6.-11. juli: Početak ofanzive, padaju punktovi UNPROFOR-a
Ofanziva Vojske RS na Srebrenicu počela je 6. jula 1995. Tokom idućih dana pet posmatračkih punktova UNPROFOR-a u južnom dijelu enklave padaju jedan za drugim zbog napredovanja srpskih snaga. Neki od holandskih vojnika povukli su se u enklavu nakon što su njihovi položaji bili napadnuti, dok su se posade drugih posmatračkih punktova predale Srbima. Istovremeno su se odbrambene snage Armije RBiH našle pod teškom vatrom i bile potisnute nazad prema gradu.
Grafički prikaz događaja u Srebrenici u julu 1995.
10.-11. juli: Napeta situacija, bijeg u grad, pokušaj NATO bombradiranja
Ujutro 10. jula 1995. situacija u samoj Srebrenici bila je napeta. Stanovnici su preplavili ulice grada. Potpukovnik Tom Karemans (Karremans) slao je zahtjeve za zračnu podršku NATO-a za odbranu grada. Nikakva pomoć nije stigla do otprilike 14.30 sati 11. jula 1995., kada je NATO bombardirao tenkove VRS-a koji su se primicali gradu. Avioni NATO-a pokušali su bombardirati i artiljerijske položaje VRS-a iznad grada, ali tu su operaciju morali prekinuti zbog slabe vidljivosti. Planovi NATO-a da nastavi sa zračnim napadima odbačeni su nakon što je iz VRS-a zaprijećeno da će ubiti holandske vojnike koji su se nalazili u zarobljeništvu VRS-a te da će granatirati bazu UN-a u Potočarima izvan grada, kao i okolna područja na koja je pobjeglo 20.000 do 30.000 civila.
13. juli 1995.: Satelitski snimak Sandića napravljen u 14 sati pokazuje veliku grupu Bošnjaka koji čekaju egzekuciju
11. juli: Okupljanje u Potočarima
Suočeni s činjenicom da je Srebrenica pala pod kontrolu srpskih snaga, na hiljade bošnjačkih stanovnika Srebrenice pobjeglo je u Potočare, kako bi potražili zaštitu u bazi UN-a. Do večeri 11. jula 1995. u Potočarima se okupilo oko 20.000 do 25.000 bošnjačkih izbjeglica. Njih nekoliko hiljada nahrupilo je u samu bazu UN-a, dok su se drugi smjestili po obližnjim fabrikama i poljima. Bilo je vrlo malo hrane i vode, a julske vrućine bile su nesnosne. Jedan od oficira holandskog bataljona situaciju je opisao na sljedeći način:
“…Bili su u stanju panike, bili su uplašeni i gurali su se prema vojnicima, mojim vojnicima, vojnicima UN-a koji su ih pokušavali smiriti. Ljudi koji bi pali, bili su pregaženi. Situacija je bila haotična…”
13. juli 1995., 14 sati, Nova Kasaba: Velika grupa Bošnjaka čeka egzekuciju na stadionu
12. juli: Panika, ubistva, klanja…
Kako je prolazio 12. juli 1995., i ovako teški fizički uvjeti postali su još gori zbog aktivne kampanje terora koja je povećala paniku stanovništva, tako da su svi izbezumljeno željeli otići. Izbjeglice u bazi vidjele su srpske vojnike kako pale kuće i stogove sijena. Tokom poslijepodneva 12. jula 1995. srpski vojnici su se umiješali u masu. Jedan se svjedok sjeća kako je čuo vojnike da psuju bosanske muslimane i govore im da odu, da će biti poklani, da je to srpska zemlja. Došlo je do ubistava.
U kasnim jutarnjim satima 12. jula 1995. jedan svjedok je vidio hrpu od 20 do 30 tijela nagomilanih iza zgrade “Transporta” u Potočarima, uz neki stroj nalik na traktor. Drugi svjedok izjavio je da je 12. jula oko 12 sati vidio jednog vojnika kako je nožem ubio dijete usred gomile prognanika. Izjavio je, također, da je iza fabrike cinka vidio srpske vojnike kako ubijaju više od stotinu bošnjačkih muškaraca i potom utovaruju njihova tijela na kamion.
