“Živjeti i umirati za Srebrenicu”

Isječci iz knjige: Autorica Mihrija Feković-Kulović

„ŽIVJETI I UMIRATI ZA SREBRENICU“

Ovim romanom je konačno tragedija Srebrenice dobila ljudsko lice. 14 poimence navedenijh svjedoka (žene, djeca, starci, muškarci) pokušavaju da izvuku živu glavu iz pakla u koji ih je satjerala vojska generala Mladića. Jedni bježe u paničnom strahu prema Potočarima i holandskoj bazi, drugi prema šumi. Stravičan zločin se dešava na svakom koraku. Počev od 11. jula ‘95 pisac prati dešavanja i sudbinu svojih svjedoka: Zejne, Azre, Time, starice Hanke, djeda Muje, dvojice dječaka, Sulje, Safeta, Ibiša, Šulca…iz sata u sat, opisuje hronološki precizno haos koji nastaje u Potočarima i zločin koji će uslijediti što Mladićeve zvijeri upadnu u narod 12.jula u jedanaest sati. 
Kolona smrti, dvadeset hiljada civila, u panici prati svoju poraženu, slabo naoružanu vojsku kroz bespuće, u nadi da će nekako stići na slobodnu teritoriju.

1.isječak

11 sati, 12. juli, Potočari, četnički general Mladić ulazi s vojskom i kamerama
General stoji na asfaltu nasuprot žicom ograđenog holandskog kampa. Iza žice masa prestrašenog naroda. Ženama su usta iskrivljena od plača, oči zaobljene strahom, ali one se smiješe kroz suze. Djeca hvataju bačene čokoladice dok beogradske kamere snimaju darežljivost svoga narodnog heroja. Starci i mlađi muškarci gledaju u pridošlicu pogledima osuđenika koje vode na gubilište a pred njima, dok im dželat namješta glavu na giljotinu, stoji onaj što će podignuti ruku kad odredi da sječica treba odrubiti glavu. Niko, osim naivne gladne djece što hvataju rijetke poslastice, od generala ne očekuje pomilovanje.

Mladić izgleda onako kako treba da izgleda krvnik. Lice mu je prepečeno, grubo, izraz neumoljivosti se ne skida s njega ni kada se smiješi i pruža kroz žicu dječačićima slatkiše.

Š.se laktajući se svud redom nekako probi kroz masu do pred samu žicu i ču slavnog srpskog generala kad grlatim nepokolebljivim glasom reče:
– Majke, sestre, ne brinite se. Vaši muževi, očevi i braća su svi bezbjedno stigli u Tuzlu.
Ona je digla ruku kao đačič u školi, hoće da zamoli njega lično za flašu vode jer crkava od žeđi. Malehna je i stiješnjena u masi, teško da će iko iz Mladićeve pratnje a kamoli on vidjeti njenu podignutu ruku.
– Jesu li to, mama, odvezli babu i daidže avionom? – zacvrkuta neka djevojčica u blizini.
General se načas okrete prema vojnicima iz svoje neposrednje pratnje i upita:
– Zašto niste zapalili ono selo gore?
Š. spusti ruku.

Dikina majka bi upornija. Ona se imala obratiti generalu po mnogo hitnijem pitanju.
– Molim vas, gospodine! Molim vas, gospodine!
On je već dublje zašao u narod. I njegova pratnja i kamere su s njime u masi.
– Pomozite ovom nepokretnom narodu, gospodine! – tvrdoglava žena pokaza na svoju majku skvrčenu u civarama.
– Za to se ne brinite. O tome ćemo najprije povesti računa – odgovori general i potom uze od svog pratioca flašu borovnice i otčepi je na iskrzanom limu staričinih trouglastih kolica s jednim točkom.
– Nemoj da sutra kažete da sam je otrovao. Pred vama sam je otvorio. – potom predade začuđenoj starici flašu u ruke. 
Kamere, naravno, ovekovečavaju svaki gest dobročinitelja. Tako snimiše i scenu kako dva hitno pozvana plavca izvlače staricu zaglavljenu u tijesnim kolicima i ubacuju je na vojni kamion maslinastozelene cerade.

