SENAD AVDIĆ O 1. I 2. MARTU 1992.: Kad sam u 3 ujutro nazvao Nijaza Durakovića da mu kažem da zgradu CK napadaju četnici i pitam gdje drži oružje, on odgovara: “Kakvi, bolan četnici, đe to ločeš?!”
Nikada nisam saznao do dana današnjeg ko se tog jutra 2. marta između 3 i 4 sata nalazio u “Tamiću” koji je dojurio iz pravca Vogošće i zastavio se kod zgrade CK SK BiH. Ne znam, sve sam gledao sakriven iza zavjese na prozorima, koliko je ljudi iz spasonosnog kamiončića zasulo vatrom zlikovce koji su, čini mi se, već čitavu vječnost pokušavali provaliti u unutrašnjost zgrade.
Piše: SENAD AVDIĆ
Da Klub delegata (koji pored kafane obuhvata i nekoliko drugih objekata) dobije “srpski šmek” i da se čelnici SDS-a u njemu osjećaju kao svoji na svome pomogla je i jedna privatizacijska operacija pomoću koje sam prvi puta ovladao “tru(h)lim kapitalisitčkim” terminima poput tender, dionice, većinski vlasnik. U jedan od objekata u okviru kompleksa uselio je početkom 1990-ih zagonenti biznismen Branko Ostojić sa svojom privatnom firmom “Nord chemy” koju je predstavljao kao stranu investiciju. Firma se bavila prodajom boja i lakova, a Ostojić ju je otvorio, kako mi je kasnije objašnjavao jedan njegov poznanik, uz pomoć bogate supruge koju je upoznao dok je živio u nekoj skandidavskoj zemlji. “Nijaz Duraković je kriv za prodaju zgrade Ostojiću bez tendera, natječaja, usmenim dogovorom”, bunio se tada jedan član Predsjedništva SDP-a. Duraković mi je pak govorio da je SDP BiH nakon silaska sa vlasti u užasnoj financijskoj situaciji, da jedva održava “hladni pogon”, i da je pitanje hoće li uopće moći uz svom vlasništvu zadržati i zgradu CK SK BiH i dokazati da je ona napravljena novcem od članarine. Svašta se u mjesecima prije rata pričalo o Branku Ostojiću i njegovoj firmi, spekulisalo se da se u garažama njegove poslovne zgrade privremeno sakrivaju automobili ukradeni u Sarajevu, prije nego što ih se prebaci na neko sigurnije mjesto. Kako god, Branko Ostojić je godinu dana nakon početka agresije, u proljeće 1993. godine izabran za potpredsjednika Vlade Republike Srpske. No, nije ga Karadžić dugo trpio, ubrzo ga je smijenio zbog, pričalo se kriminala.
Zgrada Centralnog komiteta SK BiH (Foto: Arhiva)
OD SUMRAKA DO ZORE
Ovaj možda predugačak uvod želio je objasniti razloge zbog kojih je vrh Srpske demokratske stranke odabrao kompleks Kluba delegata (a ne, recimo, “Holiday Inn” gdje su postavili svoga direktora Danila Dursuma, ili na Pale koje su mjesec dana kasnije izabrane za prijestolnicu) za mjesto u kojem će tokom dva referendumska dana danonoćno zasijedati i koordinirati aktivnosti, pa i one terorističko-nasilničke.
U neformalnoj internoj raspodjeli posla u redakciji “Slobodne Bosne” novinarka Suzana Jotanović je odabrala informiranje sa komandama i oficirima Jugoslovenske narodne armije, jedno vrijeme Sarajevske Armijske oblasti pod komandom generala Vojislava Đurđevca, a kasnije Druge armijske oblasti predvođene generalom Milutinom Kukanjcem. Mene je zapala “oblast” policije i unutrašnjih poslova. Negdje između ta dva centra moći će se u mjesecima koji su slijedili rješavati sudbina Bosne i Hercegovine.
Mjesec-dva prije refernduma radio sam “grupni” intervju sa republičkim ministrom policije Alijom Delimustafićem i njegovim zamjenikom Vitomirom Žepinićem koje su članovi njihovog medijsko-propagandnog štaba u javnosti promovirali i predstavljali kao “Boru i Ramiza”, sljedbenike bratstva jedinstva. Iz njihovih umirujućih odgovora mogla se isčitati (kriva)poruka da se stvar sa sigurnošću u BiH još uvijek drži pod kontrolom, da je suradnja sa JNA u očuvanju mira stabilna i iskrena, da se sitni incidenti u Hercegovini (Trebinju, Ravnom) i Bosanskoj Posavini zajednički rješavaju sa JNA i lokalnim vlastima.
