SJEĆANJE NA HEROJE
HAŠIM SPAHIĆ
HAŠIM (Munib, Dudija) SPAHIĆ rođen je 01. 12. 1957. godine u Popovićima, Općina Ilijaš. Osnovnu školu završio je u Župči a Srednju mašinsku tehničku školu u Sarajevu. Na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu, 1979. završio je studij matematike i fizike. Prije odlaska na služenje vojnog roka, nekoliko godina je radio kao nastavnik matematike i fizike u više osnovnih škola u Ilijašu.
Od 1983. godine, na različitim dužnostima, radio je u Štabu TO Općine Ilijaš. Uz rad u OpŠTO Ilijaš, upisao je i 1990. uspješno završio studij ONO na FPN u Sarajevu, te stekao zvanje profesora ONO. Oktobra 1991. godine postavljen je na dužnost komandanta mirnodopskog OpŠTO Ilijaš, početkom aprila 1992. izvršio njegovu reorganizaciju a odmah zatim i mobilizaciju ratnog OpŠTO, rejanskih štabova, te formiranje nekih mjesnih jedinica. Početkom maja 1992., komandno mjesto OpŠTO premjestio je u Brezu.
U periodu od 1992.–1994. godine Hašim Spahić je sa svojim jedinicama kojima je komandovao oslobodio Čemersku planinu, a zatim je uporo i uz velike žrtve branio i odbranio. Svojim tijelom je zaustavio daljni prodor agresora u srednju Bosnu.
Poginuo je na borbenom zadatku 11. 10. 1994. godine na Moševićkom brdu (Općina Ilijaš), u činu majora, na dužnosti komandanta Operativne grupe 3 – Vareš (1. korpus Armije RBiH).
Ratno priznanje – Značka „Zlatni ljiljan“ dodijeljena mu posthumno 1995. godine.
HAŠIM (Munib) SPAHIĆ rođen je 01. 12. 1957. godine u Popovićima, Općina Ilijaš. Osnovnu školu završio je u Župči a Srednju mašinsku tehničku školu u Sarajevu. Bio je dobar učenik ali i dobar drug – pomagao je školskim drugarima, i onima koji su to tražili i onima koji nisu, da urade školske zadatke. Na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu, 1979. završio je studij matematike i fizike.
Kao nastavnik matematike i fizike radio je na određeno vrijeme (od 1979. do 1983.) u: OŠ „27.juli“ Ilijaš (škola koja danas nosi njegovo ime), OŠ „Evgenije Spahić – Željko“ Ivančići–Srednje i OŠ „Podlipnik“.
Vojni rok u JNA, u Školi rezervnih oficira (zemaljske) artiljerije (ŠROA), u Zadru – služio je 1981.–1982. godine.
Od 1983. godine pa do početka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, kao rezervni oficir, bio je zaposlen u Općinskom štabu Teritorijalne odbrane (OpŠTO) Ilijaš, gdje je obaljao različite dužnosti: referenta za operativno-nastavne poslove, (od kraja 1985.) – pomoćnika komandanta OpŠTO za organizacijsko-mobilizacijske poslove, pa dužnost pomoćnika komandanta OpŠTO za obavještajno-bezbjednsne poslove, da bi 25. 10. 1991. godine bio postavljen na dužnost komandanta OpŠTO Ilijaš. Naravno, uz taj rad je i napredovao u službi od rezevnog potporučnika do čina rezernog kapetana. Uz rad u OpŠTO Ilijaš, je upisao i 1990. uspješno završio studij ONO na FPN „Veljko Vlahović“ u Sarajevu, te stekao zvanje profesora ONO.
Početkom agresije na RBiH, u izuzetno teškoj i specifičnoj situaciju u gradu Ilijašu i cjelokupnoj teritoriji Općine pa i šire, Hašim Spahić biva postavljen za komandanta ratnog Općinskog štaba (preformirane) TO Ilijaš. Poslije otvorene destrukcije i iskazanog otvorenog neprijateljstva od strane ekstremnog SDS rukovodstva u Ilijašu, te onemogućavanja rada djelatnicima općinskih organa bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, komandant Hašim Spahić je već 10. aprila 1992. godine u s. Misoča od raspoloživog kadra izvršio konsolidaciju mirnodopskog OpŠO Ilijaš, a suradan (11.04.), kao komandant, prema instrukcijama nadređenih štabova TO RBiH, u s. Mlini formirao i ratni OpŠTO Ilijaš, te naredio formiranje Rejonskih štabova TO (RjŠTO) za uže područje Ilijaša i šire područje Srednjeg, kao i jedinica TO od prijavljenih dobrovoljaca u pojedinim naseljima… Radi osiguranja što boljih uvjeta za rad Ratnog OpŠTO, te organizacije i RiK-a potčinjenim štabovima i jedinicama, komandant Hašim Spahić premjestio je početkom maja 1992. KM OpŠTO u Brezu.
