Rat u Sloveniji ili Desetodnevni rat bio je kratkotrajni rat između Slovenije i JNA 1991. godine poslije proglašenja Slovenije kao neovisne države od SFRJ. Lokalne jedinice JNA, popunjene uglavnom ročnim vojnicima, poražene u sukobu s malom slovenskom vojskom kojom je zapovijedao Janez Janša. Poginulo je 66 ljudi na obje strane.
Slovenija je također imala koristi od komplicirane financijske sheme iz travnja 1991. koju je garantirala Narodna banka Jugoslavije u Beogradu. Zbog toga, jugoslavenski dinar izgubio je skoro 50 % svoje vrijednosti. Međutim, Slovenija je osigurala značajne pričuve u stranoj valuti, koja joj je financirala prijelaz u neovisnost. Prema nekim izvorima, pregovori Ljubljane i Beograda oko povratka dijela tih fondova pomogli su u stvaranju neovisnosti Slovenije.
Tijek rata
JNA je 26. i 27. juna krenula preuzeti granične prijelaze s Italijom, Austrijom i slovenskom granicom s Mađarskom radi uspostavljanja normalnog graničnog režima i zaštite integriteta zemlje. Tako 26. juna u rano poslijepodne jedinice 13. korpusa JNA krenule su iz vojarne u Ilirskoj Bistrici prema talijansko-slovenskoj granici. General Marjan Čad je u akciju krenuo s 350 vojnika, 11 tenkova, pet oklopnih transportera i šest protuoklopnih oruđa bez odobrenja generala Konrada Kolšeka, tada zapovjednika 5. armijske oblasti. Međutim, odobrenje iz Beograda nije stizalo, zbog čega je vojska bila suzdržana.
Taktički, slovenski TO odsjekao je JNA od njenih izvora i vojarni, slično kao što su napravili i partizani. U nedostatku topništva, JNA se nije dobro snalazila tako da su slovenske TO odsjekle kolone vozila i podigli barijere kako bi spriječili daljnju invaziju. Političari u Ljubljani su računali s tim da JNA neće htjeti rat na dugo razdoblje, što se pokazalo točnim. Beograd je htio koncentrirati svoje snage protiv Hrvatske, te se nije htio boriti na dvije fronte.
Do ponoći 27. juna JNA je zauzela sve granične prijelaze na talijansko-slovenskoj granici, skoro sve prijelaze na austrijskoj granici i nove prelaze uspostavljene duž slovenske granice s Hrvatskom. Sljedećih dana TO Republike Slovenije,zauzima sve granične prijelaze i potpuno uništi i razbije jedinice JNA.Uništeno je 31 tenkova 2 helikoptera,230 borbenih vozila, bez većih gubitka Teritorialne Odbrane.
Hrvatska reakcija
Hrvatska je htjela na svaki način pomoći Sloveniji, iako je praktično bila bez oružja i bez uvježbanih vojnih postrojba.
Tenkove koji su iz vojarna u Hrvatskoj krenuli na Sloveniju pokušali su zaustaviti hrvatski civili koji su prosvjedovali. U tim prosvjedima JNA je ubila hrvatskog civila Ravena Čuvala. Istovremeno je u Hrvatskoj izbila otvorena pobuna na gotovo svim dijelovima Hrvatske koje naseljava srpsko stanovništvo.
Odmah te noći 27. juna 1991. godine kad je JNA napala Sloveniju, hrvatski je premijer Josip Manolić sazvao je hitnu tajnu sjednicu Hrvatske vlade, koja je odjekivala euforičnim govorima solidarnosti. Sjednica nije prošla bez zanimanja velikih sila: odmah nakon te (tajne!) sjednice u hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova dotrčao je američki generalni konzul Mike Einik, zanimavši se za odluku hrvatske Vlade. Hrvatski diplomat Davorin Rudolf mu je odgovorio o Vladinoj odluci – da će Hrvatska vojno pomoći Slovencima, no sažalna reakcija američkog diplomata pokazala je da su SAD dobro znale da Hrvatska nema čime pomoći. No, dokumenti koji su poslije pronađeni potvrdili su da je na jugoslavenski vojni vrh jedva čekao hrvatsku reakciju u slovenskom ratu, da bi mogli svom silinom udriti na slabo naoružanu Hrvatsku.
