugurali štap u dužini od 30 centimetara, dok su ti zatočenici vrištali i jaukali. Kad su završili s premlaćivanjem i zlostavljanjem naredili su zatočenicima da obrišu krv odjećom“.
Zatvorenike je u ovaj logor dovodila grupa iz Loznice u Srbiji, Beli orlovi i osobe sa natpisom „vojna policija“, dok je na poljoprivrednom dobru bila stacionirana jedna jedinica zvorničkog TO-a kojom je komandovao Miladin Mijatović.
FABRIKA STANDARD
Neki od zatvorenika bili su smješteni i u fabriku „Standard“ koja se nalazila u Karakaju.
„Naoružane grupe, uključujući i pripadnike paravojnih jedinica iz Srbije, često su dolazile u zatočenički objekt i “surovo zlostavljale zatočenike”. Pripadnici jedne od tih grupa iz Loznice, ušli su i počeli da udaraju zatočenike šakama i nogama i da ih tuku palicama, savijenim kablovima i žicama“.
GERINA KLAONICA
“Gerina klaonica” je mjesto gdje su zatvorenici odvođeni i ubijani.
„Tužilaštvo navodi da je u Gerionoj klaonici u periodu od 5. do 8. juna 1992. ubijeno približno 190 ljudi“, stoji u presudi Karadžiću iz marta 2016. godine.
Dana 5. juna 1992., onih 550 zatočenika koliko ih je bilo ostalo u Tehničkoj školi u Karakaju ukrcali su u autobuse i rekli im da ih vode na razmjenu; međutim, odveli su ih u Pilicu. U tom konvoju je bilo pet-šest autobusa i u svakom od njih je bilo 50 do 60 ljudi.
„Zatočenike su iskrcali iz kamiona, uveli u odvojene prostorije i rekli im da se okrenu prema zidu. Tu su bila dvojica stražara u uniformama JNA i rekli su im da se okrenu prema zidu. Kada su im zatvorenici okrenuli leđa stražari su počeli da pucaju na njih. Kada je pucnjava završena u prvoj prostoriji, stražali su prešli u drugu i također otvorili vatru na zatvorenike“, stoji u istoj presudi.
O zločinima na području zvorničke općine pisat ćemo detaljnije u nastavku Dossiera.