Nijaz Mujkanović – „Zločin s predumišljajem“
„Nedjelja je, 31. maj 1992. godine. Slušamo radio. Nešto šušti, krči i kroz to krčenje začu se ženski glas: „Ovdje srpski Radio Prijedor. Od danas je Prijedor srpski grad. Svi Muslimani, Hrvati i ostali nesrbi na području Srpske opštine Prijedor obavezuju se da na svojim kućama i stanovima istaknu bijele zastave ili bijele čaršafe čime iskazuju lojalnost srpskoj vlasti u Prijedoru. Potom pauza a onda isti taj glas upozorava da svi nesrbi koji napuštaju svoje kuće i stanove su dužni staviti bijelu traku oko ruke. Bili smo uznemireni. Stanovnici Bešića su već izvjesili bijele čaršave na svojim kućama. Gledamo kako pale kuće po Brđanima, Kozaruši…. Kamioni dolaze iz pravca Mrakovice, gdje otimaju i tovare pokradene stvari u kamione. Na glavama su im šljemovi , flaša rakije kruži od jednog do drugog. Nismo smjeli noćiti u kućama. Atmosfera je bila nepodnošljiva, mučna, zastrašujuća. Mi tužni, skrhani bolom i strahom za živote naših porodica. Sve se preko noći pomjenilo“.
U svojoj posveti zašto je napisao knjigu Nijaz Mujkanović piše; „Često imam noćne more, u tim morama plačem, dozivam, molim za pomoć, borim se sa raznim logorskim avetima, borim se sam sa sobom. Sve ovo pišem u ime onih koji nisu preživjeli, koji su ubijeni ili nestali, osjećam da mi je dužnost u ime njih govoriti i svjedočiti. Pišem da se zna zašto mi Kozaračani živimo na svim merdijanima svijeta, „razasuti“ po cijelom svijetu. Pišem da bih sebi olakšao vlastitu bol i sjećanje na patnju. Pišem jer me duša boli, pišem jer mi je žao onog života što bijaše prije agresije i prije rata, pišem da bih lakše živio u budućnosti svog života.“
Tog dana stanovništvo Prijedora i okolnih sela zadesila je ista sudbina kao i sudbina njemačkih Jevreja. Zbog masovnih ratnih zločina počinjenih 1992 godine Prijedor je općina u kojoj su počinjeni najstrašniji i najmorbidni ratni zločini na prostoru bivše SFRJ neposredno nakon njenog raspada. Odlukom „srpskog Kriznog štaba formirana su tri glavna sabirna koncentraciona logora u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. Napadom srpskih policijskih i vojnih formacija na mjesta naseljena većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom, obilježen je početak masovnih ratnih zločina nad nesrpskim stanovništvom. Presude osuđenim ratnim zločincima Momčilu Krajišniku, Biljani Plavšić, Mići Stanišiću, Radoslavu Brđaninu jasno ukazuju da je tadašnja politička vlast bila saučesnik u počinjenim ratnim zločinima. U periodu od maja do oktobra 1992 godine ubijeno je najmanje 3176 osoba.