Hašim Spahić je postao komandant ratnog OpŠTO Ilijaš u izuzetno nepovoljnim i teškim uvjetima. U vremenu koje je slijedilo u obavljanju te dužnosti iskazao je bezrezervnu spremnost za postizanje ciljeva iz usvojene Platforme Predsjedništva RBiH u vođenju OOR-a i odlučnost u komandovanju. Posjedovao je i iskazivao veliku snagu volje, ispoljavao inicijativnost i snažnu ličnu energičnost i samopožrtvovanost, gdje je ličnim primjerom uticao na saradnike i potčinjene. To potvrđuje i masovno prijavljivanje dobrovoljaca i uspješnost mobilizacije za formiranje jedinica za odbranu države od agresije. Bio je dobrog i čvrstog karaktera. Vjerovali su mu i borci i stanovništvo. Kud je prošao ostavljao je optimizam i uvjerenje. Posjedovao je natprosječnu radnu sposobnost, istrajnost i energiju. Nije baš imao dovoljno starješina na koje je mogao prenijeti dio tereta koji je sa sobom nosila dužnot na kojoj je bio. Veoma rijetko je bio i u krugu svoje uže i šire porodice koja je kao i mnoge druge bila prognana iz Ilijaša: Nerijetko je bio u situaciji da u svojoj z/o i na bojištu rješava aktuelna pitanja i komanduje neposredno, zanemarujući određena vojna pravila…
Komandant Hašim Spahić suočio se sa veoma teškom situacijom. Kao i u mnogim drugim mjestima, i na području Općine Ilijaš, nastupio je veoma težak ratni period, kada otpočinju borbena dejstva, između: na jednoj strani (para)vojnih i (para)policijskih tzv. srpskih snaga, snaga velikosrpskog agresora, koje je do zuba davno prije naoružala tzv. JNA i na drugoj strani, veoma slabo naoružanih i opremljenih dobrovoljačkih jedinica (u formiranju) TO RBiH i malobrojnih, i po široj teritoriji rasutih snaga, aktivne i rezerne policije koje je objedinjavala SJB Ilijaš, također sa izmještenih lokacija.
Brižljivi komandant Hašim Spahiš tražio je načine, ali je malo šta mogao pomoći selima okruženim agresorskim snagama. Neprijatelj je već u maju 1992. započeo a kasnije nastavio napade na naselja sa nesrpskim življem nastojeći da širi i zaokružuje tzv. srpsku teritoriju u i oko Ilijaša. Napao je i zauzeo: Gornju Bioču, Donju Luku, Kadariće, Lješevo. Stanovništvo ovih mjesta koja su bila u okruženju je, uglavnom, zarobljeno, odvedeno u logore, mučeno i pobijeno, od kojih se još više desetina vode kao nestali… Napao je i zauzeo i Mline (u kojima je bila porodična kuća komandanta Hašima nSpahića)…, pa je otpočeo i nastavio žestoke napade na širi rejon s. Misoča u kojoj je bila i kasarna tzv. JNA i služila im u najvećoj mjeri kao oslonac na stalne napade na šire područje Misoče…
Nove brige Štabu i njegovom komandantu zadavala je agresorska artiljerija koja je terorizirala civilno stanovništvo po gradu Brezi i selima. Agresorski artiljerijski napadi počeli su s junom ‘92, sa položaja na Čemernu. Iznuđene su akcije oslobodilačih snaga i borbe na Čemerskoj planini, Medojevićima…
Borbe za odbranu Misoče trajale su pet mjeseci. Mjesnim jedinicama TO/OS na ispomoć su, pored drugih ilijaških jedinica, dolazile i jedinice iz Breze, Kaknja, Visokog… Naravno, sva b/d i aktivnosti u i oko Misoče i na drugim mjestima je koordinirao i njima manje-više neposredno ili preko potčinjenih rukovodio OpŠ(T)O Ilijaš na čelu sa komandantom Hašimom Spahićem. Poslije višemjesečnih ogorčenih borbi i velikih ljudskih i materijalnih gubitaka, agresor je ovlado Misočom.
Poslije ovladavanja Misočom agresor je glavni pravac napada prenio na širi rejon Ravnog Nabožića, gdje je OpŠO Ilijaš sa svoja dva iscrpljena odreda (OdOS/PdOd Misoča i OdOS/PdOd Vogošća) uspostavio nove l/o i organizirao odbranu tog platoa i sela na njegovoj istočnoj strani.
