Borisav Jović ugošćuje u Beogradu Radovana Karadžića. Karadžić mu je objasnio da nema puno nade da će BiH prihvatiti pripojenje Srbiji i Crnoj Gori nakon raspada Jugoslavije, te je zatražio savjet kako se ponašati, ako Sarajevo odluči proglasiti neovisnost. Jović mu je savjetovao da, napuštajući bosansku Skupštinu prije glasovanja, onemogući svaku odluku koja bi u pitanje mogla dovesti velikosrpski projekt.
Nakon toga mu je obećao podršku JNA. U međuvremenu je Karadžić trebao biti spreman za trenutak kada će trebati osnovati autonomne oblasti svih područja s većinskim srpskim stanovništvom. Jer, za razliku od hrvatskih Srba, Srbi u BiH nisu imali nikakav, pa ni lažan izgovor za nepriznavanje autoriteta Sarajeva. Nisu bili manjina, a vlast u kojoj su sudjelovali nije promijenila Ustav ni crvenu zvijezdu u grb koji bi ih podsjetio na njihovu tragičnu prošlost, a Sarajevo nije zahtijevalo neovisnost, nego očuvanje Jugoslavije. (F. Hartmann, Dijagonala luđaka)
Skip to content