Drugi isječak
Pet praznih autobusa stoji na cesti.
Uskomešana bučna masa najednom utihnu kao po komandi. General Mladić još nije završio obilaženje Potočara. Stiže pred rampu. Grubost i surovost mu se ne skidaju s lica. 
– Ima li, narode, među vama kakav rođak ili rođakinja komandanta Zulfa Tursuna? – glasno upita.
Masa šuti.
– Mi smo u dobrim odnosima iako na neprijateljskim stranama. Upravo smo se čuli radio vezom i on me je zamolio da se pobrinem za njegovu rodbinu.
Masa i dalje šuti kao zalivena.
– Evo, ja pripremio auto – pokaza rukom na bijelog golfa parkiranog ukraj puta. – Odlučio sam da pomognem vašem slavnom komandantu i da mu familiju bezbjedno prebacim do Tuzle.
Masa svejedno šuti.
– Još jednom vas pitam i poslije više neću. Ima li među vama rodbine Zulfa Tursuna?
– Imam ja! – ču se ženski glas.
– Haj'te oslobodite ženi prostor da prođe.

Masa se razmaknu i napravi joj prolaz. Ona je mlada, debeljuškasta, u bijelim je dimijama, a glava joj prekrivena šamijom. Hoda sigurnim korakom. General Mladić je rukom uputi prema svojim pomoćnicima što su je čekali pored auta. Kad se približi autu jedan od njih joj galantno otvori zadnja vrata. Žena stiže, nagnu se da uđe. Najednom okrenu preneraženo lice, izvi se cijelim tijelom, zakorači kao da hoće da se vrati nazad, prema narodu… sruši se onesviješćena pored auta.
– Haj'te, momci, pomozite joj da uđe – reče general ne mijenjajući izrar na licu.
Pomoćnici priđoše, podigoše beživotno tijelo i uguraše ga u auto.

Treći isječak
General Mladić uđe u fabriku sačme.
– Šta je? Šta se plašite? – upita. Pogledom kruži po hali. Ima muškaraca. I ovdje ih ima. Ima više starih ljudi, ali ima i sasvim mladih. Ima i bolesnih.
– Nemate se čega bojati – reče. Produži ogromnom halom da je svu obiđe. Masa se zbija u tišini da bi Mladić mogao proći onim pravcem koji izabere pokretom ruke ili glave ili ledenim svirepim pogledom. Što zamakne koji metar praćen trojicom tjelohranitelja, desetina njegovih vojnika počinje odabirati muškarce.
– Ti! Ti! Ti! 
Vojnicima su prsa ukrašena duplim ukrštenim redenicima nanizanim sjajnim olovnim mecima. U rukama su im puške, ali ih labavo drže, nisu uperene u masu. Na kukove su im okačene futrole s teškim crnim pištoljima i kružni spletovi tanke čelične žice. U mrkim kožnim futrolama svaki od njih nosi i po jedan dugi nož s debelom drškom. Imaju i po par lisica za pojasem sprijeda.
– Ti! Ti! Ti! – kažu. Ni preglasno, ni pretiho. Samo odlučno, vojnički.
– Ti! – i čovjek ustaje bez pogovora.
– Ti! – i starac se diže ili mu oni oko njega pomažu da se digne.
– Ti! – prozivaju čovjeka koji leži.
– Bolestan sam. Ne mogu na noge – odgovara jedva čujno stariji čovjek.
– Ranjenik? Borac?
– Nisam borac. Geler od granate. Išao u polje po kravu.

– Ti i Ti nosite ovog vašeg borca.
General Mladić je u hali dok njegovi pratioci odvode ljude, na deset metara od njih, ali on se ne okreće. On govori masi.
– Nema potrebe za strah. Idete svojima u Kladanj. Svi tamo idete. Vi uživate zaštitu srpske 
vojske.

