Ahmići – sjećanje na stravični zločin protiv čovječnosti
Na primjeru zločina u Ahmićima Haški tribunal je utvrdio da je i Republika Hrvatska izvršila agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Piše: Vahida Arnautović
U selu Ahmići kod Viteza, na području doline Lašve, aprila 1993. godine počinjen je “najorganiziraniji i najmasovniji zločin nad civilnim stanovništvom”, kako je utvrđeno u naučnim i stručnim radovima. Provedena su masovna i pojedinačna ubistva, zlostavljanja, progoni stanovništva, uništavanje te pljačkanje imovine.
Rano ujutro 16. aprila, otprilike u 05.30 sati za vrijeme sabah namaza, jedinice za posebne namjene Hrvatskog vijeća obrane (HVO) “Jokeri” i “Maturice”, izvele su minobacački napad na ovo selo, a zatim su u njemu izvršile genocid nad Bošnjacima.
Tom prilikom ubijeno je 116 civila različitog spola i starosti (većinom starije osobe, žene, djeca), a najmlađa žrtva bila je tromjesečna beba. Tada je potpuno uništeno oko 180 bošnjačkih kuća i dvije džamije. Međunarodni posmatrači Ahmiće su opisali kao mjesto koje “zaudara smrću”, te su zabilježili da je petnaestak hrvatskih domova, koliko ih ima u selu, u ovom napadu ostalo netaknuto. Prema svim izvještajima, uključujući i one od komandanata lokalnih snaga HVO-a i međunarodnih posmatrača, u ovom selu nije bilo nikakvih legitimnih vojnih ciljeva niti je pružen ikakav organizirani otpor na ovaj napad.
Ahmići se nalaze oko 2 kilometra istočno od grada Viteza u centralnoj Bosni. Po popisu stanovništva iz 1991. Ahmići su imali 466 stanovnika, od čega 356 Bošnjaka (76,4 posto), Hrvata 87 (18,7 odsto), Jugoslavena 2 (0,4 procenta), te Ostalih 21 ili 4,5 posto. U selu je bilo smješteno, kako se procjenjuje, i 300 Bošnjaka koji su prethodno nasilno istjerani iz drugih područja.
Granatiranje sela je spriječilo ljude da pobjegnu u pošumljeno područje na sjeveru sela. Seljanima je na taj način preostalo da biraju između toga da ostanu u svojim kućama ili da bježe prema jugu, u pravcu glavnog puta za Vitez. Veliki broj stanovnika izabrao je ovu posljednju opciju i pobjegao u pravcu juga, na otvoreno polje gdje su ih čekale oružane snage HVO-a. Najmanje 20 civila je opkoljeno na polju i ubijeno mecima iz neposredne blizine, uglavnom u glavu i vrat. Nije bilo preživjelih iz ove zasjede.
“Zločini u Ahmićima, 16. aprila 1993, planirani su i pripremljeni, te izvršeni organizirano i sistematski. Oni su jedan od najstravičnijih zločina počinjenih nad Bošnjacima za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu”, napisao je Rasim Muratović u djelu, Genocid u Ahmićima 1993. Na primjeru zločina u Ahmićima Haški tribunal je utvrdio da je i Republika Hrvatska izvršila agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, čime je sukob dobio međunarodni karakter i to zbog direktne umiješanosti Hrvatske vojske (HV) i zbog postojanja opće kontrole Hrvatske nad snagama i vlastima bosanskih Hrvata.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubistva u Ahmićima zločin protiv čovječnosti.
Za ovaj zločin osuđen je Dario Kordić na 25 godina zatvora.
Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić osuđeni su prvostepenom presudom na zatvorsku kaznu od 6 do 10 godina zbog učestvovanja u napadu, no pravomoćnom presudom njih su dvojica su 2001. oslobođeni krivnje. Drago Josipović dobio je 12 a Vladimir Šantić 18 godina zatvora. Dragan Papić oslobođen je krivnje. Haški sud je osudio i bivšeg pripadnika specijalne jedinice HVO-a “Jokeri”, bosanskog Hrvata Miroslava Cicka Bralu, na 20 godina zatvora. Paško Ljubičić osuđen je na osam godina zatvora, a nakon odležane dvije trećine kazne pušten je na slobodu, dok je Tihomir Blaškić osuđen na devet godina zatvora.
Počinitelji su bili pripadnici sljedećih postrojbi: Anti-teroristička bojna Vojne Policije HVO-a “Jokeri”, Viteška brigada HVO-a, PPN Vitezovi te brigada “Nikola Šubić Zrinski”.
Godinama poslije, još uvijek se traga za posmrtnim ostacima ubijenih Bošnjaka iz Ahmića. 24 žrtve nisu identificirane i ne zna se gdje bi mogle biti “zakopane”.
Priča o Ahmićima se ne smije prestati prepričavati mlađim naraštajima, ne smije se zaboraviti, jer zaboravljeni genocid se ponavlja.
Politicki.ba