U petnaestodnevnim borbama na Majevici uništena je jedna četnička praga samohotka i tenk T-55, uz 70 do 100 poginulih četnika. Zarobljen je 61 četnik, a 24. je izvučeno poginulih.
Sedamnaest punih dana, od 8. do 25. novembra, trajala je neizvjesnost zvana Lisača na Majevici i prava drama za 75 četnika u potpunom okruženju snaga Armije R BiH. Nakon bezuspješnih pokušaja srpske vojske u stalnim napadima iz rejona Stolica prema neprobojnom obruču jedinica Armije, pred zalazak sunca 25. novembra, 61 pripadnik srpskih agresorskih snaga se predao.
Težak poraz majevičkih četnika i desetak kvadratnih kilometara novih slobodnih teritorija BiH na ovoj planini doveo je pred skori pad najviši vrh Majevice – Stolice (916m), čvorište radio – televizijskog i telekomunikacijskog sistema Karadžićeve paradržave u BiH. Uspjeh je to 241. sprečansko muslimanske lahke brigade “GAZIJE” iz Kalesije, uz kratkodnevno servisiranje 205. kalesijske, 206. zvorničke, 251. lahke brigade.
Pripadnici srpskih agresorskih snaga su u potpunosti bili opkoljeni i nisu imali ni hrane ni municije. Jedne su noći njihovi saborci pokušali dostaviti hranu helikopterom, koji je iz pravca Bijeljine preko Stolica nadletio Lisaču. Te su noći vatre bile upaljene na Lisači i oko releja, a helikopter je letio bez svjetala. Borci Armije R BiH su prozreli njihove namjere, pa su otvorili vatru u pravcu mogućeg leta. To je vjerovatno utjecalo da su okruženi dobili tek 22 štruce kruha i 30 mesnih konzervi, jer se helikopter nije smio više zadržavati da bi izbacio veće količine. Po vodu su silazili u obližnji potok.
Prvi su pregovori održani 11. novembra u 15.30 sati. Glavni pregovarač sa srpske strane bio je Vesko Mitrović, čovjek sa crnom beretkom i u uniformi koja je odudarala od ostalih, ali bez vidljivih obilježja njegove vojske. Stranu ARBiH su predstavljali Fahrudin Mešanović – Kero, zamjenik komandanta 241. brigade, i sigurnjakPajdo Subašić, te još neki pripadnici Armije RBiH. Srpska strana je tražila da im se omogući izvlačenje opkoljene jedinice sa Lisače putem preko Male Jelice, a strana Armije RBiH je tražila da u zamjenu za te vojnike, Srbi ustupe objekte Kolijevku i Malu Jelicu.
Mitrović je rekao da za to mora konsultirati više instance. Napad vosjke RS, koji je uslijedio odmah na okončanju ovih pregovora argumentirao je procjene komandi Armije RBiH da od toga pregovaračkog posla sa agresorima nema ništa. Drugi su bili zakazani za sutra ujutro, ali nisu održani zbog napada koji je krenuo deset minuta ranije.
U vremenskom rasponu od 8. do 25. novembra, Srbi su izveli šezdesetak napada (u prosjeku tri-četiri dnevno), ali nisu uspjeli izvući okruženu jedinicu. Četnici su tada po prvi put javno zaprijetili da će gađati civile, ako se ne puste njihovi vojnici.
Samom činu razrješenja slučaja Lisača, najviše je doprinio trojac iz Gazija na isturenom komandnom mjestu 241. brigade – na Majevici su se toga 25. novembra našla tri momka iz Brigade: Mehmed Đedović, načelnik štaba, Rusmir Hasanović, zamjenik komandira voda, i Mirsad Ikanović. Četnički napad je stao, pa su ova tri momka, nakon obilaska linija Armije i konstatiranja dobrog stanja, odlučili kontaktirati okružene agresore i pokušati ih nagovoriti na predaju. U 10.30 sati Mirsad i Rusmir krenuli su sa Oštrog kamena ka njihovoj liniji. Uspostavili su komunikaciju sa dvojicom – trojicom pripadnika agresorskih snaga.
Rusmir i Mirsad su dva sata proveli sa njima i nagovarali ih na predaju. Nakon oklijevanja, pristali su, ali pod uvjetom da ih ova dvojica gazija sprovedu do Tuzle i Crvenog Križa. Tražili su da prije predaje uspostave vezu sa Stolicama, na što ih je on upozorio da, u tom slučaju, neće ni oni ni on izaći živi sa Lisače. Ono što je u ovome Rusmirovom i Mirsadovom pregovaranju prevagnulo, najvjerovatnije je njihov odnos prema agresorima. Nisu išli ni sa kakvim ultimatumima, nego onom običnom ljudskom linijom. Nakon toga, agresori su se predali.
Penjanje na Lisaču nije bilo baš lahko. Iz sela Hrasno se vidjela zastava ARBiH koja se vihorila na majevičkom vrhu. Lisaču je, zaista, bilo teško zauzeti. Srbi su na njoj postavili kružnu odbranu, a ispod tranšeja i zemunica na uzvisini su čistine kojima je nemoguće prići.
Lisača je bila suđena gazijama iz 241. sprečansko muslimanske brigade. Poslije 15 dana izviđanja i sjajne akcije odsijecanja četnika na koti 806, dvadeset i tri dana je trajala borba za žive četnike. Za šest prvih dana gazije su odbile četrdesetak žestokih četničkih napada u pokušaju proboja obruča i spajanja s četnicima na Lisači.
U petnaestodnevnim borbama na Majevici uništena je jedna četnička praga samohotka i tenk T-55, uz 70 do 100 poginulih četnika. Zarobljeno je oko 80 pušaka, jedan PAM, jedan PM M-84, dva MB 82mm, dva MB 60mm, dosta municije, jedna induktorska telefonska centrala. Zarobljen je 61 četnik, a 24 su poginula. Među zarobljenima uglavnom su ugljevički agresori, a među njima se našao i jedan stanovnik Beograda.
Historija.ba