Oslobodilačke združene jedinice OS Ilijaš (vojne i policijske) do početka oktobra 1992. uspjele su zbaciti agresorske snage sa Čemerske planine i ovladati istom. Odredi OS Gajevi i Dragoradi, usljed jake agresorske ofanzive na slobodne teritorije i njihove rejone odbrane, te ranije pretrpljenih gubitaka, krajem druge dekade avgusta 1992. uspjeli su bezbjedno, kroz ‘neprijateljsku teritoriju’, izvršiti evakuaciju svog civilnog stanovništva sa tih prostora, poslije čega ih je i njih komandant OpŠOS Ilijaš, Hašim Spahić, uputio na rovito olovsko bojište i pretpočinio ih OpŠOS Olovo. U septembru 1992., dio snaga OdOS Srednje je izgubio branjenu teritoriju (Moševiće, Lađeviće, Stomorine…) i izvukao se na rezervne položaje u rejonu Poloma, dok je četa Medojevići ostala u svome selu do početka decembra 1992. godine.
Zbog izuzetnog značaja putne komunikacije: Ilijaš-Semizovac-Srednje-Romanija, koju je koristio agresor i koju su jedinice OS (RBiH) Ilijaš i druge, sve više ugrožavale, pa i držale pod blokadom dva mjeseca (1992./1993.), agresor je u januaru 1993. započeo sa snažnim stalnim artiljerijsko-tenkovskim, minobacačkim i pješadijskim napadima s ciljem deblokade pomenutoga puta i odbacivanja naših snaga što dalje od te komunikacije. Napade izvodio iz više pravaca na širi rejon Ravnog Nabožića i brdo-gredu Lipa-Brda-Jasen… Zauzimao je jedno po jedno bošnjačko i hrvatsko selo (Krč, Gora, Ljetovik, Kamenica, Kožlje, Milatovići, Ljubina, Ulištovići, Solakovići…), progoneći mjesno stanovništvo, pljačkajući, paleći i rušeći sve stambene i gospodarske objekte. Nije bilo dana za predaha, nit’ dana bez krvi i mrtvih. Sručio se čitav agresorski Sarajevsko-romanijski korpus na skromne snage komandanta Hašima Spahića. Prostori koje je trebalo braniti bili su ogromni, snage malobrojne, iscrpljene i usamljene. Adekvatne pomoći niodkuda.
Topografskim objektom Lipa agresor je ovladao sredinom februara ‘93. Produžio je sa napadnim b/d usmjeravajući glavni udar ka objektu Ravni Nabožić.. Iako je OpŠO Ilijaš na čelu sa komandantom Hašimom Spahićem pokušavao na sve načine stabilizirati stanje odbrambenih snaga na Ravnom Nabožiću, nije mu to u dovoljnoj mjeri uspjelo, jer nije imao niti dovoljno snaga ni naoružanja za taj zadatak, pa i razumijevanja i pomoći nadređenih. Aresor je u dobro sinhroniziranom općem napadu iz više pravaca, uz podršku svih raspoloživih art. oruđa, koristeći i korpusnu art. grupu (KAG), nakon cjelodnevnih žestokih borbi 26. aprila 1993., nanoseći braniocu teške gubitke (8 poginulih i više desetina ranjenih), uspio da odbaci snage branioca sa tog objekta i ovlada Ravnim Nabožićom. Bio je na poprištu borbi, kao i mnogo puta ranije, taj cio dan i komandant Hašim Spahić sa dijelom starješina OpŠO, pokušavajući pomoći starješinama naših jedinica, ali nažalost, nije tada mogao ništa značajnije učiniti. Njegove jedinice su bilie i u ljudstvu i ukupnoj vatrenoj moći inferiorne u odnosu na agresorske.
Nepravedno je sva „krivica“ za pad Ravnog Nabožića od strane nadređenih, a pogotovo tadašnjeg komandanta OG „Istok“ Visoko, pala na komandanta OpŠO Ilijaš Hašima Spahića. Ipak je sve ostalo na prijetnjama (smjenom sa dužnosti i stavljanjem pod vojni sud) od strane komandanta OG „Istok“ Visoko, koji je ubrzo, nažalost, i sam neslavno završio komandantsku karijeru. Ipak, komandant Hašim Spahić, pa i za njgove dotadašnje saborce, trpili su određene posljedice.Nakon više zahtjeva i aktivnosti nadležnih struktura, u junu 1993. godine ŠVK Armije RBiH donio je naređenje o formiranju 126. (ilijaške) bbr, ali Hašimu Spahiću i nekolicini njegovih dotadašnjih saradnika nije bilo mjesta u njoj. Zašto?