Dogovorili smo se da ćemo tokom noći početi pripremati novinski materijal za sljedeći broj novina, možda i vanredni, ako se uopće bude moglo doći do štamparije u Neđarićima. Suzana je sat-dva iza ponoći 2. marta zvala telefone u komandi Druge armijske oblasti čije je komandante i starješine poznavala. Tražila je njihov komentar nasilne blokade grada od strana naoružanih paravojski i odgovor na pitanje da li se JNA misli uključivati rješavanje problema i uklanjanje naoružanih ljudi sa ulica. Konačno je nakon serije neuspješnih poziva dobila nekog oficira, mislim da se zvao Jadranko Jandrić i bio je zadužen za bezbjednost. Više od mene o njemu znaju njegove tadašnje kolege bezbjednjaci JNA, Sifet Podžić, Nedžad Ajnadžić a pogotovo Fikret Muslimović. Njegov odgovor je bio da vojska pažljivo prati dešavanja ne samo u Sarajevu nego i širom BiH i da se neće uključivati osim ako dođe do ugrožavanja pripadnika i imovine JNA. Neposredni šef tom Jadriću bio je pukovnik Petar Simović. Kasnije ću saznati da je bio kum Seferu Haliloviću, kao i to da je, kako je pričao Sefer, prvog Simovića obavijestio da je odlučio napustiti JNA, u jesen 1991.godine. Dvadesetak dana nakon martovskih barikada, a desetak dana pred početka opsade Sarajeva, Suzana je uplakana došla u redakciju nakon razgovora sa Perom Simovićem u komandi na Bistriku. “Slušaj ti, devojko, znam ja sve o tebi i ko su ti roditelji i gde žive i šta radiš, Došlo je vreme da otkrijemo karte i da se i ti opredeliš, ili ćeš biti sa nama, ili s njima. Nema srednjeg rešenja, ili crno, ili belo“, grmio je na zgranutu novinarku pukovnik Pera. Kada mu je odgovorila da se ona opredijelila da živi i radi u Sarajevu, grubo ju je prekinuo divljačkom prijetnjom: “Koje, bre, Sarajevo, o čemu ti govoriš?! Pogledaj ti ovo dolje (pokazao je rukom na Baščaršiju na koju je pucao čist, nepomućen proljetni pogled) to je gomila drvenarije koja će izgoreti ko drvce šibice!”.
(Početkom 2000-ih u Sarajevo je doputovala delegacija srbijanskog državne firme namjenske industrije SDPR sa projektom zajedničke regionalne proizvodnje tenkova T-84. Delegaciju je predvodio direktor SPDR-a, Petar Simović. Kako mi je rekao jedan od učesnika sastanka, Simovića, dakle osobu koja je bila šef KOS-a Druge Armije i koji je prijetio “paljenjem Baščaršije” primio je tadašnji ministar Federalnog MUP-a Mehmed Žilić. To je onaj (SDA-ovac) što je u državnom Parlamentu bio ključni pomagač Harisu Silajdžiću u rušenju Aprilskog paketa. Do pred rat Žilić je bio rukovodilac u Teritorijalnoj odbrani Tuzle, a takve kadrove je po pravilu službe aminovao sigurnosno-obavještajni aparat JNA, Aca Vasiljević, Fikret Muslimović, Simović i njima slični…)
MUNJA IZ VEDRA DEBE-A
Čim smo se dočepali redakcije, u prvim satima 2. marta zvao sam Informativnu službu MUP-a, rekao sam već da je moj drug Zijo Softić po svemu sudeći bio “u dežuri”, razgovarao sam ne sa njim nego sa šefom Zoranom Milanovićem, koji je iz novinarstva nakon višestranačkih izbora prešao u policiju i formirao solidan tim bivših novinara (pored Softića tu je bio Senad Pećanin, te bivši omladinski funkcioner (i moj šef) Nermin Ruvić. Ništa mi Zoka Milanović novo nije imao reći što već nisam znao, grad je pod blokadom, policija je u pripravnosti, niko od čelnih ljudi, ni ministar, ni zamjenik ni pomoćnici nisu noćas u zgradi, ne zna da li će i ko izdati naredbu da se uklone barikade. Ipak nije bio beskoristan taj razgovor. “Čuo sam da si dobar sa Munirom Alibabićem, šefom DB-a Sarajeva, probaj njega dobiti, on je sigurno u zgradi”, savjetovao mi je Milanović. Munira Alibabića sam upoznao pola godine ranije. Istraživao sam temu četničkog okupljanja i postrojavanja (u prisustvu Vojislava Šešelja, Tome Nikolića...) na Romaniji za Đurđevdan 6. maja 1991.godine i tadašnji glavni urednika “AS-a” Mensur Osmović mi je rekao “javi se Munji Alibabiću i pozdravi ga od mene“. Razgovor sa šefom sarajevskog DB-a je bio više nego koristan, informacije koje sam dobio iscrpne, precizne i uznemirujuće. Od tada smo se vidjeli 2-3 puta i nešto češće se čuli telefonima.
