Mehdin Hodžić, u narodu poznat kao kapetan Senad i Crni labud, rođen je 15. oktobra 1952. u Tuzli. Do izbijanja agresije radio je kao policajac u splitskom Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. U agresiji na Hrvatsku stječe svoje prvo ratno iskustvo. Krajem 1991. vraća se u rodnu Tuzlu gdje se uključuje u rad Patriotske lige BiH.
Poginuo je kao vojnik 10. maja 1992. u selu Zaseok u Sapni, gdje je njegovom zaslugom izvojevana jedna od prvih pobjeda buduće Armije RBiH nad agresorskim snagama. U toj akciji kapetan Senad i njegovi saborci zarobili su prvi tenk i samohotku za Armiju BiH.
Posthumno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata i ratnim priznanjemZlatni ljiljan.
Mala grupa, ali odbrana
U vrijeme najstrašnijeg stradanja naroda sjeveroistočne Bosne 25. aprila 1992. godine Mehdin Hodžić preuzima dužnost komandanta taktičke grupe Teritorijalne odbrane Zvornik sa sjedištem na slobodnoj teritoriji Sapne. Zajedno sa još jednim herojem odbrambeno oslobodilačkog rata Hajrudinom Mešićem, poznatim kao kapetan Hajro, organizira odbranu i obuku naroda na slobodnom području Zvornika. Poslije pada Bijeljine na prostor Sapne dolazi i Hase Tirić. Njih trojica se udružuju u zajedničku komandu.
Malobrojne skupine patriota okupljaju se u šumama i selima rubnih dijelova okupiranih općina. Središte otpora nalazi se na slobodnom teritoriju Sapne.
“Kažu mi da ima neka vojska u Bari. Ja sam se istuširao i otišao da vidim. Po mojoj procjeni bilo je oko 200 vojnika. Kad sam ih vidio, kao da sam vidio dragog Allaha. Jer, čuo sam prije na noć vijesti kako je u Bijeljini i u Janji pobijeno bošnjačko stanovništvo – pretežno muškarci. Odmah sam se upisao u redove Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine, tj. kod kapetana Senada – Labuda.” (ISAK NOČIĆ, borac – Zaseok)
“Nismo imali oružja. Imali smo neke naprave, neko sjekiru, neko sjekiricu, neko nož. Ko je im’o kupljenu pušku, on ju je krio… Tek 93. su ih počeli iznositi…” (ISAK NOČIĆ, borac)
Napad na Sapnu
“Između Kalesije i tog slobodnog dijela bilo je dosta teritorije koju mi nismo kontrolisali. I upravo su JNA i četnici htjeli osvojiti taj mali dio jer smo ih mi boli u oči.” (HASE TIRIĆ)
5. maja 1992. JNA i srpske paravojne formacije sa oklopno-mehanizovanim bataljonom i artiljerijsko-raketnim jedinicama i pješadijom napadaju prostor Sapne iz pravca Karakaja, Boškovića, Kitovnica, Rastočnice, Rožnja Miloševića, Malešića, Kiseljaka. Branitelji su opkoljeni i napadnuti sa svih strana.
Ratni reporter Salih Brkić za TVBiH izvještava: “…Iz komande TO Zvornik javljaju nam da se na području Međeđe, Vitinice i Zaseoka nalazi oko 2.000 izbjeglica u veoma teškoj situaciji. Nalaze se u okruženju i ne mogu nastaviti put prema slobodnim teritorijama u Živinicama i Tuzli…”
10. maj 1992. godine
10. maja 1992. godine mala grupa branitelja uspijeva zaustaviti snage JNA i probuditi nadu u mogućnost otpora mnogobrojnijem i naoružanijem neprijatelju. Presudnu ulogu za uspjeh ove akcije imao je Mehdin Hodžić.
“Sa Mehdinom Hodžićem čuo sam se telefonom 9. maja zadnji put. Pitao me hoće li mu doći pomoć. Pokušao sam mu pomoći, međutim nisam mogao da se probijem do Sapne, jer su već bili jaki napadi na Kalesiju koja će pasti već 11. maja.” (SAMIR NIŠTOVIĆ – KAPETAN ALMIR, Patriotska liga)
“Dan prije dva momka su poginula, a kapetan Hajro je bio ranjen u lijevo rame. Zbog toga su kapetan Hajro i jedna dobra grupa boraca otišla tog 10. maja u susjedno selo na dženazu.” (HASE TIRIĆ)
U jutarnjim satima 10. maja 1992. godine neprijatelj je sa oklopno-mehanizovanim jedinicama ušao u Zaseok.
Paravojne srpske jedinice, sastavljene od kriminalaca uz pomoć tzv. JNA, navikle su da bez problema ruše i pale sve pred sobom. Izuzev herojskog otpora na Kula-Gradu koje su im pružile snage okupljene oko kapetana Almira, neprijatelj je gotovo bez žrtava već osvojio i uništio mnoga sela i gradove u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Iza njih je ostalo na hiljade pobijenih civila koji su im se predavali bez ikakvog otpora.
