Samoproglašena vlada pobunjenih hrvatskih Srba na čelu s Milanom Babićem 21. decembra 1990. godine objavila je osnivanje Srpske autonomne oblasti Krajine.
Republika Srpska Krajina (RSK) bila je međunarodno nepriznata marionetska srpska paradržava unutar Hrvatske, u funkciji stvaranja Velike Srbije.
Formirana je tijekom 1991. okupacijom dijelova Hrvatske. Većinu teritorija Oružane su snage Republike Hrvatske oslobodile tijekom 1995., dok je ostatak područja u Hrvatskom Podunavlju mirno reintegriran u hrvatski pravni sustav 1998.
Prvi je vođa hrvatskih Srba, još u doba raspadanja komunizma, bio psihijatar i član SANU Jovan Rašković. No, iako je sam u nemaloj mjeri doprinio radikalizaciji situacije, Rašković nije smatran za dovoljno odlučnog vođu, a po nekim podatcima nije bio ni do kraja slijepi provoditelj Miloševićeve politike. Stoga je zamijenjen tipičnim poslušnicima poput kninskoga zubara Milana Babića i policajca Milana Martića. Babićeva samoproglašena vlada objavila je osnutak «Srpske autonomne oblasti Krajina» (SAO Krajina) 21. prosinca 1990, dok je 1. travnja 1991. vlada «SAO Krajine» objavila da se odvaja od Hrvatske i priključuje Srbiji. Također, lokalni vođe srpskih zajednica u istočnoj Hrvatskoj, koje su postupno postale područja izvan hrvatske jurisdikcije, objavili su da se one priključuju «SAO Krajini»
Srpski vojni plan
Radikalizacija stanja je bila od samoga početka orkestrirana od pansrpskoga pokreta kojem je čeonikovao Slobodan Milošević. Sudeći prema iskazima sadržanima u knjizi jugoslavenskoga generala Veljka Kadijevića «Moje viđenje raspada», 1993., plan je bio sljedeći: krajem rujna je trebalo «poraziti hrvatsku vojsku potpuno ako situacija dozvoli…ostvariti puno sadejstvo sa srpskim ustanicima u Srpskoj Krajini; omogućiti dovršenje izvlačenja preostalih delova JNA iz Slovenije.». Plan je operacije predviđao da se već uporabljenim sredstvima JNA doda još 15 do 18 oklopnih, mehaniziranih i pješačkih brigada kopnene vojske. Prema Kadijeviću:
«Ideja manevra sadržavala je sledeće osnovne elemente: – potpuno blokirati Hrvatsku iz vazduha i sa mora; – pravce napada glavnih snaga JNA što neposrednije vezivati za oslobođenje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatske teritorije. U tom cilju ispresecati Hrvatsku na pravcima Gradiška-Virovitica; Bihać-Karlovac-Zagreb; Knin-Zadar; Mostar-Split… jakim snagama iz rejona Herceg Novi-Trebinje, blokirati Dubrovnik sa kopna i izbiti u dolinu Neretve i na taj način sadejstvovati snagama koje nastupaju na pravcu Mostar-Split; – nakon dostizanja određenih objekata, obezbediti i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj». (Veljko Kadijević: «Moje viđenje raspada», Beograd, 1993., str. 134.-136.)
Iz navedenoga je zorno da je cilj bila potpuna okupacija Hrvatske, kapitulacija hrvatskoga vodstva i prihvaćanje svih srpskih zahtjeva. Operacija je doista i počela u rujnu 1991., no od nje se moralo odustati zbog slabog odziva vojnika (kako novaka, tako i rezervista) u Srbiji i BiH. Prilično uspješna mobilizacija među pobunjenim hrvatskim Srbima, kao i u Crnoj Gori, nije mogla nadoknaditi manjak ljudstva. Slab odaziv rezervista u početku plana te jačanje hrvatskih obrambenih snaga prisilili su srpsko vodstvo, koje je i upravljalo cijelom operacijom, na promjenu strategije. Dok je prvotni plan bio zapravo vojno-intervencionistički, s nasilnim svrgavanjem demokratski izabrane hrvatske vlasti kao nužnim dijelom, druga se i konačna inačica svela na goli rat za zemlju i teritorij, kojih integralni dio bijaše etničko čišćenje i progon Hrvata sa zacrtanih područja, te esencijalno rat protiv hrvatskoga naroda u svim krajevima Hrvatske.
Izvor: hr.wikipedia.org