Čini mi se da smo tog dana “lutali” nadomak, koje li simbolike, “Rajskog dola” u općini Trnovo. Rat je i prošao, a da se naše “stariješine” nisu naučile isčitavati topografiju i kretati se u okviru zacrtanih zadatosti. Obično bi se “lutalo” – “odokativno” kretalo u borbenoj formaciji između borbenih linija.
Tog dana, 21. jula 1995. godine, izvodeći borbeni zadatak zauzimanja novih položaja na “Bršteniku” došlo je do “bliskog susreta” – žestoke razmjene vatre između “naših” i “njihovih”. Bilo je i ranjenih, a i onih koji su se “uhvatili noge” čim se zapucalo. Obično se ima dojam da to traje vječnost – zauzimanje položaja u hodu i pod vatrom, a ustvari radi se o minutama.
Bože, koliko u tih par minuta stane hrabrosti, odvažnosti, junaštva, čojstva ali i kukavičluka, izdaje, sramnog “napuštanja položaja” i čega sve ne – a da se svake scene, svakod detalja, čovjek sjeća kao da se jučer desilo.
Bože, kako se u tim trenutcima pomješaju suze i ponos, bol i prkos, odvažnost i strah – taj trenutak vječnosti pokaže lice i naličje ljudsko. Ovaj put se prisjetimo HEROJA. Ne samo onih koji su “otišli” tog dana u vječnost. Njima neka je vječni ramet!
U zaborav su pali preživjeli. Zaboravljeni su HEROJI koji su zaposjeli “Brštenik” i bezbroj drugih kota širom BiH. Dans su to vukojebine koje većini građana ne predstavljaju ništa. Preživjeli HEROJI s “Brštenika” danas i ovdje su posljednja fukara. O njima vam niko ništa nema “službeno” kazati, a neće te naći ni pisanog traga. O njima se “službeno šuti” dok traje proces “prekrajanja” historijskih činjenica i sistemsko trošenje poreskog novca na politikantski manifestacionizam u formi nevladinih organizacija i aktuelnih političkih elita.
Bože, kako bih volio prenijeti u pisanu riječ, fotografiju ili film, trenutak u kojem lice heroja oslikava svu veličinu herojstva i čojstva. Vi ne možete ni zamisliti lice Rageta, Raska i inih heroja koji u istom trenutku zauzimaju borbeni položaj – pucaju, pružaju prvu pomoć saborcu do sebe, rastaju se s prijateljem koji umire na očigled, a na licu im suze, znoj, prkos, tuga …, i snaga da se istraje, da se izdrži dok ne dođe pomoć – podrška. Vi ne možete ni zamisliti kako to izleda kada sve prođe, kada uslijedi trenutak “presabjeranja”, kada u tišini i bez riječi – pogledom tražite one kojih više nema, one s kojima ste do prije par trenutaka dijelili i dobro i zlo. U tom trenutku nema ni tuge, a niti zadovoljstva jer u jedan osjećaj ne mogu stati i tuga za poginulim, i radost što ste preživjeli. U tom trenutku i vrijeme stane, tišina govori više od hiljadu riječi.
Danas uz evociranje uspomene na poginule, spominjem i takve heroje iza kojih je veliki broj “zaustavljenih vječnosti”, za kojima je veliki broj “tišina” s kojima se i danas nose. O takvima Vam politike ne govore, NVO sektor ih statistički tretira, a svakodnevno ih susrećete među sugrađanima. “ONI” se nisu snašli u miru. Na njihovim zaslugama: znoju i suzama, preživljenim “tišinama” – jahači ovdašnje apokalipse kurče se i grade vlastite historije, vlastite političke ciljeve.