Nadležni su ubrzo uvidjeli da se prema Hašimu Spahiću nepravedno postupilo i već u julu 1993. on biva postavljen na dužnost pomoćnika komandanta OG „Istok“ Visoko za popunu i personalne poslove, a od avgusta 1993. na dužnost načelnika štaba komande te OG, da bi od sredine septembra do sredine oktobra ‘93. vršio dužnost i komandanta OG „Istok“ Visoko. Krajem 1993. Hašim Spahić je obavljao dužnost komandanta KG „Fojnica“, zatim dužnost komandanta KG/TG „Vareš“. Ova TG „Vareš“ početkom 1994. je preformirana u OG „Zvijezda“, gdje je Hašim Spahić obavljao dužnost NŠ ove komande, koja se u maju 1994. opet transformirala u OG-3 (1. korpusa Armije RBiH) Vareš, u kojoj je Hašim Spahić do pogibije obavljao dužnost komandanta te OG. Napokon je i Hašimu Spahiću priznato da je oficir Armije RBiH pa je proizveden u čin majora. Da, majora. Samo.
Major Hašim Spahić, kao komandant OG-3 Vareš, pod svojom neposrednom komandom imao je tri brdske brigade (304. bbr-Breza, 126. bbr-Ilijaš i 1. slav. bbr-Olovo), 122. lbr-Vareš, 1. samost. sokolački bataljon i po jedan bataljon iz nekih brigada 1. korpusa Armije RBiH iz Sarajeva, koji su se naizmjenično smjenjivani u z/o OG-3 Vareš (teritorija općina Breza, Ilijaš, Vareš i Olovo). Povremeno su u ovoj z/o bile angažirane i druge jedinice (ili njihovi dijelovi) iz 1. korpusa, (naročito jedinice tadašnje OG-2 Visoko), neke jedinice 2. i 3. korpusa, pa i GŠ Armije RBiH u izvođenju napadnih i odbrambenih borbenih dejstava. Ova praksa je pogotovu bila primjenjivana u b/d na Čemerskoj planini, ali i tzv. Vareškom džepu i Crnoriječkoj visoravni od aprila, pa do kraja 1994. godine.
U svojim napadnim dejstvima agresor je uvijek koristio potpunu vatrenu pripremu napada. Za pripremu i podršku napada koristio je tešku artiljeriju, tenkove, raketna oruđa i MB svih kalibara, a za pješadijske prodore – specijalne jurišne jedinice… Posebno je u ljeto i jesen 1994. sa juga atakovao na visoravan Vijenac a sa istoka na brdo-gredu Lipa-Brda-Jasen-Polom-Moševićko brdo, s ciljem da snage branioca zbaci s tih objekata i komunikacije: Srednje-Čevljanovići-Nišići…, te prodre i ovlada cijelom Čemerskom planinom. Agresor nije uspio zauzeti Vijenac i još neke dominantne objekte sjevero-istočno od njega, ali je sredinom avgusta ‘94. uspio ovladati Brdima (tt 1173), sredinom septembra – Malim Jasenom, krajem septembra – (Velikim) Jasenom (tt 1229) i dijelom Poloma, da bi u prvoj dekadi oktobra ‘94. ovladao cijelim Polomom. Svi navedeni objekti su u jednom nizu na pomenutoj gredi poredani pravcem: jug-sjever, koja se završava Moševićkim brdom (tt 1263).
Agresorske jedinice nisu dugo čekale. Željele su iskoristiti zamah u kojem su bile. Angažirajući jaku art. i MB podršku svojim specijalnim jurišnim jedinicama, već 11. oktobra 1994. godine agresor je napao snage branioca na samom vrhu Moševićkog brda. Art. i MB vatra i podrška napadu agresorskih jedinica bila je vrlo precizna – neizdrživa. Na Moševićkom brdu i u njegovom užem rejonu nastala je pometnja. Skoro pristigla jedinica u rejon odbrane na Moševičkom brdu, nivoa čete, iz bataljona 15. mtbr 1. korpusa Armije RBiH – nije dugo izdržala. Pretrpila je znatne gubitke u ljudstvu i tehnici, a veći dio ljudstva iz te jedinice je u rasulu napustio položaj. U toj četi nije bilo starješina iz komande pretpostavljenog bataljona i brigade. Veze su bile pokidane, izvještavanja i koordinacije nije bilo… Major Hašim Spahić, komandant OG-3 Vareš je veći dio toga dana proveo na Han Karauli (zapadno1-2 km od vrha Moševićkog brda) pokušavajući da uveže neke razbijene dijelove jedinica i konsolidira odbranu toga i šireg rejona, iščekujući interventne jedinice koje mu je obećao komandant 1. korpusa (1. sam. sokolački bataljon i postrojbu HOS-a iz Sarajeva).
