Opsada Dubrovnika naziv je ratnih operacija koje su se odvijale tokom Domovinskog rata od Prevlake i Konavala na istoku fronta i grada Dubrovnika, do Dubrovačkog primorja na zapadu fronta. Napad na ovaj dio Hrvatske izvele su kombinovane snage JNA, JRM i Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane SFRJ, potpomognute pripadnicima teritorijalne odbrane Crne Gore, Istočne Hercegovine i četničkim dobrovoljnim jedinicama.
Ratne operacije oko Dubrovnika i njegove okoline su trajale od prvih napada JNA na područje Prevlake i Konavala 1. oktobra 1991. godine, do deblokade Dubrovnika 26. maja 1992. godine.
Opsada
Suprotstavljene snage
Snage odbrane Dubrovnika i okolnog područja su bile brojno daleko slabije, gotovo nenaoružane, a artiljerijsko naoružanje se svodilo na nekoliko minobacača 82 mm, pet minobacača 120 mm i jedan top “ZIS” 76 mm. Snage su uključivale samo jednu vojnu jedinicu, 163. brigadu HV, sastavljenu od dobrovoljaca i jedne manje čete pripadnika ZNG. Ta je jedinica, zajedno s pripadnicima temeljne, saobraćajne i specijalne policije brojala oko 700 branitelja. Krajem novembra 1991. godine u Dubrovnik je kao pojačanje stigao jedan vod IX bojne HOS-a.
Nasuprot snagama odbrane Dubrovnika, neprijateljska vojska je bila sastavljena od nekoliko brigada JNA, crnogorske i Teritorijalne odbrane grada Trebinja, te četničkih dobrovoljnih jedinica. Neprijatelj je napadao sa oko 30.000 vojnika naoružanih pješadijskim naoružanjem, desecima tenkova, artiljerijom svih vrsta i svih kalibara, avijacijom i borbenim brodovima. Napad je nazivom “Rat za mir” srpskoj i crnogorskoj javnosti prikazivan kao preventivni napad kojem je navodni cilj bio spriječiti prodor 30.000 ustaša i stranih plaćenika na područje Crne Gore.
Početne borbe
1. oktobra 1991. godine, nakon višednevnih provokacija kojima je JNA htjela iscenirati napad na područje Crne Gore, snage JNA, teritorijalne odbrane i dobrovoljačkih odreda iz pravca Herceg Novog prešle su granicu na Debelom brijegu te krenule u osvajački pohod na šire dubrovačko područje. Istovremeno su snage JNA i teritorijalne odbrane Trebinja i istočne Hercegovine, prelaskom granice kod Brgata, izvršile napad na selo Brgat i sjeverni dio područja općine te selo Osojnik na sjeverozapadu, a dio snaga JNA, TO Crne Gore i istočne Hercegovine je krenuo prema bosanskohercegovačkom selu Ravno, naseljenom uglavnom Hrvatima i selu Čepikuće u zapadnom dijelu dubrovačke općine. Istog dana avioni JRV su izvršili raketiranje odašiljača HRT na brdu Srđ iznad samog Dubrovnika. Iako znatno jača u ljudstvu i tehnici, okupatorska vojska nije napredovala očekivanim tempom, pa su borbe u Konavlima trajale petnaestak dana. Neprijatelj je redom okupirao: Prevlaku, Grudu, Čilipe, Zvekovicu i Cavtat.
Snage odbrane su polako potiskivane u pravcu Župe dubrovačke, a neprijatelj je jednako polako osvajao župska mjesta i naselja. Na sjevernom dijelu općine, kod mjesta Brgat, snage odbrane su pružale žestoki otpor, pa je neprijatelj bio prisiljen zauzeti Župu dubrovačku te izbiti do mjesta Dubac, čime bi branitelje Brgata doveo u nepovoljan položaj i prisilio na povlačenje. Povlačenjem branitelja sa Brgata, neprijatelju se otvorio put do samog istočnog ulaza u grad Dubrovnik.
Istovremeno je neprijatelj napredovao i na području Osojnika te je padom Osojnika izbio na Jadranski turistički put u Staroj Mokošici a potom je zauzeo Mokošicu i ostala mjesta Rijeke dubrovačke te došao do mjesta Sustjepan, 2 km udaljenog od zapadnog ulaza u Dubrovnik, gdje su branitelji uspjeli odbiti sve napade i utvrditi se.
Opsada
Opsada Dubrovnika nije prošla nezapaženo, pa su uskoro u grad stigli promatrači međunarodne zajednice, koji su u nekoliko navrata posredovali u uspostavi primirja koje je JNA redovno prekidala novim napadima na Dubrovnik. Slike i snimke razaranja Dubrovnika vrlo brzo su obišle svijet. U opkoljenom je gradu, koji je bio bez električne energije i vode, u zatočeništvu ostalo oko 70.000 stanovnika i izbjeglica iz Dubrovačkog primorja, Rijeke dubrovačke, Župe i Konavala. Branitelji grada su se utvrdili na položajima: Sustjepan, Nuncijata, Jadranska turistička cesta, tvrđava Imperijal na brdu Srđ i hotel Belvedere, a malobrojni minobacači su raspoređeni u kampu Solitudo na Babinom kuku te parku Gradac na Ilijinoj Glavici.
