U mjestu Biljani u općini Ključ, 10. jula 1992. godine, pripadnici srpskih vojnih i policijskih snaga izvršili su pokolj i egzekuciju 258 muškaraca, žena, djece i staraca.
Napad na selo je započeo u ranim jutarnjim satima, na današnji dan, a predvodile su ga 17. laka pješadijska brigada srpske vojske u saradnji sa rezervnim i aktivnim policajcima Odjeljenja policije.
Napad na civilno stanovništvo bio je posljedica provođenja “Uputstva o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u BiH u vanrednim okolnostima od 19. decembra 1991. godine”, kojeg je donio Glavni odbor SDS-a, a uključivao je i naredbu Kriznog štaba SO Ključ od 27. i 28. maja 1992. godine, prema kojoj je zabranjeno napuštanje općine Ključ ili ulazak građana sa drugih područja na područje te općine.
Među stotinama žrtava, 85-godišnji Bećo Ćehić je bio najstariji, a najmlađa 4-mjesečna beba Amila Džaferagić, koja je umrla u jami stežući flašicu za mlijeko, u zagrljaju ubijene majke.
Do sada je na lokalitetima Lanište I, Crvena zemlja I i II, te grobnici Biljani ekshumirano 239 tijela Bošnjaka iz Donjih Biljana, Brkića, Osmanovića, Domazeta, Džaferagića, Čehića, Mešana i Jabukovaca.
Sud BiH je za ove zločine u martu 2005. podigao optužnicu protiv Marka Samardžije, koji je u svojstvu komandira Treće čete saničkog bataljona srpske vojske naredio i učestvovao u masakru.
Dana 3. novembar 2006. Marko Samardžija je osuđen na 26 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, a presudom su potvrđeni navodi iz optužnice o masovnim zločinima protiv bošnjačkih civila.
Ostali zločinci hodaju nekažnjeno i 24 godine od stravičnog zločina.
U masovnim i pojedinačnim grobnicama na području Ključa među 600 ekshumiranih žrtava bilo je i 47 žena i 20 djece.
Amila i još 263 nedužna insana u Biljanima – Ključ, 10.07.1992.
Pokreni se zemljo
pucajte munje i gromovi
potopite ljudski rod
nek’ ne postoji
kad smo licemjeri i lažovi
zapušite najjači vjetrovi
srušite nebeski svod
uništite
nek’ više niko ne diše,
iskorijenite
kao da nikad ni bio nije
istrijebite
nek ga potope vodene stihije
nek crkne, nek zauvijek nestane
kad se ovo ljudima zove?
Oprosti mi Amila
što imam srce i glavu
i dvije ruke i noge
kao i onaj, koji te je ubio
dok te je majka u naručju držala.
kao i onaj, što te je na smrt osudio
a nisi ni prohodala
kao i onaj, što ti je u glavu pucao
a ni rođenu majku nisi imenom zazvala
kao i onaj što ti je djetinstvo ukrao
a ti, ti tek na svijet postala.
Šta li si kriva bila?
Oprosti mi Amila,
izvini
halali
a samo si jedan nedužni cvjetić bila
u polju k'o krv crvenih makova
samo si jedan leptirić bila
u roju raznobojnih leptirova
i sad si još uvijek tračak svetlosti
u nizu prekinutih snova.
(Dina Bavčić)
