108. brigada Zbora narodne garde, odnosno Hrvatske vojske, ustrojena je 28. juna 1991. godine u selu Podcrkavlje. Brodska brigada ratovala je 1991. i 1992. godine na području slavonske i bosanske posavine. Brigada je od ljeta 1991. do proljeća 1992. bila na novogradiškoj bojišnici, a potom je uslijedilo puno teže i zahtjevnije bosansko-posavsko bojište.
Padom Bosanskog Broda 1992. godine, u mjesecima oktobru i novembru slijedi demobilizacija većeg dijela brigade kroz koju je prošlo oko 5000 ljudi. Od toga broja broj poginulih branitelja je 161, dok je broj ranjenih pripadnika 751. Iz 108. ustrojeno je i nekoliko novih pričuvnih brigada Hrvatske vojske, 139. i 157. brigada.
Historija i ratni put brigade
Prvo okupljanje brigade bilo je 28. juna 1991. godine u selu Podcrkavlje kraj Slavonskog Broda gdje se okupila 1. bojna (u ono vrijeme bataljun), a na naredbu ministra obrane generala Martina Špegelja. Odaziv na mobilizacijski poziv bio je čak 84,8% (1991 od 2348), pa za 1046 boraca nije bilo naoružanja i opreme. U selu Sibinj formirana je 2. bojna a u općinskim središtima Nova Gradiška i Požega 3. i 4. bojna. Prvi zapovjednik brigade bio je g. Pero Katalinić a načelnik Stožera g. Ferdo Kožul. Za razliku od drugih brigada Zbora Narodne Garde, 108. je odmah na početku ustrojena s 4 umjesto s 3 bojne. U septembru 1991., 3. bataljun služi kao osnova za ustroj 121. brigade, a 4. bataljun za ustroj 123. brigade HV. Novi 3. i 4. bataljuni su osnovani početkom listopada odnosno prosinca. Četvrti bataljun se ponovno ukida u ljeto 1992. u vrijeme demobilizacije. U sastav brigade ulazi 36. samostalni motorizirani bataljun nastao ukidanjem 139. brigade.
108. brigada dobila je osobnu formaciju 100.200. To je značilo da se trebala sastojati od zapovjedništva, ureda zapovjedništva, izvidničkog voda, voda veze, tri pješačka bataljuna, pratećeg voda, protuzračnog voda, inženjerijskog voda, voda radiološkog-biološko-kemijske obrane (RBKO) i logističke (pozadinske) čete. U odnosu na uobičajeni ustroj brigade ZNG-a, 108. je odmah zaživjela kao brigada s četiri bataljuna pa je njeno formacijsko stanje iznosilo 2450 ljudi.
Brigada je imala odličan odaziv dragovoljaca, ali zbog nedostatka oružja kojeg nije imala mnogi su vraćeni svojim kućama. Takav odaziv dragovoljca dobar je pokazatelj koliko su ljudi tada bili spremni braniti Hrvatsku. Od državnih izvora zatraženo je oružje i oprema za sve pripadnike brigade, a to pokazuje da nitko nije imao propisanu uniformu], već su većinom branitelji imali samo poneki maskirni detalj.
Veliki problem u to vrijeme bila je i logistika koja je trebala osigurati smještaj i hranu za veliki broj ljudi. JNA je držala brodsku vojarnu (kasarnu), a tek u rujnu će ju osvojit Hrvatska vojska i time sebi osigurati trajni smještaj. U tim prvim danima veliku ulogu odigrali su stanovnici okolnih sela koji su prihvatili branitelje i smjestili ih po svojim kućama. Kao primjer može poslužiti župnik sela Podcrkavlje Tomislav Vlaović, koji je u samo dva sata uspio po kućama smjestiti više stotina branitelja i brinuti se o njima. Inače Velečasni Vlaović je po svojoj želji postao prvi dušebrižnik brigade i ostao do 1994. godine. Tijekom mjeseca srpnja i kolovoza ustrojena je logistika brigade, pa je tako pitanje prehrane riješeno na način da je najveći dio kuhanih obroka pripreman u restoranu poduzeća “Đuro Đaković” koji je mogao zbrinuti gotovo 2000 pripadnika brigade.