Milan Milišić, pjesnik srpskog porijekla, prva je žrtva napada na grad Dubrovnik. Poginuo je u svom stanu 05. oktobra 1991. godine od krhotine četničke granate.
Unatoč međunarodnim reakcijama, granatiranje Dubrovnika i pješački napadi na najisturenija mjesta odbrane nastavljeni su istim intezitetom, a 6. decembra 1991. godine izvršen je najžešći napad tokom kojeg je neprijatelj granatirao i užu gradsku jezgru koja je bila pod zaštitom UNESCO-a. Hrvatska ratna mornarica i obalna artiljerija uspješno su odbijali napade JRM širom Dalmacije, nakon čega se JRM povukla u Crnogorske mornaričke luke smještene u zaljevu Boke Kotorske.
Jedina veza Dubrovnika sa svijetom održavana je brzim gliserima prvog mornaričkog odreda Republike Hrvatske. Gliserima su dopremani hrana, lijekovi, pješačko naoružanje i streljivo.
Završne operacije
Nakon pritiska međunarodne zajednice i početka akcije za deblokadu Dubrovnika, JNA i ostale neprijateljske jedinicee napuštaju sjeverozapadni dio dubrovačke općine te se premještaju unutar granica Bosne i Hercegovine, zauzimajući sve dominantne kote i visove u neposrednoj blizini hrvatske granice. Zauzimanjem tih kota i visova, poglavito Golubovog kamena, neprijatelj je zadržao veliku prednost pred hrvatskim braniteljima i kontrolu nad Jadranskom turističkom cestom. Veći dio regularnih jedinicai JNA se povlači iz dubrovačkog zaleđa, ali se izuzetno dobro naoružani pripadnici TO istočne Hercegovine ukopavaju i utvrđuju svoje položaje.
Za zapovjednika Južnog bojišta postavljen je general Janko Bobetko koji je uspostavom novog zapovjedništva krenuo sa akcijama čišćenja dubrovačkog zaleđa i potpune deblokade šireg područja oko Dubrovnika.
Tokom Operacije Čagalj, kojoj je cilj bio osloboditi zapadne dijelove istočne Hercegovine, snage HVO i Hrvatske vojske su izbile u područje Popova polja čime su stvoreni preduslovi za daljnje akcije čišćenja dubrovačkog zaleđa.
Operacijom Tigar Hrvatska je vojska htjela ovladati zapadnim i sjevernim dijelom dubrovačkog zaleđa i potisnuti neprijatelja sa Golubovog kamena te na taj način uspostaviti normalno odvijanje saobraćaja Jadranskom turističkom cestom. Operacija je započela 4. jula 1992. godine, a uspješno je okončana krajem istog mjeseca. U operaciji su učestvovale jedinice 1. gbr (Tigrovi), 4. gbr (Pauci), 2. gbr (Gromovi) i 163. dubrovačka brigada HV.
Posljednja operacija Hrvatske vojske u dubrovačkom zaleđu je bila Operacija Vlaštica kojoj je cilj bio zauzeti dominantnu, 915 metara visoku kotu, sa koje je neprijatelj imao kontrolu nad širim područjem Dubrovnika. Sa Vlaštice su neprijateljski izvidnici vršili navođenje neprijateljske topničke vatre. Akcija je započela 22. oktobra 1992. godine a okončana je nekoliko dana poslije zauzimanjem Vlaštice, Ilijinog vrha i Buvavca te izbijanjem na potez Srnjak – Orah – Bobovište – kota Gradina, gdje je Hrvatska vojska prešla u aktivnu odbranu i na tim položajima ostala do januara 1996. godine. U operaciji su učestvovale jedinice 4. gbr i 163. brigade HV.
Posljedice
Grad i veći dio dubrovačke općine su pretrpjeli ogromne materijalne štete. U samom Dubrovniku su uništeni mnogi spomenici kulture nulte kategorije. Većina je kuća u selima i naseljima općine zapaljena i opljačkana. Opljačkana je i dubrovački aerodrom u Čilipima. Šteta od razaranja je danas gotovo u potpunosti sanirana, a Crna Gora se obavezala isplatiti dio odštete za ratna razaranja, palež i pljačku.
Optuženi za zločine
Sud u Hagu je optužio četiri JNA zapovjednika po zapovjednoj odgovornosti: Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Borisav Jović i Aleksandar Vasiljević za ratne zločine tokom opsade. Slobodan Milošević je također bio optužen.
General Pavle Strugar je osuđen na jedinstvenu kaznu od osam godina zatvora zbog svoje uloge u granatiranju grada, čime je prekršio zakone i običaje ratovanja, te zbog svjesnog uništavanja i oštećivanja religijskih, karitativnih, odgojnih, umjetničkih i znanstvenih ustanova, povijesnih spomenika nulte kategorije, te umjetničkih i znanstvenih djela
Miodrag Jokić (zapovjednik JNA Pomorskog Orkuga) je osuđen na 7 godina zatvora.
Vladimir Kovačević (zapovjednik trećeg bataljuna 472. Motorizirane JNA Brigade) optužen je zajedno sa Strugarom, ali je njegov slučaj prepušten srpskom pravosuđu.