Kako se smračilo, teror se pojačao. Krici, puščana paljba i drugi zastrašujući zvuci mogli su se čuti tokom cijele noći i niko nije mogao spavati. Vojnici su izvlačili ljude iz gomile i odvodili ih. Neki bi se vratili, a neki ne. Jedan svjedok ispričao je da su te noći odveli trojicu braće, od kojih je jedan bio tek dijete, dok su ostali bili adolescenti. Kada je majka dječaka krenula da ih traži, našla ih je zaklane. Te je noći bolničar holandskog bataljona naletio na dvojicu srpskih vojnika koja su silovala jednu mladu ženu:
“…Vidjeli smo dvojicu srpskih vojnika, od kojih je jedan čuvao stražu, a drugi je, skinutih pantalona, ležao na jednoj djevojci. Vidjeli smo da djevojka leži na tlu, na nekoj vrsti dušeka. Na dušeku je bilo krvi, čak je i ona bila pokrivena krvlju. Na nogama je imala modrice. I po nogama joj je tekla krv. Bila je u potpunom šoku. Bila je potpuno izbezumljena…”
Tokom noći i rano idućeg jutra među masom su se proširile priče o silovanjima i ubistvima, pa je u logoru zavladao još veći strah.
12. juli: Izdvajanje muškaraca
Od jutra 12. jula srpske snage počele su izdvajati muškarce od ostalih izbjeglica u Potočarima i držati ih na zasebnim mjestima. Jedan svjedok iz holandskog bataljona vidio je kako muškarce odvode na jednu lokaciju ispred fabrike cinka i potom kako ih iste večeri odvoze kamionom. Nadalje, kada su se bošnjačke izbjeglice počele ukrcavati u autobuse, srpski vojnici sistematski su izdvajali vojno sposobne muškarce koji su se u gužvi pokušavali ukrcati. Ponekad bi zadržali i mlađe i starije muškarce. Ti su ljudi odvođeni u zgradu u Potočarima poznatu kao “bijela kuća”. Već uvečer 12. jula major Franken čuo je da muškarci ne stižu zajedno sa ženama i djecom na odredište u Kladnju.
17. juli 1995.: Zračni pogled na ekonomiju Branjevo i oznake koje pokazuju gdje su pogubljeni zatvorenici
13. juli: Ubistva iza “bijele kuće”
Dana 13. jula 1995. vojnici Holandskog bataljona primijetili su jasne znake da Srbi ubijaju neke od bošnjačkih muškaraca koji su bili izdvojeni. Tako je, naprimjer, vodnik Vasen (Vaasen) vidio dvojicu vojnika kako jednog čovjeka odvode iza “bijele kuće”. Čuo je potom hitac i vidio kako se ta dvojica vojnika vraćaju sami.
Jedan drugi oficir holandskog bataljona vidio je srpske vojnike kako jednog nenaoružanog čovjeka ubijaju hicem u glavu. Čuo je i 20-40 hitaca iz vatrenog oružja na sat tokom cijelog poslijepodneva. Kada su holandski vojnici pukovniku Džozefu Kingoriju (Joseph), vojnom posmatraču Ujedinjenih naroda na području Srebrenice, rekli da odvode muškarce iza “bijele kuće” i da se ti muškarci više ne vraćaju, pukovnik Kingori tamo se uputio da bi ispitao šta se događa. Kako se približavao tom mjestu, začuo je pucnje, ali srpski vojnici zaustavili su ga prije nego što je mogao ustanoviti šta se događa.
11.-13. juli: Proboj do slobodne teritorije
Kako je situacija u Potočarima uvečer 11. jula 1995. postajala sve kritičnija, među Bošnjacima se proširio glas da se vojno sposobni muškarci trebaju povući u šumu, organizirati kolonu zajedno s pripadnicima 28. divizije Armije RBiH i pokušati se probiti prema teritoriji na sjeveru, pod kontrolom bosanskih vlasti. Oko 22 sata komanda Divizije, zajedno s bošnjačkim općinskim vlastima Srebrenice, donijela je odluku da se organizira kolona. Mlađi muškarci bojali su se da će ih ubiti ako padnu u srpske ruke u Potočarima i vjerovali da su im šanse veće ako kroz šume pokušaju pobjeći do Tuzle.
Kolona se okupila u blizini sela Jaglići i Šušnjari i počela se kretati prema sjeveru. Svjedoci su procijenili da se u koloni povlačilo između 10.000 i 15.000 ljudi. Oko trećina muškaraca u koloni bili su vojnici ARBiH iz 28. divizije, iako nisu svi vojnici bili naoružani.