Kada sam Alibabiću dva-tri sata iza ponoći rekao da ga zovem iz redakcije “SB” u zgradi CK BiH da ga pitam šta se dešava u gradu, ko stoji izu blokada, ko su naoružani banditi koji su prepolovili Sarajevo, rekao mi je da se nalazim preko puta “epicentra zla”, Kluba delegata, i da ja bolje vidim šta se dešava, nego on. (Kasnije sam ustanovio da sam ja možda bolje vidio, ali da su Munja Alibabić i njegova služba mnogo bolje čuli šta se dešava među inspiratorima i organizatorima pobune. “Ko je šef ove pobune, ko ovo vodi, Karadžić?“, pitao sam Alibabića. “Ne, Karadžić je u Beogradu, kod Miloševića, tu u Klubu delegata glavni je Rajko Dukić iz Milića. On je šef Kriznog štaba”, odgovorio mi je. Potom je nastavio sa detaljima iz čega sam shvatio da se telefoni u SDS-u prisluškuju: “Zvao je Karadžić jučer popodne iz Beograda Rajka Dukića i naredio mu da nakon objavljivanja rezultata referenduma blokira Sarajevo tako da “ptica iz njega ne može izaći”. “A ko su maskirani, naoružani ljudi na barikadama?”. “Stranačka vojska, kriminalci, imamo ih većinu u policijskoj evidenciji, narkodileri, reketaši..”, odgovorio je Alibabić.
Dok sam ja razgovarao telefonom Sejo Omeragić je stajao na prozoru sa kojeg se pružao neometan pogled na prostorije Kluba delegata. U jednom trenutku je dotrčao i počeo vikati: “Eno ih preskaču ogradu, sad će napasti na nas”. “Ko preskaže ogradu, Sejo?”. “Četnici, naoružani, vidjeli su nas na prozoru, krenuli su prema nama”. Sejo je jedini od nas četvoro imao neko iskustvo sa “živim četnicima”, pola godine ranije pobjegao je iz Trebinja u Sarajevo da ne bi bio mobiliziran za napad na Dubrovnik. U nekoliko koraka je strčao do portirnice, pa se odmah vratio. “Portir ima samo neki pištoljčić, ništa sa njim ne možemo uraditi, ovi su sa automatima”, nastavljao paničariti, pa u jednom trenutku iz neke ladice izvukao stari kuhinjski nož. Izgledao je smiješno, u momentu kad ništa drugo nije tako izgledalo. Vrata na ulazu u zgradu CK SK BiH su bila većim dijelom od stakla, ali sa gvozdenim rešetkama. Jasno se čulo lupanje na vratima, galama i nečiji snažni pokušaji da uđu u zgradu. Frka, prpa, panika.
Munir Alibabić (Foto: Arhiva)
“POBIT ĆE NAS ČETNICI, DRUŽE NIJAZE!”
U sekundi sam se sjetio, što bi rekao jedan moj komšija “najbolje se odluke donose kada se misli sekundarno”( u sekundi!) da mi je Nijaz Duraković, predsjednik CK SKBIH,svojedobno govorio da je Savez komunista bi pošteđen oduzimanju oružja koje je izvršila JNA kada je preuzela stotine hiljada cijevi Teritorijalne odbrane BiH. Zahvaljujući vezama i poznanstvima sa oficirima JNA Nijaz je kao šef Partije sačuvao od pljenidbe i uskladištio u zgradi CK-a nekoliko desetine, možda i stotina “Hecklera”. Ne tako davno u njegovom kabinetu nam je govorio kako jednu od tih pušaka drži u svojoj službenoj kasi.