Četvrti isječak
Mehdinu je već ujutru svejedno šta će biti s njime. Ne pada mu napamet ni mogućnost razmjene, niti to da će stranci koji već znaju da su tu na livadi – moraju znati, stotine autobusa i kamiona s ženama i djecom je juče prošlo pored nijh – preduzeti bilo šta da ih zaštite. Stravične slike poniranja u ambis se jutros malo prorijediše. Sad se vrte zamorno sporo, izgubile su boju i jačinu, nije ga njih više strah. Ničega ga više to jutro nije strah. Jedina dva osjećaja što ostadoše u njegovom tijelu i što imaju kao zvijer oštre kandže su glad i žeđ.

– Dignite svi tri prsta! – povikaše vojnici. – Dolazi general Mladić.
Zarobljenici poslušno podigoše tri prsta. I Mehdin uradi kako je naređeno, ali više nema pojma šta znači dići tri prsta. Ne zna više ni ko je taj što dolazi, očni kapci mu se ponovo počeše preklapati preko očiju. Podignuta desna ruka mu mlitavo pade. Čovjek do njega ga jako gurnu u pozdrav generalu podignutim laktom. Dječak se namah povrati iz ošamućenosti, poče shvatati o čemu se radi. Izbistri mu se pred očima.
– Dobro držite visoko tri prsta i što stigne počnite pljeskati jako rukama – objašnjava mladi vojnik. – Ne prekidajte s pljeskanjem dok vam se drugačije ne naredi.
– Jel’ jasno? – povika naćelavo ošišani vojnik što jučer ubi bjegunca. U čast svom generalu je sišao s tenka kao i ostatak njegovih drugova. – Da bude dobar aplauz za generala! 

General Mladić stiže u nekakvom šarenom vojnom autu – biće da to beše golf dvojka, obučen je u mrko zelenu vojnu uniformu. Na košulji mu zavraćeni rukavi. U stopu ga prate dva vojna policajca u crnim odijelima. Naramenice im plavo isprugane.

Dočekaše ga prvo tri prsta podignuta u zrak. Potom zatrešta aplauz.
– Ima li ovdje koja ženska za mene? – prodra se jedan od generalovih policajaca. Aplauz trešti dok on razgleda po redovima zarobljenika. Nema žena, samo su muškarci zarobljeni.
– Da se preda Naser! – prodra se iz sveg glasa general. – Da se preda Naser!
Pljeskanje se nikako ne prekida. Niko ne govori da treba prekinuti s pljeskanjem.
– Da se preda Naser! Garantujem vam prevoz i sigurnost ako se on preda! Nikom ništa neće faliti ako se Naser preda.
Othoda nekoliko metara, mora tako jer redovi zarobljenika su predugački, pa se opet poče dernjati.
– Da se preda Naser!…
Nekih četvrt sata general tako viče i traži od bespomoćnih zarobljenika da mu izruče slavnog srebreničkog komandanta. Pokloniće im život ako se on preda, obeća. Naser je u Tuzli, na sigurnom, nije među zarobljenicima. On to naravno zna jednako kao i oni. Za svo vrijeme njegove dernjave zarobljenici pljeskaše rukama. Kad on uđe u auto i ode u pravcu Bratunca, odahnuše. Izmorilo ih je pljeskanje.

Zavukoše se svako u svoje misli i pognuše glave. Predstoji im čekanje. Čekanje se produžava u nedogled. Zapadoše opet u ošamućenost i učmalost. Ništa se dugo ne dešava, pa potom počeše stizati novi zarobljenici. Jučerašnji zarobljenici pažljivo, jedva primjetno podižu glave i pogledavaju pridošlice. Među njima ima sigurno njihovih rođaka i poznanika. Onima što prepoznavaju svoje bliske ljude se oči još jače zamute tugom. Nekima suze kapaju niz lice. Ne zovu ih, ne smiju se čuti.

Mehdin jedva drži glavu na ramenima, toliko mu je teška. Kroz sivo izrupičanu bijelu maglu pred sobom vidi kamion zaustavljen na sred puta, nedaleko od njega.
-93-

Odmah potom osjeti ruku što ga drmusa za rame. Jedva vidi vojnika pred sobom.
– Diži se!– reče vojnik. Njegovo lice je izobličeno. Sužava se i rasplinjava, boji se sivim oblačićima. 
– Popet ćeš se na onaj tamo kamion – reče vojnik hladno. – Slobodan si.
Vojnik ga još drži za rame dok mu priča.
– Hoću da znaš jedno – vojnikovo rasplinuto lice se približi njegovom. – Ne puštam te zato što mislim da treba da preživiš. Hoću da govoriš svojima šta vam radimo.