Tijekom ratnog djelovanja , klima je bila faktor koji je 108. brigadi išao u korist, ali i na štetu. Najteži dani na novogradiškom bojištu bili su krajem jeseni i tijekom zime koja je te godine u Slavoniji bila vrlo oštra. Jedan od većih uspjeha na bojištu nije iskorišten zbog klimatskih prilika i plavljena terena. Protivniku je zima otežavala uporabu oklopništva u čemu je bio nadmoćniji, ali i intenzitet napada koji su bili češći od hrvatskih.
Ratni put 108. brigade protekao je u znaku borbi protiv Banjalučkog i Tuzlanskog korpusa iz 1. vojne oblasti JNA, odnosno njihovih kasnijih nasljednika iz Vojske Republike Srpske: 1. krajiškog i istočnobosanskog korpusa. Prve aktivnosti brigade bile su rutinske naravi. Najveći problem predstavljala je neujednačenost u naoružanju, jer veliki dio oružja bio je u privatnom vlasništvu nabavljan na različite načine i različitih tipova. Za prijevoz ljudi i opreme brigada je imala petnaestak kamiona i desetak osobnih automobila, uglavnom dobrovoljno predanih na upotrebu. Kasnije je brigada rekvirirala ili mobilizirala brojna druga vozila za prijevoz ljudi i opskrbu.
Krajem jula brigada kontrolira prijelaz preko savskog mosta koji je bio dopušten samo tijekom dana, a druge pojedine postrojbe raspodijeljene su uglavnom na ona mjesta na kojima su bile važne prometnice, industrijska postrojenja ili gdje je bila nazočna JNA (vrh Dilja, skladište u Bukovlju i Gromačniku). Do kraja mjeseca kolovoza 108. je postala prava vojna postrojba, koja je bila spremna izvršiti svaku zadaću koju pred nju postavi Glavni stožer.
Demobilizacija brigade
Još ni danas nije utvrđeno zašto je pao Bosanski Brod, a iz nekog nepoznatog razloga neki visoki vojni dužnosnici znaju zbog toga prozivati 108. brigadu. Kada bi to bilo tako onda bi trebalo samo predočiti papir u kojem 108. nije izvršila zapovijed koja joj je izdana, bilo od Vrhovnog zapovjednika ili zapovjednika Oružanih snaga RH. 161 poginuli pripadnik i 751 ranjenih pripadnika brigade dovoljno govore koliko je ta postrojba dala za obranu Hrvatske i ne daju nikome za pravo blatiti njezino djelovanje i njen častan ratni put.
Službena zapovijed o demobilizaciji brigade stigla je 22. listopada i po njoj se odmah moralo demobilizirati 50% sastava brigade. 23. listopada sa crte je zbog demobilizacije izvučen 4. bataljun, a njegov pojas nadležnosti preuzeli su 1. i 3. bataljun.
Od 22. oktobra do 2. novembra 1992. godine demobilizirana su 1052 pripadnika brigade, od čega 1000 vojnika, 38 dočasnika, i 14 časnika. Demobilizacija je zaustavljena zbog potreba nadzora državne granice na riječnom toku Save. Zadaću nadzora dobile su 108. i 157. brigada s po jednim bataljunom. Pojas nadzora 108. bio je od ušća rijeke Orljave do sela Ruščica kraj Slavonskoga Broda.
Neki pripadnici brigade prešli su u aktivne gardijske postrojbe, a veliki broj je nakon demobilizacije ostao je bez posla i teško se snalazio u novoj situaciji.
S tim se zaključuje ratni put 108. brigade Zbora narodne garde Republike Hrvatske tijekom 1991. i 1992. godine. Njoj je dalje ostala obveza nadzora državne granice snage jednoga bataljuna. Za dio pripadnika to je značilo samo kraj ratovanja u postrojbi koja je bila pričuvna samo po imenu, te nastavak ratnog puta u jednoj od novoustrojenih gardijskih brigada Hrvatske vojske.
Podacima iz Zapovjedništva, brigada je tijekom svog djelovanja srušila 24 vojna zrakoplova i dva helikoptera, uništila 68 tenkova i 16 oklopnih transportera.
hr.wikipedia.org