Lupanje i galama na ulaznim vratima nisu prestajali, Suzana je bila u panici, Nenad Zafirović ni sam nije znao šta ga je strefilo, Sejo je stiskao nož u ruci spreman da “pruži otpor”, a ja sam odlučio zvati Nijaza Durakovića kući. Nekako sam ga uspio probuditi i panično pitati gdje su ključevi od njegove kase da uzmem “Heckler” i gdje se nalazi ostatak oružja koje je sačuvao od pljenidbe JNA. “Četnici napadaju zgradu, Nijaze, pobit će nas, ako uđu!”, zavapio sam. “Kakvi bolan četnici, jebali te oni, đe to ločeš pa si našao mene u gluho doba buditi i zajebavati”, izderao se na mene lider SDP-a. Ponovio sam još jednom u kakvom se belaju nalazimo, kao da me ovoga puta malo ozbiljnije slušao i shvatio, malo se razbudio: “Za ključeve od magacina moraš zvati Miomiru Taušan, ona kod nas u stranci vodi taj sektor odbrane i zaštite “. Gospođa Tauša je bila članica Predsjedništva SDP-a, Hercegovka iz Trebinja , udata za doktora Tomislava Taušana, upravnika Vojne bolnice u Sarajevu. Znao sam ih oboje iz predizborne kampanje SDP-a, fini, pristojni ljudi, stanovali su u novim zgradama na Vracama. Ali mi je nekako bilo bezveze da u 2-3 iza ponoći zovem stan vodećeg vojnog ljekara i cmizdreći tražim od njegove žene oruže jer mi prijete četnici!
Jednom je u ratu Abdulah Sidran tražio savjet od glumca Zaima Muzaferije koji je tokom nekoliko dana koliko je snimao neki film (sa Dinom Mustafićem, čini mi se) stanovao kod njega, od koga da traži novac kojeg mu je po običaju nestalo. “Traži, Avdo, od onoga ko ti je najčešće davao”, kazao je dobri Zaim. “Znači, od Alije“, suglasio se Sidran. Tako sam i ja dok se galama i lupnjava na ulazu uvećavala, odlučio ponovo pozvati onog ko mi je to večer najviše pomogao i valjao – Munira Alibabića. Ukratko, najbrže što sam umio sam mu objasnio naš jadan i bijedan položaj, nasrtanje na zgradu nepoznatih, naoružanih osoba, on je kratko, umirujuće kazao. “Pogledat ću nešto, ne sekirajte se“.
Nikada nisam saznao do dana današnjeg ko se tog jutra 2. marta između 3 i 4 sata nalazio u “Tamiću” koji je dojurio iz pravca Vogošće i zastavio se kod zgrade CK SK BiH. Ne znam, sve sam gledao sakriven iza zavjese na prozorima, koliko je ljudi iz spasonosnog kamiončića zasulo vatrom zlikovce koji su, čini mi se, već čitavu vječnost pokušavali provaliti u unutrašnjost zgrade. Mogla se čuti kako napadači uzvraćaju vatru, sve skupa okršaj nije trajao duže od minut-dva. “Tamić” se nakon što je pucnjava prestala okrenuo na praznoj cesti Đure Đakovića i vratio prema Vogošći. Kroz prozor smo vidjeli kako nekoliko napadača nose jednog od njih i prebacuju preko ograde u dvorište Kluba delegata. Ne bih se smio zakleti da je baš bio najživlji…
(Samo mjesec-dva kasnije, kada je Sarajevo počelo svoju troipogodišnju ratnu agoniju, a agresori sa brda za zagrijavali vježbajući rušenje grada, zabavljala nas je istinita anegdota iz života dvoje poznatih Sarajlija čiji je otac, partizan i visoki oficir u penziji, ležao teško bolestan u svom stanu, pomalo ga i demencija savladala, pa pitao kćerku : “Ko ovo puca po gradu, dijete moje”. “Četnici pucaju, tata, četnici“, odgovorila mu je kćerka. “Čuj četnici pucaju? Kako se samo usuđuju… A je li, kćeri moja, iko o tome obavijestio Centralni komitet?!”, zanimalo je čika partizana.)