_________________

Genocid u Srebrenici počinjen u julu 1995. godine je jedna od najtragičnijih epizoda u novijoj evropskoj historiji. Nakon Drugog svjetskog rata, niko nije mogao ni zamisliti da se nešto i slično može desiti. Neki od onih koji su imali sreću da prežive golgotu Srebrenice ispričali su to autorici ove knjige, koja je bilježila i vjerno te bilješke prenijela u knjigu.
Mihrija Feković-Kulović piše baš kako Srebreničani pričaju o julu 1995. S malo emocija, isprekidano, i preskačući s događaja na događaj.
Knjiga Živjeti i umirati za Srebrenicu prati sudbinu nekoliko pojedinaca koji izlaze iz grada u trenutku kada u njega ulaze srpske snage. Junaci – u ovom slučaju ova riječ ima doslovno značenje – odlaze iz svojih sela pozdravljajući se s prijateljima, članovima porodice, uspomenama… Neki odlaze sami. Neki nose komad hljeba i flašu vode u torbi. Neki nemaju ništa. Svi uplašeni i napola svjesni onoga što slijedi.
Žene pričaju kako su spas tražile u blizini baze UNPROFOR-a, u Potočarima, sjećaju se kako su bile žedne, gladne, i kako su vidjele generala Ratka Mladića. Neke od njih “prokrijumčarile” su sinove mlađe od 15 godina. Mnogima to nije uspjelo iako su se grčevito borile. Zanimljiva je ženska strana priče o Srebrenici, malo pričana, koju otkriva ova knjiga.
Žene prije polaska mijese tijesto “od tučenog klipa kukuruza, cvata lijesove rese, koruba od jabuka i šake zobi” i dobivaju hljeb crven kao krv. I dijele ga kao najveće blago među članovima porodice.
Dok muškarci kreću prema šumama, u pokušaju odlaska iz enklave, a žene, djeca i starci ka Potočarima, pitaju se šta s djevojkama. Majke im govore de se “poružne”, uprljaju lice, stave ružne marame, hodaju pognutih glava. Ipak ih odvode… Autorica piše da je oko 500 žena nestalo nakon pada Srebrenice, a malo ko o tome govori.
Druga priča je ona dječaka koji kreću s muškarcima kroz šume da se dočepaju slobode. Kreću kao dječaci, ali već na samom početku puta odrastaju i moraju preuzeti brigu za ranjene, starije, za same sebe.
I starci su krenuli kroz šume. Među njima i dedo Mujo, koji je, star i spor, izgubio ostale u putu i sam prešao dio. Vidio je nevjerovatna ubistva, opisana samo u knjigama, i viđena samo očima Srebreničana. Dedo Mujo sve gleda i govori sebi da mora izaći do slobodne teritorije kako bi svima ispričao ono što je vidio. I uspio je u tome.
Muškarci koji se kreću šumama, bore se s noćnim morama, emocijama, strahom od Boga, strahom od ljudi… Malo je onih koji su došli do slobodne teritorije. Neki su mjesecima lutali po šumama. Među njima i R., koji je došao na slobodu tek sredinom decembra, kada je rat već završio, ali on to nije znao.
U pogovoru autorica kaže da ostavlja historičarima da utvrde sve činjenice. Ona – i zaista to radi – samo prenosi priče ljudi koji su svjedočili genocid koji nije spriječen.
Svi Srebreničani koji su ispričali svoje priče za ovu knjigu danas ne žive u svom gradu. I teško da će se vratiti. Oni i mnogi drugi. Dolaze samo svakog 11. jula na masovne dženaze, kada, oni sretniji, pokapaju ostatke članova porodice. Neki od junaka ove knjige izgubili su i po 35 članova porodice, a nijednog nisu našli do danas. Oni žive da ih nađu i da svima pričaju priču o onome što se ponoviti ne smije. (Nidžara Ahmetašević, BIRN)