Oko ponoći 11. jula 1995. kolona se počela kretati duž poteza Konjević-Polje – Bratunac. Dan kasnije, 12. jula, srpske snage pokrenule su artiljerijski napad na kolonu koja je prelazila asfaltnu cestu na području između Konjević-Polja i Nove Kasabe, na putu prema Tuzli. Samo otprilike jedna trećina muškarca uspješno je prešla asfaltnu cestu i kolona je razbijena u dva dijela. Cijeli dan i noć ostatak kolone bio je izložen jakoj vatri i granatiranju. Ljudi sa začelja kolone koji su preživjeli te patnje opisali su tu akciju kao “lov na ljude”.
Muškarci Bošnjaci, koji su u Potočarima odvojeni od žena, djece i staraca (čiji je broj iznosio otprilike 1.000), prebačeni su u Bratunac, gdje su kasnije dovedeni bošnjački muškarci zarobljeni u koloni. Hiljade Bošnjaka zarobljenih nakon zauzimanja Srebrenice pogubljene su skoro do posljednjeg čovjeka. Neke su ubijali vojnici koji su ih zarobili, pojedinačno ili u malim grupama, a neki su ubijeni na mjestima na kojima su bili privremeno zarobljeni. No, većina njih pobijena je u pažljivo isplaniranim masovnim egzekucijama, počevši od 13. jula, i to na području odmah sjeverno od Srebrenice.
Većina masovnih egzekucija odvijala se prema tačno utvrđenom obrascu. Muškarce su prvo odvodili u prazne škole ili skladišta. Nakon što bi ih tamo držali nekoliko sati, ukrcali bi ih u autobuse ili kamione, odveli na neko drugo mjesto i tamo ih pogubili. Polja na kojima su vršene egzekucije obično su se nalazila na osami. Zarobljenici su bili nenaoružani, ali u mnogim slučajevima poduzeti su koraci da se otpor svede na najmanju mjeru, tako što su zarobljenicima stavljali poveze na oči, ruke vezali na leđima ili skidali cipele. Kada bi stigli na mjesta egzekucije, ljude su u malim grupama skidali s kamiona, postrojavali ih i strijeljali. One koji su preživjeli prve rafale iz vatrenog oružja ubijali bi pojedinačnim hicem, ali katkad su ih prethodno ostavljali da neko vrijeme pate.
Napravljen je koordinirani plan da se zarobe svi vojno sposobni bošnjački muškarci. Među zarobljenima našli su se, ustvari, mnogi dječaci znatno mlađi od te dobi i muškarci koji su bili nekoliko godina stariji, a koji su ostali u enklavi nakon zauzimanja Srebrenice. Ti muškarci i dječaci našli su se na udaru, bez obzira na to jesu li odlučili pobjeći u Potočare ili se pridružiti koloni Bošnjaka.
13. juli ujutro: Egzekucije na Jadru
Jedna egzekucija počinjena je na rijeci Jadar 13. jula 1995. Tada je 17 muškaraca odvezeno na mjesto na obali Jadra. Muškarce su onda postrojili i strijeljali. Jedan svjedok, kojeg je metak pogodio u kuk, skočio je u rijeku i uspio pobjeći.
13. juli popodne: Egzekucije u Cerskoj dolini
Prva velika egzekucija dogodila se popodne 13. jula 1995. Između 1.000 i 1.500 bošnjačkih muškaraca iz kolone, koji su bježali kroz šumu i bili zarobljeni i zatočeni na poljani kod Sandića, popodne 13. jula 1995., autobusima ili pješke, odvedeno je u skladište u Kravici.
Oko 18 sati, kada se skladište napunilo, vojnici su počeli ubacivati ručne bombe i pucati direktno u ljude nagurane u skladištu. Jedan od preživjelih prisjeća se:
“Odjednom, u skladištu je nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, rafala, u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli da vidimo. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati. Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć.”
Stražari raspoređeni oko zgrade ubijali su zatvorenike koji su pokušavali pobjeći kroz prozore. Kada je pucnjava prestala, skladište je bilo puno leševa.
Analiza kose, krvi i ostataka eksplozivnih materijala sakupljenih u skladištu Kravica jaki su dokazi da je ondje došlo do ubijanja. Na zidovima i podu zgrade vještaci su pronašli tragove hitaca, ostatke eksplozivnog materijala, metaka i čahura, kao i ostatke ljudske krvi, kostiju i tkiva. Forenzički dokazi koje je predočio tužilac upućuju na vezu između skladišta u Kravici, primarne masovne grobnice poznate kao Glogova 2 i sekundarne grobnice poznate pod nazivom Zeleni Jadar 5.