A, dobri portir D., reći će te, njega si zaboravo, šta je sa njim bilo? Nisam, nipošto ne bih. On se tokom pokušaja razvaljivanja vrata, negdje sakrio, u neki zabačeni kutak zgrade CK u kojoj se prethodnih decenija kreirala sudbina miliona ljudi u ovoj zemlji. U ovoj arhitektonski staromodno sklepanoj i stalno doziđivanoj građevini (pogovo recimo kada se uporedi sa posmodernističkom “Kockicom” u Zagrebu u kojoj su stolovali hrvatski komunisti), pravljeni su planovi razvoja zemlje koja je jučer zahvaljujući i njima postala nezavisna, postavljali i smjenjivali ljudi, nagrađivali jedni i slani na robiju drugi, i evo sada, nakon svega, na njenom braniku stoji portir D., i četvoro nasmrt preplaševih novinara sa jednim kuhinjskim nožem u junačkim rukama!!.
KADA ŠEHER IZRANJA IZ KOŠMARA…
Samo je jednom u mom životu Sarajevo u šest ujutro izgledalo tužnije, poniženije, depresivnije nego tog 2. marta 1992. godine: bilo je to dva mjeseca kasnije nakon prvog strašnog razaranja grada. Nakon što sam noć proveo u skloništu tadašnje “Ljubljanske banke” izašao sam na sabahu u ulicu Danije Ozme u nadi da je još neko, pored čeljadi koja se sklonila u banku, preživio višesatnu destrukcije. Prvom čovjeku kojeg sam vidio, a bio je to Ivica Puljić novinar TV BiH, bacio sam se u zagrljaj, kao da smo posljednja dva čovjeka u gradu.
Dva mjeseca prije toga, dakle, 2. marta, na bijelom mermeru ispred zgrade CKSK BiH iznad kojeg je stajao veliki spomenik Đuri Pucaru Starom vidjeli su se osušeni krvavi tragovi, koji su vodili do “komšijske ograde”. Krenuli smo prema Baščaršiji da pokušamo negdje štogod pojesti, ta je šetnja trajala 15-20 minuta i nikoga, ama baš nikoga za to vrijeme nismo sreli. Grad se zakopčao, ljudi su u nas uplašeno zurili sa balkona kao uljeze, ili idotski hrabre hajvane. Otpratili smo srbijanskog kolegu do hotela, nipošto ga nismo smjeli pustiti da sam hoda “u tim okolnostima”, nadam se da nije potrebno detaljizirati zbog čega. Jedna pekara preko puta Begove džamije bila je sve što je radilo tog jutra u pola sedam. Sa prodavačem smo pretresali noć, kupili brdo kifli i krenuli nazad. Svratili smo, Suzana, Sejo i ja u zgradu političkih stranaka u Titovoj ulici, rečeno nam je na ulazu da niko nije došao (bilo je pola osam-osam), osim jednog gospodina iz SDA. U prostorijama najveće “patriotske” snage, sam kao ćuk sjedio je gospodin Salim Šabić, zagrebački šnajder, potpredsjednik SDA. Došao čova iz Zagreba da prati referendum, mislio da će jutros od svojih stranačkih kolega čuti pobliže šta se noćas strašno dešavalo, ali, eto, stranačkih kolega nema ni za lijeka, da ne dođosmo nas troje ne bi imao sa kim opričati užas koji se te večeri spustio na Bosnu. Nikoga nije bilo ni u susjednom HDZ-u, niko tog jutra nije ušao ni u Predsjedništvo BiH, rekoše nam umorni stražari. Umorna je bila i Suzana i krenula prema Malti gdje je stanovala da na svoju odgovornost pokuša zaobići, prevariti spodobe na barikadama.
Desetak sati kasnije dok sam spavao u njegovom podstanarskom stanu na Bistriku, probudio me Sejo Omeragić da uhvati muštuluk da je “narod srušio barikade”, rastjerao naoružane spodobe i oslobodio grad. Mislim da smo u kafani “Pjaf” gledali na teleleviziji Aliju Izetegovića kako šeta Titovom ulicom predvodeći kolonu građana kojima je poručivao da “spavaju mirno”…”Znaš šta će nam biti najteže uraditi u sljedećem broju “Slobodne Bosne”, pitam Seju i odgovoram: “Uvjeriti ljude da ništa nismo izmislili pišući o zadnjih 24 sata”.
Isto pitanje je živo i danas, od njega je samo življe jedno drugo: zanima li danas, 31. godinu kasnije, ovo oporo podsjećanje ikoga i da li se iz njega išta može naučiti..?
Slobodna Bosna