Nakon prvog šoka kapetan Senad je konsolidirao odbranu koja se povukla sa prilaza Zaseoku. Njegovoj grupi pridružilo se još 25 naoružanih ljudi koje je imao u rezervi.
“Školski gledano, kad razrađujemo napad i odbranu uvijek bi odnos napadača i branioca trebao biti tri prema jedan. U ovom slučaju bio je deset prema jedan.” (SAMIR NIŠTOVIĆ – KAPETAN ALMIR)
“Kapetan Senad nas je rasporedio u dvije grupe. Rekao je da se ne plašimo, da ne ubija svaka granata, da nemamo straha, jer u strahu čovjek prije može poginuti, da budemo hrabri, da branimo naše selo, da branimo naše majke…” (IBRAHIM DROPIĆ)
“Mi smo vidjeli kako oni ulaze u Zaseok s tenkovima iz drugog dijela, pa pošto nismo imakli nikakve veze, otud smo vikali i poimenice ih dozivali i govorili – eto tenkova, čuvajte se…” (ISAK NOČIĆ)
“Nismo imali između sebe radio niti žičanu vezu. Jednostavno oslobađanje Sapne je teklo onako kako je ko osjećao na osnovu eho lokacije, tj. odjeka pucnja… Narod se razbježao po šumama; kako je ko mogao, izvlačio se…” (EDHEM OMEROVIĆ TITO)
Neprijateljske snage kao i mnogo puta do tada počele su preko megafona pozivati stanovnike na predaju. “Ako ne položite oružje, JNA neće snositi odgovornost za dalja dejstva…”
“Ne znam cifru, ali bilo ih je ko mrava.” (NUSRET MUHAREMOVIĆ POKI, borac)
“Bilo je pakleno. Sa susjednog brda kad se posmatralo prema Zaseoku i prema onim tenkovima, bilo je zaista pakleno. Dovoljno je reći – tenk…” (ISAK NOČIĆ)
“Mi smo bili odlučni i skupili smo hrabrost da ostanemo uz našeg kapetana Senada.” (IBRAHIM DROPIĆ)
“Ja sam imao u rukama onu staru pušku M48. Smatrao sam tada da mi je to tenk u rukama, ali kada sam vidio pravi tenk u borbenim djelovanjima shvatio sam da nemam ništa u rukama.” (ISAK NOČIĆ)
“Neprijatelj je bio na brdu iznad nas, na udaljenosti od nekih 50 metara. Mi smo bili u jednom šljiviku. Izašao je tenk i samohotka. Prvi tromblon koji smo ispalili pogodio je komandno vozilo…” (IBRAHIM DROPIĆ)
Odmah nakon pogotka komandnog vozila saborac Mujo ispaljuje projektil iz ose. Gađao je tenk i pogodio samohotku.
“Četnici su tada, nakon što je pogođeno komandno vozilo i samohotka, počeli bježati.” (IBRAHIM DROPIĆ)
“Sjećam se dobro rahmetli komandanta Mehdina Hodžića koji je rekao: ‘Poki, na moj znak, kad ja prvi zapucam, tada ćemo svi krenuti na juriš.’” (NUSRET MUHAREMOVIĆ POKI, borac)
“Ispalio je taj kratki rafal i onda je povikao: ‘Juriš!!!’ Svi smo krenuli za njim u napad…” (IBRAHIM DROPIĆ)
“Nismo mogli vidjeti, ali slušali smo šta se tamo dešava. Bilo je kao u partizanskim filmovima. Čuje se kako viču – ‘uraaaa’ i narednih pola sata ta pucnjava ide sve dalje od sela…” (HASE TIRIĆ)
“Izgledalo je strašno, jer do tada sam samo u filmovima gledao te scene kad se juriša prsa u prsa. Srećom ovdje nas nisu sačekali da se bijemo prsa u prsa, već su počeli bježati.” (IBRAHIM DROPIĆ)
Pogibija
“Sa rahmetli komandantom Mehdinom Hodžićem krenuo sam da pokušamo zarobiti još jedan tenk… Nismo uspjeli. Tenk je pobjegao. Vjerujte mi nisam vjerovao da onako brzo može ići tenk… Četnici su se povlačili, naši su udarili kontru s drugog brda. Ne znam koliko, ali bilo nas je malo…” (NUSRET MUHAREMOVIĆ POKI)
U silovitom jurišu kapetan Senad i njegov saborac Poki nisu vidjeli da im je grupa neprijateljskih vojnika ostala iza leđa. Iz šiblja se samo začuo kratki rafal. Kapetan Senad, Mehdin Hodžić, ili kako su ga još zvali Labud, ostao je ležati na bosanskoj zemlji u selu Zaseok.
“Čuo sam da je neko povikao da je komandant poginuo. Puzeći smo ga izvukli. Prenijeli smo ga u jednu kuću, ostavili ga i nastavili kontranapad dok nismo istjerali sve četnike…” (IBRAHIM DROPIĆ)