Mnogo je ljudi koje slave diljem svijeta zbog njihovih djela koje su učinili uglavnom braneći svoj narod ili donoseći korist svom narodu, a nekada i cijelom čovječanstvu.
Ima i ljudi za čija se djela otimaju razni narodi, svaki tvrdeći da je junak njihovog roda. Recimo, je li Tesla američki, srpski ili hrvatski? Opet, zbog nedjela Hitlera bi se rado odrekli i mnogi Austrijanci i „darovali“ ga Nijemcima, a Nijemci bi ga vratili „matici“ Austriji. Otimalo bi se i za Einsteina i njegovu suprugu Milevu više naroda i tako dalje.
Ali ima i ljudi čija djela su značajna u nekom smislu, a da se na njih gleda vrlo različito i da su mišljenja, kako u okviru istog tako i drugih naroda, podijeljena o tome jesu li ova djela pozitivna ili negativna. Evo nekih primjera:
Vaih Nuseibeh je musliman, a ključar je bazilike Svetog groba u Jeruzalemu. On i članovi njegove obitelji svake večeri zaključavaju kršćanske monahe i svakog jutra ih otključavaju u ovoj crkvi. Ova obitelj to radi već 1.300 godina, prenoseći ulogu ključara s koljena na koljeno. Neki muslimani smatraju da to nije u redu, da muslimani ne bi trebali voditi brigu o crkvama, a neki se upravo time ponose i smatraju kako muslimani time pokazuje svoje pravo, tolerantno lice. I neki kršćani misle da pored toliko kršćana nije trebalo takvu čast dopustiti muslimanima, dok ima i onih koji se baš time ponose.
Kod nas imamo mnogo primjera u ratu kako su pripadnici jednog naroda branili one iz drugog naroda, „neprijatelje“. Jedan od najeksponiranijih slučajeva je Srđana Aleksića, Srbina, koji je poginuo braneći Bošnjaka od Srba. Neki Srbi smatraju da je on time osramotio svoj narod, čak su ga zbog toga i ubili, a drugi su uvjereni da je upravo Srđan osvjetlao obraz Srbima jer je branio čovjeka koji je u opasnosti, bez obzira na to što je opasnost dolazila iz reda baš njegovih sunarodnika. I na bošnjačkoj strani će neki reći da to što je učinio Srđan nije ništa posebno, da je tako i morao postupiti, a neki će se njegovoj žrtvi nakloniti do poda i ukazati joj svako poštovanje.
Moglo bi se navoditi mnogo sličnih primjera, i uvijek bi se moglo utvrditi da su mišljenja podijeljena kada se ocjenjuje jesu li ovakvi junaci priča pozitivni ili negativni likovi. Negdje su podjele oštrije, izraženije, negdje blaže; negdje su podijeljene po principu pola-pola, a negdje su odstupanja veća na jednu ili drugu stranu, ali u pravilu, tu konsenzusa nema. Zašto je to tako?
Čini se da je zato što ljudi često ne gledaju šta je učinjeno, nego ko je nešto učinio. I kome je neko nešto učinio. A ipak bi trebalo biti važnije to šta je učinjeno neko ko je učinio. Dalje, ako je već važno i ko je učinio, onda dolazimo do priče o čojstvu i junaštvu. Kažu da je junaštvo braniti sebe od drugoga, a čojstvo braniti drugoga od sebe. Važno je i jedno i drugo, i čojstvo i junaštvo su pozitivne osobine. Čak da ovakvim ljudima i oduzmemo njihovo junaštvo, trebalo bi ih poštovati zbog iskazanog čojstva.