Između sjećanja, poricanja i zaborava: Tri studije slučaja o kulturi sjećanja u BiH, 20 godina nakon rata naziv je publikacije u sklopu koje je objavljena studija o Mušanu Topaloviću Caci, Kazanima i zločinima počinjenim nad Srbima u opkoljenom Sarajevu.
Autor studije, pod naslovom „Sarajevska najpoznatija tajna“, je Nicolas Mol, a iza nje stoji Friedrich-Ebert-Stiftung (FES). Mol je doktorirao u oblasti Savremena historija u Freiburgu, a od 2007. živi u Sarajevu.
“O zločinima koji su počinjeni u periodu od 1992.–1995. na području BiH, ne postoji skoro nikakav konsenzus među političkim elitama, a samim tim ni u društvu. Taj konsenzus se ne može postići oko prirode pojedinih zločina, ali ni oko samog broja žrtava. Sjećanja na ove događaje, kao izraz respektiranja žrtava i njihovih porodica, često bivaju također kamenom poticanja daljem društvenom razvoju.
FES će objaviti seriju od tri kratke studije slučaja u toku 2015. i one će se ticati se odnosa prema zločinima počinjenih prema Srbima u opkoljenom Sarajevu, zločinu prema nesrbima u Prijedoru i zločinima koji su počinjeni tokom bošnjačko-hrvatskog sukoba u slučaju Grabovica i Dretelj.
Kultura sjećanja koja se razvija u bh. kontekstu, kao značajan nedostatak ima isključivo prikazivanje svojih žrtava, zanemarujući stradanje i tugu drugih. Takva kultura sjećanja dugoročno dovodi do neusklađenih zajedničkih narativa o prošlosti, što za posljedicu ima podijeljena društva sklona zloupotrebi sjećanja i stvaranju potencijala za nove sukobe“, navodi se u uvodu studije.
Mušan Topalović Caco bio je komandant 10. brdske brigade Prvog korpusa Armije BiH, koji je pod svojom kontrolom držao jedan dio Starog grada oko naselja Bistrik, i koji je tu počinio brojne zločine, prije svega nad srpskim civilima.Kazani je ime jame na planini Trebević koja se nalazila pod kontrolom 10. brdske brigade i koju je Caco sa svojom jedinicom koristio kao mjesto za ubijanje i kao masovnu grobnicu za svoje žrtve.
Jama Kazani
„Odnos javnosti prema Caci, Kazanima i zločinima nad Srbima u opkoljenom Sarajevu, ni 23 godina nakon završetka rata ne predstavlja zaključen proces, ako se kod pitanja vezanih za sjećanje uopće može govoriti o zaključenim procesima“, navodi autor, koji podsjeća na 26. oktobar 1993, dan kada je organizovana akcija Trebević kada su se bh. vlasti pokušale obračunati sa zločincima u svojim redovima.
Jedan od njih bio je i Caco (pored Ramiza Delalića Ćele), nekad u dobrim odnosima s Alijom Izetbegovićem, čije je hapšenje bilo posebno dramatično: devet mrtvih policajaca i Caco koji je, službeno, „ubijen prilikom bjekstva“.
Tokom sljedećih nekoliko dana državne institucije i sarajevski mediji izvještavali su o brojnim Cacinim zločinima, pri čemu su informacije o počinjenim zločima bile dosta neprecizne. Četrnaest pripadnika 10. brdske brigade godinu nakon toga procesuirano je pred Vojnim sudom u Sarajevu, prije svega zbog ubistva srpskih civila na Kazanima i osuđeni su na kazne zatvora u trajanju od deset mjeseci do šest godina.
Mol piše i kako je Caco pokopan 2. novembra 1996 „ u okviru spektakularne sahrane (koju su organizovale Zelene beretke i kojoj je prisustvao Bakir Izetbegović, op.pr.) pokopan na Šehidskom mezarju Kovači, a time mu je oficijelno ukazana čast kao herojskom branitelju opkoljenog Sarajeva, čime je sa njega istovremeno uklonjena stigma zločinca“. Prethodni Cacin grob bio je tajna.
Jedini koji je protestvovao protiv ove sahrane bio je Jovan Divjak koji je u pismu Aliji Izetbegoviću upitao „kako je mogao orgnizovati sahranu ovog kriminalca?“. Izetbegović je odgovorio da je morao „zbog sve većeg političkog pritiska“, ne preciziravši o čemu se radi.
Tek će mediji, preciznije magazin Dani, objavivši zapisnike sa suđenja za zločine pokrenuti i dalje prisutnu debatu: da li je Ceco heroj ili zločinac? Usko povezano s tim pitanjem, ističe autor, jeste i pitanje da li su zločini na Kazanima ubistva ili ratni zločini? Treba podsjetiti i kako su autori tekstova u Danima, Senad Pećanin i Vildana Selimbegović, dobijali stalne prijetnje zbog ovih tekstova, a i bomba je eksplodirala pred redakcijom.