13.-14. juli: Operacija u Tišći
Autobusi pretrpani bošnjačkim ženama, djecom i starcima na putu iz Potočara u Kladanj bili su zaustavljeni u Tišći i pretraženi, a bošnjački muškarci koji su u njima nađeni iskrcani su iz autobusa.
Svjedočenje otkriva da je u Tišći izvedena vrlo organizirana operacija. Jednog svjedoka u slučaju “Krstić”, s tog kontrolnog punkta odveli su u obližnju školu gdje se već nalazio izvjestan broj drugih zarobljenika. Jedan oficir dao je uputstva vojniku koji je svjedoka sprovodio u obližnju školu, gdje je držan veliki broj zatvorenika.
Čini se da je u školi bio jedan vojnik koji je prenosio i primao naređenja putem poljskog telefona. Oko ponoći, svjedoka su zajedno sa još 22 muškarca ukrcali u kamion, s rukama vezanim na leđima. U jednom momentu kamion u kojem se vozio svjedok je stao, a vojnik koji je bio na tom mjestu je rekao: “Ne ovamo. Odvezi ih gore, tamo gdje su već odvozili ljude.”
Kamion je došao do drugog punkta, a vojnici su stali oko stražnjeg dijela kamiona i počeli pucati u zarobljenike.
14. juli: Zatočenja u školi u Grbavcima i stratište u Orahovcu
Velika grupa zatvorenika koje su preko noći držali u Bratuncu, rano ujutro 14. jula 1995. odvezena je konvojem od 30 autobusa u školu u Grbavcima kod Orahovca. Kada su stigli, školska gimnastička sala već je bila napola puna zarobljenicima koji su stizali od ranih jutarnjih sati, da bi se za nekoliko sati zgrada potpuno napunila.
Preživjeli procjenjuju da je tamo bilo od 2.000 do 2.500 ljudi, među kojima je bilo i vrlo mladih i vrlo starih, iako je optužba u slučaju “Krstić” sugerirala da je to možda pretjerana procjena i da je vjerovatnije da je na toj lokaciji bilo oko 1.000 zarobljenika. U jednom trenutku, kako se sjeća jedan svjedok, došao je general Mladić i ljudima rekao: “Eto, vaša vlada vas ne želi, pa se ja moram za vas pobrinuti.”
Nakon što su ih u gimnastičkoj sali držali nekoliko sati, muškarce su toga poslijepodneva u manjim grupama odvodili na stratišta. Na odlasku iz gimnastičke sale, svaki zatvorenik dobio je povez za oči i nešto vode. Zatvorenike su zatim kamionima odvozili na stratišta udaljena manje od jednog kilometra. Muškarce bi postrojili i pucali im u leđa. One koji su preživjeli prvu paljbu ubili bi dodatnim hicem. Korištene su dvije susjedne livade: kada se jedna napunila tijelima, egzekutori su se preselili na drugu. Dok su se vršile egzekucije, kako su izjavili preživjeli, teška mehanizacija kopala je jame. Jedan svjedok u slučaju “Krstić”, koji je preživio strijeljanje pretvarajući se da je mrtav, izvijestio je o tome da se general Mladić dovezao u crvenom automobilu i posmatrao neke od egzekucija.
Forenzički dokazi potkrepljuju ključne momente iskaza preživjelih. Fotografije snimljene iz zraka pokazuju da je tlo u Orahovcu bilo prekopavano između 5. i 27. jula 1995., a zatim ponovo između 7. i 27. septembra 1995. Na tom području otkrivene su dvije primarne masovne grobnice koje su istražitelji nazvali “Lažete 1” i “Lažete 2″.