Pred sami pad mraka, kada su žestoka b/d već bila prestala, a obećana pomoć još nije stigla, u veoma nejasnoj situaciji, major Hašim Spahić se sa kapetanom Šemsom Baručijom, referentom inžinjerije iz komande 1. korpusa Armije RBiH i pratiocem, pješice uputio šumskim putem iz Han Karaule ka Moševićkom brdu. Na samom prilazu tom vrhu (oko 300 m zapadno od tt 1263) praktično su se „sudarile“ dvije grupe: Hašimova i neprijateljska grupa koja je poslije ovladavanja tim objektom, krenula u „provjeru“ terena i utvrđivanja lokacije gdje su se zaustavile naše snage. Neprijateljska grupa je odmah otvorila vatru, od koje su poginuli i Hašim Spahić i Šemso Baručija. Hašimov pratilac je uspio pobjeći i stići do KM-a 2/126. bbr u rejonu s. Vujadinovići/Han Karaula, te obavijstiti NŠ OG-3 Vareš o tom događaju. Pošto je već bila nastupila mrkla noć, neprijateljska grupa nije prilazila našim poginulim starješinama, nego ih je jedna naša grupa boraca iz policijske jedinice „Lasta“ iz Visokog tokom noći pronašla i tijela, sa naoružanjem i dokumentacijom koja je bila kod njih, prebacila do najbližeg puta, tako da su prije zore tijela vozilom otpremljena za Brezu.
Major Hašim Spahić je sahranjen u Brezi, 13. 10. 1994. godine, na – u ratu novouspostavljenom groblju, u jednom od brezanskih parkova, među svojim poginulim, ubijenim i umrlim saborcima iz Ilijaša i Vogošće. Pridružio se stroju svojih mrtvih heroja, na vječnoj straži odbrane Bosne, koja svojom tišinom mnogo govori i opominje.
Njegova supruga Jasmina-Minka i kćerke Lejla i Nejra su ga ostale željne i u vječitoj tuzi, kao i ostali članovi njegove šire porodice, familije, njegovi prijatelji, saborci…
Posthumno mu je, na prijedlog komande 126. bbr, u 1995. godini dodjeljeno ratno priznanje Značka „Zlatni ljiljan“ Armije RBiH. I to je sve za pune dvije i po godine bespoštednog i nesebičnog žrtvovanja u odbrani Republike Bosne i Hercegovine. Prijedlozi za dodjelu nekog odlikovanja Armije RBiH nisu naišli na razumijevanje. Nažalost, moćnici nisu hteli ni posthumno da ga unaprijede u viši, adekvatni čin.
Treba upamtiti: mada je i na drugim bojištima imao uspjeha, sa sigurnošću je najveći uspjeh majora Hašima Spahićai jedinicama kojima je komandovao, da je, pored navedenih gubitaka, uspio (od 1992.-1994.) osloboditi, u teškim neprijateljskim ofanzivama odbraniti i sačuvati cijelu Čemersku planinu (z/o OpŠTO Ilijaš–126.bbr-lbr). Oslobađanje i očuvanje Čemerske planine je veliki uspjeh i Ilijašana (sa Vogošćanima) i Hašima Spahića. Hašim Spahić je svojim tijelom na Moševičkom brdu stavio tačku na agresorska napredovanja napredovanja u dubinu srednje Bosne.
Od pogibije komandanta majora Hašima Spahića proteklo je punih 25 godina, cijela jedna četvrtina stoljeća, a sjećanja kod njegovih prijatelja, kolega i saboraca su još svježa, koja, i pored vremenske distance, bude jake emocije. To je tako jer je Hašim Spahić bio oličenje poštenja i hrabrosti. Danas se heroja Hašima Spahića sjećamo na naćin da svake godine pohodimo njegov mezar i mjesto pogibije na Moševičkom brdu. Jedna ulica, jedna osnovna škola i jedan stonoteniski klub u Ilijašu nose njegovo ime. Nekoliko udruženja realiziraju sportske turnire povodom dana pogibije Hašima Spahića u streljaštvu, stomom tenisu i drugo.
Hašime, ratni druže – nek ti je rahmet veliki, veći od brda moševičkog.
———————
*U ovaj tekst ugrađena su sjećanja saboraca I. Barića i M. Begića
Autor: Hasib Mušinbegović
veterani.ba