Citira se i izjava Alije Izetbegovića koji je 2001. u jednom intervjuu kazao kako je Caco bio i heroj i zločinac. Dodaje se i kako su Cacini zločini redovno korišteni argumenti Srbije i Republike Srpske u pokušaju da se izjednače zločinci i žrtve u proteklom ratu.
„U tom kontekstu rasplamsala se i žestoka rasprava o sveukupnom broju Srba ubijenih u Sarajevu. Do danas nije utvrđen broj osoba ubijenih na Kazanima“, navodi Mol.
Kazani su od debate postali mjesto na kojem se ubijenim odaje počast. Svetozar Pudarić (SDP) je 2011. otišao na Kazane i položio cvijeće. Pudarić, koji je jedne prilike rekao kako nikad neće otići na Kovače dok tamo ‘leži’ Caco, od tog trenutka se počeo zalagati za postavljanje spomen-ploče žrtvama.
Po mišljenju Pudarića, sjećanje na Kazane je od centralnog značaja, jer “samo tako može se pokazati da ova zemlja i ovaj grad znaju razlikovati dobro od zla”.
U jednom intervjuu iz 2007. godine, Muhamed Švrakić, predsjednik Zelenih beretki izjavio je: “Caco je u to vrijeme imao najteži dio obrane grada Sarajeva. On je za nas narodni heroj do septembra 1993. godine. Ono što se dešavalo oko Kazana i oko njegovog hapšenja, mi se ograđujemo od toga. Za svaki kriminal, ako je neko počinio, treba da se odgovara. Ono što se svaljuje na njega treba sve procesuirati i dokazati.” Švrakić je u istom intervjuu kazao kako Caco nije ubijen prema službenoj verziji, već je odveden u komandu Korpusa gdje je prvo mučen, a onda ubijen.
„Pronalaženje i identificiranje žrtava na Kazanima razvilo se u jedan spor i dugotrajan proces koji i nakon 23 godina još uvijek nije okončan. Prva ekshumacija na Kazanima dogodila se dvije sedmice nakon akcije „Trebević“ u novembru 1993. godine. Prema navodima sarajevskog Instituta za sudsku medicinu pritom se radilo o leševima, odnosno dijelovima leševa 21 osobe; osim toga su također u novembru 1993. godine i na mjestima Gaj i Grm Maline ekshumirani leševi osam drugih osoba koje se također smatraju Cacinim žrtvama“, piše Mol.
Godina 2000. i 2001. na istom mjestu pronađena su još dva leša. Institut za nestale osobe BiH smatra da se u Kazanima nalazi još osam leševa. Do danas je samo 15 lica, pronađenih u Kazanima, identificirano. Problemi su u nepodudaranju DNK-a, ali i u nedostatku političke volje da se ovo pitanje konačno riješi.
„Najpoznatiji je tokom posljednjih dvadeset godina postaoslučaj bračnog para Marine i Radoslava Komljenca, koji su imali 67 odnosno 72 godine i koje su u junu 1993. godine iz njihove kuće oteli Cacini vojnici i ubili ih na Kazanima. To što je njihova priča postala više poznata od drugih sigurno ima veze s tim što se ubistvo tog starijeg, u hodu hendikepiranog bračnog para čini još perfidnijim od drugih ubistava, što je njihov slučaj bio dio sudskog procesa iz 1994, tako da je njihova sudbina dobro dokumentirana, a osim toga i s tim što se njihova kćerka Slobodanka Macković već dugi niz godina zalaţe za traženje svojih roditelja, pri čemu redovno istupa u javnosti.
Potraga za njenim roditeljima ilustrira čitavu dramatiku i problematiku procesa traženja i identificiranja: “Moj otac nikada nije identifikovan, a od majke su pronašli samo jednu kost; i, nakon što je uzeta za analizu DNK, nestala je i ona”, priča Slobodanka Macanović koja, dakle, do danas nije mogla sahraniti svoje roditelje“, piše Mol u studiji o Caci i Kazanima.
Autor podsjeća i kako je u Velikom sarajevskom parku pokopano šest od devet policajaca koje je tog dana ubio Caco, čije ime danas stoji u zlatnoj plaketi, na školi Edhem Mulabdić na Bistriku, uz imena poginulih pripadnika Armije BiH iz ove općine.
Jedno pitanje, nažalost, nikad se ne postavlja: gdje su sahranjena trojica nebošnjaka koji su također ubijeni tog dana?
„Razvoj u odnosu javnosti u Sarajevu prema Caci i Kazanima tokom posljednjih 23 godina može se rezimirati na sljedeći način: s jedne strane, veličanje Cace nije nestalo ali se smanjilo, s druge strane je priznavanje njegovih zločina i njegovih žrtava postalo prihvatljivije za društvo i izaziva manje otvorenog otpora, ali ostaje nepotpuno i ograničeno te ostavlja otvorenim još mnoga pitanja“, navodi se u zaključku studije.
Radiosarajevo.ba