Grobni lokalitet “Lažete 1” Tužilaštvo Haškog tribunala je ekshumiralo između 13. jula i 3. avgusta 2000. godine. Svi od 130 nađenih pojedinaca za koje se spol mogao utvrditi bili su muškarci. U grobnici je nađeno 138 poveza za oči. Tokom ekshumacija na tom lokalitetu je nađen identifikacijski materijal za 23 osobe registrirane kao nestale nakon pada Srebrenice. Grobni lokalitet “Lažete 2” djelimično je ekshumirao zajednički tim Tužilaštva i organizacije “Ljekari za ljudska prava”, između 19. avgusta i 9. septembra 1996., a cijela ekshumacija završena je 2000. godine
Sve 243 žrtve iz “Lažete 2” bili su muškarci, a vještaci su ustanovili da je većina umrla od povreda nanesenih vatrenim oružjem. Pored toga, nađeno je 147 poveza za oči. Noge jedne žrtve bile su povezane platnenim džakom. Forenzičke analize uzoraka tla i poleni, poveza za oči, ligatura, čahura i zračnih snimaka iskopanih i naknadno prekopanih grobnica po datumima, pokazale su, nadalje, da su tijela iz grobnica u “Lažetama 1” i “Lažetama 2” bila uklonjena i ponovo ukopana u sekundarne grobnice na lokalitetima nazvanim Cesta za Hodžiće 3, 4 i 5. Zračne snimke pokazuju da su te sekundarne grobnice nastale između 7. septembra i 2. oktobra 1995., a Tužilaštvo ih je sve ekshumiralo 1998.
Branjevo, 27. septembar 1995.: Srbi prekopavali grobnice u pokušaju da sakriju zločin
14.-16. juli: Zatočenja u školi u Pilici, stratište na Vojnoj ekonomiji Branjevo
Dana 14. jula 1995. u pravcu sjevera, u školu u selu Pilica, sjeverno od Zvornika, autobusima je prevezeno još zarobljenika. Kao i u drugim objektima zatočenja, ni ovdje nije bilo hrane ni vode te je više muškaraca umrlo od vrućine i dehidracije u gimnastičkoj dvorani škole. Ljude su u školi u Pilici držali dvije noći. Dana 16. jula 1995., prema sada već poznatom obrascu, ljude su prozvali da izađu iz škole i ukrcali ih u autobuse s rukama vezanim na leđima. Zatim su ih odvezli na Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su ih postrojavali u grupama od po deset i strijeljali.
Dražen Erdemović, ratni zločinac koji je priznao zločin, a potom pred Haškim tribunalom i osuđen, bio je pripadnik 10. diverzantskog odreda VRS (prištapske jedinice Glavnog štaba) i učestvovao je u masovnoj egzekuciji. Erdemović je svjedočio za optužbu u slučaju “Krstić” i u svom iskazu spomenuo i sljedeće: “Ljudima ispred nas je naređeno da se okrenu leđima prema nama. Nakon što su nam okrenuli leđa, mi smo u njih pucali. Izdana nam je naredba da pucamo.”
Erdemović je rekao da su sve žrtve osim jedne nosile civilnu odjeću i da, s izuzetkom jedne osobe koja je pokušala pobjeći, prije strijeljanja niko nije pružio nikakav otpor.
U nekim slučajevima egzekutori su bili naročito okrutni. Kada bi neko od vojnika prepoznao nekoga koga je poznavao iz Srebrenice, toga bi čovjeka tukli i ponižavali prije nego što bi ga ubili. Erdemović je svoje kolege, vojnike, morao nagovarati da za strijeljanje prestanu koristiti mitraljeze: iako su mitraljezi zarobljenicima nanosili smrtne ozljede, smrt nije nastupala odmah pa su tako njihove muke bivale produžene.
Erdemović je posvjedočio da je 16. jula 1995. oko 15 sati, nakon što su završili s egzekucijom zarobljenika na Vojnoj ekonomiji Branjevo, njemu i ostalim vojnicima iz 10. diverzantskog odreda rečeno da grupa od 500 zarobljenih bosanskih muslimana iz Srebrenice pokušava pobjeći iz obližnjeg društvenog doma. Erdemović i ostali pripadnici njegove jedinice odbili su učestvovati u daljnjem ubijanju.
Onda im je rečeno da dođu na sastanak sa spomenutim potpukovnikom u kafić u Pilici. Erdemović i ostali vojnici otišli su u kafić kako se od njih tražilo, a dok su čekali, čuli su pucnjavu i detonacije ručnih bombi. Buka je trajala otprilike 15-20 minuta, nakon čega je jedan vojnik iz Bratunca ušao u kafić i prisutne obavijestio da je “sve gotovo”. Tog dana na tom stratištu ubijeno je između 1.000 i 1.200 ljudi.
Na fotografijama područja oko Vojne ekonomije Branjevo snimljenim iz zraka 17. jula 1995. vidi se veliki broj leševa u polju pored Vojne ekonomije, kao i tragovi rovokopača, koji je pokupio leševe iz polja.
Autor: B. T. – avaz.ba