Privođenje rata kraju
Desetodnevni sukobi prekinuti su 7. jula sporazumom na Brijunima, uz posredovanje europske “trojke” (tri ministra vanjskih poslova: Hans van den Broek, Jacques Poos i João de Deus Pinheiro). Prva sljedeća sjednica Predsjedništva SFRJ umjesto na Brijunima održana je u Beogradu jer srpski dio predsjedništva (Srbija, Vojvodina, Kosovo, Crna Gora) nisu željeli sastančiti u Hrvatskoj, tako daleko od sigurnosti Srbije. Sjednica je održana 18. jula 1991. godine u Beogradu, na njoj je Predsedništvo izglasovalo Odluku o premeštanju jedinica JNA sa teritorije Republike Slovenije omjerom glasova 7:1, jedini glas protiv bio je glas Hrvatske, Stjepana Mesića. Ako se Slovenci i Srbi nisu dogovorili o povlačenju JNA prije 25. jula, onda su im sad bila dovoljna tri tjedna za dogovor kojim je Slovenija “puštena” iz Jugoslavije. JNA se potom kroz tri mjeseca povukla iz Slovenije. Time je Slovenija po isteku tri mjeseca od odluke o samostalnosti i povlačenjem JNA postala pravno samostalna država koja je također u potpunosti nadzirala svoje ozemlje.
Ishod
JNA je imala 44 do 65 poginulih vojnika, izgubila je 31 tenk i 230 borbenih vozila. Fond za humanitarno pravo navodi da je u ratu poginulo 23 državljana Srbije. A Slovenska strana je imala 16 poginulih vojnika i 6 civila.
Milan Kučan svjedočio je 21. maja 2003. pred Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (MKSJ) protiv Miloševića. Naveo je da je Miloševićevo čelništvo 1989. umjesto ustavnih nametalo kadrovske promjene preko masovnih mitinga, na kojima su smijenjena vodstva u Vojvodini i Crnoj Gori a planiran je i miting u Ljubljani. Opisao je i raskol na 14. kongresu SKJ, kada su, kako je rekao “legitimni i pravični prijedlozi Slovenije brutalno nadglasani”. Milošević je rekao da su u ratu ubijena 44 pripadnika JNA, a 184 teško ranjena i ponudio sudu kao dokaz “bijelu knjigu” o zločinima slovenskih snaga. Kučan je precizirao da je u sukobu poginulo 37 vojnika JNA, te 18 slovenskih državljana – osam iz slovenske TO, četiri policajca, šest slovenskih civila – te još šest stranaca, a “bijelu knjigu” odbacio je kao “propagandnu brošuru” JNA. Raspravno vijeće nije prihvatilo taj dokument.
Usprkos sukobu, Srbija i Crna Gora nisu se protivili odlasku Slovenije iz Jugoslavije, jer bi to ostavilo kolektivno predsjedništvo sa sedam članova, od kojih bi četiri bili pod srbijansko-crnogorskom kontrolom, čime bi time de facto imali i kontrolu nad JNA.
Nakon kraja rata u Sloveniji, sukladno dogovorima JNA i Slovenije, JNA se pošla povlačiti iz Slovenije i morala se povući u Srbiju. Snage JNA pod punom ratnom spremom povlačile su se iz Slovenije u kamionima preko slobodnog hrvatskog teritorija. Pratila ih je hrvatska policija. Međutim, kolone kamiona i vlakova JNA nisu nastavile put Srbije, nego su pošle na područja pod nadzorom pobunjenih hrvatskih Srba (Banovina, Kordun i Zapadna Slavonija), gdje su se i zadržala, otvoreno pomažući srpsku pobunu u Hrvatskoj, a protiv hrvatske vlade. Hrvatske su snage, znajući da su slabo naoružane, odlučile su spriječiti da sve to oružje završi kod neprijatelja, pa su zaustavili neke kompozicije i zaplijenili velike količine oružja, uvišestručivši u nekoliko sati svoju naoružanost.